Zašto bi za srpski fudbal moglo biti dobro da Hrvatska osvoji Mundijal

Pronašli smo barem šest razloga zbog kojih bi uspeh fudbalske reprezentacije naše komšijske zemlje koju doživljavamo kao najvećeg sportskog rivala, mogao ostvariti pozitivan uticaj na naš fudbal i naš nacionalni tim

  • 73
Foto: Tanjug/AP

Svako ima pravo da navija za koga god želi, u finalu Svetskog prvenstva u kojem će se sastati Francuska i Hrvatska. Niko neće biti izdajnik i manje Srbin ako bude navijao za Hrvate, niti će biti veći patriota ako bude navijao za Francuze, odnosno protiv Hrvata. To je prvo i osnovno.

Drugo, za koga vi ispred malih ekrana lično navijate potpuno je beznačajno jer ni na koji način ne možete uticati na ishod utakmice. Da ste na stadionu, da ste deo mase koja svojom galamom može da podstakne igrače i eventualno u idealnim okolnostima promeni tok meča, još i nekako. Ovako, navijali za jedne ili za druge, svejedno je, što se ishoda ovog dvoboja iznad svih dvoboja tiče. Naravno da je navijanje u sportu nešto drugo i nešto više, jer pobeda tima koji podržavati vama donosi ličnu satisfakciju, ali to je čisto individualna stvar tako da se u slučaju duela dva tima od kojih nijedan nije vaš, ne bi trebalo mnogo da opterećujete.

Treće, postoji verovatnoća da će fudbalska reprezentacija Hrvatske pobediti u finalu i osvojiti titulu svetskog prvaka. Kolika je ta verovatnoća, manje je važno, važno je da ona postoji: Hrvati su na korak od toga da izvedu nešto nezamislivo, nešto što se nije desilo još od 1950. godine kada je Urugvaju, jednoj malenoj zemlji uklještenoj između Brazila i Argentine, pošlo za nogom da u komšiluku osvoji svoju drugu i poslednju titulu. Nakon toga, svi prvaci sveta bile su goleme zemlje i fudbalske velesile: jedna mala Holandija tri puta je neuspešno igrala finale, dok su Čehoslovačka i Mađarska u pradavnoj prošlosti igrale dva puta i dva puta gubile.

Foto-kolaž: Telegraf, Tanjug/AP

Prirodno, budući da postoji sportsko rivalstvo između Srba i Hrvata, rivalstvo koje je posledica čitavog niza istorijskih, geografskih, lingvističkih, srodničkih i drugih faktora, Srbi verovatno većim delom neće navijati za „vatrene“ (mada ko zna, možda „komšijska ljubav“ odnese na kraju prevagu). Ako kojim slučajem osvoje, ima među nama onih kojima neće biti svejedno ali će preživeti, ima onih kojima će biti svejedno, ima onih koji će biti srećni, i ima onih koji će doživeti potpuni nervni slom i potonuti u teško kompleksašenje (nadamo se — ubedljiva manjina).

Međutim, šta ako ovaj uspeh Hrvatske, osvojili oni Mundijal ili ne, bude dobar za srpski fudbal? Šta ako je već dobar za srpski fudbal? Ni ne pomišljamo da se kitimo tuđim perjem: to što smo sportski, kulturno, društveno, jezički i na svaki drugi način isprepletani kao creva ne znači da naš fudbal ima ikakve veze sa ovim uspehom hrvatskog; ono o čemu govorimo je pozitivni psihološki efekat koji to može imati.

I to ne jedan psihološki efekat: pronašli smo barem šest uglova iz kojih bi ovaj uspeh hrvatskog nacionalnog tima mogao ostvariti snažan i dobar uticaj na naš.

Hrvati slave Perišićev gol. Foto: Tanjug/AP

1.

