≫ 

BANOVO, KANAREVO, PETLOVO, LEKINO: Kome beogradska brda duguju imena, a kome Čukarica i Žarkovo (FOTO)

Ko je bio Đorđe Kanara, i čime nas je on toliko zadužio da se čitavo jedno brdo po njemu naziva? Ko je bio Matija Ban, po kome Banovo brdo nosi ime? Ko je bio Žarko, promićur ili vitez? Kako se kaže, Lekino ili Pašino brdo? I šta ćemo sa Stojkom Čukarom i njegovom zaostavštinom?

  • 10
Stara Čukarica na razglednicama u koloru. Foto: Arhiva

Kažu da Beograd leži na dvadeset i devet brežuljaka, a nekada se govorilo o osam brda, po čemu naša prestonica tuče italijansku za jedno. Danas neće biti reči o svim uzvišenjima našeg prelepog grada, već samo o onima koja su u svom imenu zadržala reč „brdo“ (uz par logičnih nadovezivanja).

Krenućemo od Kanarevog brda, koje svoj naziv duguje jednoj konkretnoj osobi. Radi se o čoveku po imenu Đorđe Kanara, predratnom veleposedniku i rentijeru koji je bio u vlasništvu celokupnog tog zemljišta na periferiji Železničke kolonije.

Pre nego što je ona sagrađena, bilo je potpuno nenastanjeno i nazivalo se Goljino brdo, da bi potom došlo do plana da se tu podigne omanje živopisno naselje. Sa tim se izgleda bilo skromno počelo, ali je nakon rata sve nacionalizovano i porušeno, a sadašnje naselje na nadmorskoj visini od 107 metara dobilo je svoj oblik šezdesetih i sedamdesetih godina, kada su sagrađeni soliteri i kada je u promet puštena Borska ulica.

Turski plan Beograda iz 1863. godine. Foto: Arhiva

Sa druge strane, za Petlovo brdo pouzdani podaci ne postoje. Da li je Pevac ime dobio po nekom neobičnom i raspevanom pevcu, sličnom onom Balaševićevom, ili su lokalci pak nekog čoveka zvali tako iz ko zna kog razloga (možda jer je bio ranoranilac ili je ličio na petla zbog kose koja je izgledala kao kresta), ili je nešto skroz deseto, verovatno nikada nećemo saznati. Uostalom, sve ove „hipoteze“ koje smo upravo naveli naše su sopstvene nategnute spekulacije (da ne biste slučajno pomislili da su to stvarne legende).

Isto to važi i za Labudovo brdo: legenda da su doseljenim građanima njihovi soliteri iz daleka izgledali kao „beli labudovi“, ili da je nastao iz frazema „labudova pesma“ (čija tačno, legenda ne kaže), uopšte ne zvuče uverljivo.

Mnogo je verovatnije da je projektant Aleksandar Đokić sam dao taj radni naziv brdu i da se ono zadržalo (slično kao što su novobeogradski blokovi dobijali radne, privremene numeracije koje su postale trajne). Ipak, daleko je najverovatnije da je Labudovo brdo naziv svoj dobilo mnogo ranije. Kako, ostaje u izvesnom smislu misterija: očigledno je da ima ili veze sa labudovima ili sa čovekom kojeg su tako zvali, ali konkretna anegdota koja je dovela do toga da se čitavom brdu da to ime — nepoznata je.

Zalazak sunca na Petlovom brdu, popularnom Pevcu. Foto: Slađana Drašković

Potpuno drugo važi kada dođemo do Pašinog brda, jer tu se sve tačno zna: ono svoje ime duguje Sulejman-paši, beogradskom veziru i upravniku Smederevskog sandžaka kojeg su Srbi nakon oslobođenja Beograda ubili 1807. godine u blizini tog brda, pod nerazjašnjenim okolnostima i nejasnom motivacijom. Da li su ga sustigli tu, kako kaže jedna priča, ili se pak pojavila bojazan da se sprema da povrati Beograd, kako kaže daleko realnija, zvanična teorija — nikada nećemo tačno znati.

Da li smo pogazili reč koju smo dali, da će biti siguran i da neće biti ubijen? Ako je stvarno bio utekao, pa su ga tu sustigli, kako je uspeo to da izvede sa sve ženama, decom i starcima, koji su nakon ubistva pušteni da odu neozleđeni?