Nestvarni podvig fudbalske reprezentacije Hrvatske može i mora potaknuti naš savez da se napokon pokrene iz baruštine potištenosti i konačno iskorači iz učmalosti sitnih ambicija. Njima je plasman na veliko takmičenje ostvarenje cilja, umesto da bude samo neophodan korak ka cilju. A cilj je uvek titula. Fudbal se ne igra da bi se učestvovalo, fudbal se igra da bi se nadmetalo i pobeđivalo, između ostalog (a ostalo nikada nije puko učestvovanje, to ostalo su lepota, uzbuđenje, emocija).

Takođe, Fudbalski savez Srbije napokon bi morao da napravi jedan dugoročni plan jer ćemo sada po cenu najvećeg mogućeg napora želeti da se izjednačimo sa komšijama. To je svrha sportskog rivalstva kao takvog: Zvezda ne bi bila velika da nije Partizana, niti bi Partizan bio veliki da nije Zvezde; komšije sa dve strane Topčiderskog brda vuku napred jedni druge uvek u želji da budu bolji od svog suparnika.

Na reprezentativnom nivou, možda su ponajbolji primeri ovog nagona da se sustigne rival upravo Francuzi, i Argentinci. Francuzi su decenijama gledali preko Alpa ka svojim najvećim fudbalskim suparnicima Italijanima kao trostrukim svetskim prvacima (mada „azuri“ na njih ne gledaju jednako tako, „azurima“ su najveći rivali Nemci), ali umesto da se povuku u sebe oni su uz najveći napor uspeli da izgrade i razviju svoj fudbal i osvoje titulu pre 20 godina kada se Mundijal održavao u njihovoj zemlji, pa dve godine kasnije i titulu prvaka Evrope.

Hrvatski reprezentativci slave plasman u finale Svetskog prvenstva. Foto: Tanjug/AP

Osam godina docnije ponovo su bili u finalu, i to baš protiv Italije, od koje su tom prilikom izgubili, ali šta da se radi, to je fudbal. Sada su opet u završnici završnice, imaju vrhunsku školu fudbala, njihov savez drži 14 elitnih akademija širom zemlje od kojih je napoznatija ona u Klerfontenu, ljudi rade planski i posvećeno, ništa ne rade stihijski, menadžeri im ne sastavljaju nacionalni tim, i to se isplaćuje.

Slično je sa Argentincima, koji su dugo bili u senci Brazilaca, koji su im najveći rivali, i donekle Urugvaja. „Karioke“ su imale tri titule prvaka sveta kada su „gaučosi“ 1978. osvojili svoju prvu. Približili su im se na samo jednu razlike osam godina kasnije u Meksiku, ali su se potom Brazilci nanovo odvojili osvojivši još dve. Svejedno, Argentince to rivalstvo pokreće, posebno što su njihovim komšijama tih pet titula vrhunska municija za neprestano podbadanje.

Elem, shvatate šta želimo da kažemo: rivalstvo pokreće sve u sportu napred, pa tako i nas, posebno nestvarni uspeh rivala. Najgore što može da se desi je da defetizam koji vlada jednim delom naroda, bude prenesen i na FSS, da dignu ruke, da kažu: „mi ovo nikada ne možemo da postignemo“, da kažu: „ovo se sada desilo i nikada više“, i da potonemo. To ne sme da se dogodi. Umesto toga, moraju da dignu glave i odmah da naprave dugoročni plan.

Hrvatski navijači. Foto: Tanjug/AP

2.

Nestvarni podvig fudbalske reprezentacije Hrvatske pokazaće našim igračima i trenerima da bukvalno ništa nije nemoguće, da ništa nije nedostižno (ako mogu Hrvati možemo i mi) i da se sve može.

Prvi preduslov za ovo je povezan sa prvom tačkom, a tiče se modernizacije rada sa mlađim selekcijama, kako u klubovima tako i u reprezentaciji, tiče se strukinog hvatanja koraka sa svetom, jer taktika je neverovatno napredovala a većina naših trenera i dalje živi u nekim sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog veka, zbog čega nam liga i izgleda tako kako izgleda, i zbog čega proporcionalno vrlo mali broj naših fudbalera u poslednjih petnaestak godina uspeva da napravi ozbiljnu karijeru u inostranstvu (ne kažemo da ih nema, samo da ih je malo u odnosu na to koliko dece trenira fudbal i koliko je fudbal najomiljeniji sport kod nas; ova nacija živi za fudbal, ali šta to vredi).

Ali, kao što rekosmo, to je pre svega u vezi sa prvom tačkom i time da FSS mora da napravi dugoročni plan: osnovni preduslov, međutim, da se dosegnu sanjane visine, da se postigne ono „nemoguće“ — jeste, prvo, da se shvati da apsolutno ništa nije nemoguće, a drugo, da se nemoguće učini mogućim tako što će se gajiti i razvijati pravi odnos prema fudbalu i prema protivniku.

Marko Grujić je imao čime da se pohvali nakon meča sa Brazilom. Foto: instagram.com/markogrujic

Ne može se igrati sa nekim ko je na papiru favorit pa onda nakon poraza govoriti da je važno da se nismo obrukali, ne mogu se skupljati dresovi protivnika nakon meča i time se javno hvaliti: to je luzerski i sužanjski mentalitet kojem nema mesta u nacionalnom timu. Pravi mentalitet kojim sve može da se postigne i kojim sve može da se osvoji je igranje bez respekta, bez pardona, bez izvinjavanja, mangupski, samopouzdano, uvereno u pobedu, uvereno u to da niko nije bolji od tima kojeg si deo, a sreća onda dođe sama od sebe jer sreća prati hrabre. Sreća ne prati ove druge.

Daleko od toga da su svi naši reprezentativci takvog rđavog mentaliteta, ali dovoljno je nekoliko trulih jabuka pa da ceo tim pati. Nažalost, to ne može da se promeni odjednom i preko noći, odrasli pojedinac se teško menja, već je to nešto čemu nove generacije moraju da se uče u školama fudbala i u klupskim akademijama. Zašto bi neko dete iz FK Provincija imalo respekt prema detetu iz Zvezde ili Partizana? Zašto to dete ne bi igralo bez respekta i pardona, samouvereno, mangupski, ubeđeno da će pobediti?

Sa tim je u vezi pitanje: šta se desilo našim mladim prvacima sveta? Zbog čega kad si mlad veruješ da možeš sve, a onda odrasteš i izgubiš to samopouzdanje? Kako to sprečiti? Na to pitanje psiholozi moraju odgovoriti, ali je odgovor možda u vezi sa trećom tačkom.

Adem Ljajić bez pardona zaustavlja Nejmara. Foto: Tanjug/AP

3.

Pojedinci čine tim, ali tim je uvek nešto više od pukog zbira pojedinaca: postoji neka dodata vrednost, nekakav „iks-faktor“ koji ne može da se objasni racionalnim putem. Hrvatska fudbalska reprezentacija upravo je tim, istina sastavljen od briljantnih fudbalera koji igraju standarno u najvećim svetskim klubovima, ali pre svega i iznad svega tim.

Tim je iznad pojedinca, što su oni dokazali slanjem kući Nikole Kalinića kojem je bilo ispod časti da bude zamena. On je sebe stavio iznad tima, i time izgubio pravo da bude njegov deo. Bez timskog duha pobede nema, niti konačnog trijumfa.

To je, što se reprezentacije tiče, lekcija bez koje se ne ide ni u kvalifikacije a kamoli na veliki turnir. Jedna od brojnih mogućih primena ovog ispravnog poimanja stvari u vezi sa odnosom pojedinac-tim glasi: pojedinac je bitan kao šraf ali u odnosu na tim kao kolektiv — pojedinac je nebitan; on može da bude pozvan u reprezentaciju ali ako je to dobro za tim — i ne mora, i to ma koliko dobar fudbaler bio.

To je pouka koja može da se izvuče iz ovog uspeha hrvatske reprezentacije, a njom dolazimo do četvrte tačke.

Luka Modrić. Foto: Tanjug/AP

4.