Odgovor za ovu priču nije toliko važan, važno je samo da je tu ubijen. Tačnije, nije baš tu ubijen, ubijen je nešto dalje, kod česme koja se danas zove Pašina česma a koja se nalazi podno obližnjeg Zelenog brda (koje svoj naziv, po svemu sudeći, duguje zelenilu, jer boljeg objašnjenja nema) i uopšte ne potpada pod ono što se shvata kao Pašino brdo.

Oslobađanje Beograda 1806. Katarina Ivanović, 1844-1845. Foto: Wikimedia Commons/Shonagon

Inače, komunisti su Pašino brdo nakom Drugog svetskog rata prekrstili u Lekino, po Aleksadru Rankoviću koji je tu ilegalno živeo pre rata, a staro ime vraćeno je devedesetih. Ipak, mnogo onih koji su rođeni osamdesetih godina i ranije još uvek su „sa Lekinog brda.

Što se tiče Julinog brda, postoje dva oprečna predanja koja se tiču imena ovog lokaliteta, na kojem je krajem šezdesetih godina naselje podigao tim sastavljen od arhitekata Borivoja Jovanovića, Milana Lojanice i Predraga Cagića, za šta su dobili Oktobarsku nagradu.

Prvo predanje govori o nekakvoj baba Juli koja je tu živela tokom Prvog srpskog ustanka i koja je, budući rodoljub, pomagala svojima protivu Turaka. Navodno, beogradske Osmanlije udarile su jedne noći iznenada na srpsku vojsku tu ulogorenu, a baba Jula se u kritičnom trenutku dosetila pa uz pomoć nekoliko ustanika zapalila velike panjeve i gurnula ih niz padinu. To je Turke, kažu, potpuno omelo i zbunilo, pa je napad propao.

Julino brdo, pogled sa Banovog. Foto: Wikipedia/Creative Commons/Михаило Грбић

Nismo sigurni koliko je ovo realno iz čisto vojnog, taktičkog ugla, niti koliko je utemeljeno u stvarnom toku zbivanja iz tog perioda, ali je definitivno utemeljenije od drugog predanja koje kaže da je nekada na prostoru današnjeg Žarkova, kojem Julino brdo pripada, živeo zmaj čiji je gospodar bila baba Jula, koja je živela na Julinom brdu (pa otud njegovo ime).

Zmaj je vršio teror nad nedužnim srpskim življem, dok mu se nije suprotstavio neki vitez po imenu Žarko. Žarko je ubio zver pa je Žarkovo po njemu dobilo ime; tamo gde je pala zmajeva glava nastao je Zmajevac, gde je pao rep — Repište, gde mu je otekla krv — Bele Vode, a šta je palo tamo gde su Rupčine ne smemo ni da pitamo.

Međutim, turski defter iz 1523. godine pominje nekog Promićura Žarka (tako se navodi u našim izvorima, mada je verovatnije da „promićur“ nije bilo nikakvo ime već zvanje, srpska varijanta italijanskog providura sa donekle sličnim značenjem, budući da „providur“ znači „onaj koji nadgleda stvari“) koji je posedovao to zemljište i kome Žarkovo selo izvesno duguje svoje ime.

Požeška ulica na Banovom brdu. Foto: S. Cerović

Pomenuto Žarkovo, kao i Bele vode, Julino brdo, Cerak (koji ime duguje cerovim šumama koje su se prostirale tim područjem), Železnik (gde se po predanju topilo železo izvađeno u Sremčici), i druga naselja, nalaze se na teritoriji opštine Čukarica, koja je svoje ime dobila po „Čukarevoj mehani“ i Čukar-česmi koje su se nalazile otprilike preko puta Ade Ciganlije (poreklo imena ovog rečnog ostrva je očigledno, mada danas ima romantičara koji ga dovode u vezu sa keltskom rečju „singi“ koja se nalazi u imenu Singidunuma, ali to već spada pod ono „što je babi milo to joj se i snilo“).

Najznačajnije naselje na toj opštini jeste Banovo brdo. Čak nema sumnje da je to najznačajnije brdo u Beogradu uopšte, budući da je jedino za koje je dovoljno reći Brdo i da svi odmah znaju o kom se brdu radi. Kao i u slučaju Pašinog i Kanarevog brda, što se porekla imena ovog lokaliteta tiče, sve se zna: ono dolazi od Matije Bana.

Matija Ban je bio katolički Dubrovčanin koji je