Igranje selektorom zbog pojedinca više nikada ne sme da se desi. Selektor je general. General se ne smenjuje jer u vatru nije ubacio jedan bataljon na bojištu, posebno ne ako je izvojevao pobedu u bici. General se ne smenjuje zbog takvih stvari, niti se potom menja kaplarom koji nema nikakvog iskustva. Hrvati su svog selektora smenili i doveli novog na kraju kvalifikacija jer su zbog rđavih igara i atmosfere bili pred ispadanjem. Bila je to mudra smena, evo ih u finalu Mundijala. A zbog čega smo mi smenili našeg?

Zapravo, igranje selektorom više nikada ne sme da se desi. Tačka.

5.

Nestvarni podvig fudbalske reprezentacije Hrvatske mogao bi i morao bi naše igrače, ako imaju trunku ponosa i savesti, da spreči da ikada više daju defetističke izjave o povlačenju iz nacionalnog tima nakon poraza ili ispadanja. U vezi sa tačkama 1 i 2, ovo bi trebalo da ih motiviše „preko plafona“ pa da u „dresu sa najdražim grbom“ izgaraju kao nikada do sada, da uvek daju 200 odsto svojih mogućnosti, da se ne štede, da se ne čuvaju, da tako igraju u svakom meču ma koliko beznačajan bio.

Zbog ovog uspeha komšija, možda više nikome neće pasti na pamet ni da pomisli da se povuče iz reprezentacije pre vremena. Poziv selektor — svetinja i najveća čast.

Naivno primamo drugi gol protiv Brazila. Foto: Tanjug/AP

6.

Konačno, nestvarni podvig fudbalske reprezentacije Hrvatske mogao bi da podigne našu navijačku svest, jer fudbal se igra i zbog nas (mada, šta god neki pričali, ne samo zbog nas). Do sada smo vrlo mlako podržavali naš nacionalni fudbalski tim, bili smo tu kad blistaju i pobeđuju, ili kad igraju sa Albanijom (zbog nesportskih osećanja i faktora), ali nas nigde nije bilo kad prigusti, kad je teško, kad smo im najpotrebniji.

Kod nas ne postoji taj famozni „kult reprezentacije“. On se ne gradi preko noći, to definitivno, ali od nečega mora da se počne, iz neke tačke mora da se krene. Ta tačka bi u našem slučaju mogla biti jesen: unazad već dve godine polako se krećemo ka tome i idemo u pravom smeru, ali ako sada stanemo nikada nećemo ništa uraditi i sve će otići nepovratno u propast.

Zapravo, sve što smo do sada napisali nema nikakvog smisla bez navijačke podrške, jer to jedino može naše momke motivisati da dosegnu visine koje su nam komšije pokazale kao moguće za dosezanje.

7. septembra igramo protiv Litvanije u Viljnusu u okviru UEFA-inog novog takmičenja Lige nacije, ali već tri dana kasnije, 10. septembra u 20 časova i 45 minuta na stadionu JNA, igramo protiv Rumunije. Želite da Srbija bude fudbalski prvak Evrope ili sveta? Pokažite to tako što ćete doći na tu utakmicu. Hoćete da date svoj doprinos konačnom cilju — sanjanoj tituli? Opet, dođite na utakmicu. U protivnom nemate pravo glasa i ostaje vam samo da zlobno zavidite komšijama.

(Telegraf.rs)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

  • Ljubiša

    15. jul 2018 | 10:26

    Mi nemamo fudbalere,nego fudbalske prostitutke koje je se prodaju onome ko im plati i moraju da rade sve što im ''klijent'' naredi kao prave prostitutke.A FSS?Pa neko bi trebao na robiju zbog provizije ili podvodjenja gore pomenutih.

  • Boku

    15. jul 2018 | 09:54

    A,da li bi oni navijali za nas?Ta mržnja prema nama ne postoji na celom svetu,i toliko je velika,nego naša prema njima.Moja reprezentacija je ispala u grupi,pa tako me ne zanima ishod finala.

  • PEXON

    15. jul 2018 | 10:06

    Nikad za hrvatsku.Srbija je moja otadzbina.za nju navijam nju volim.kraj

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA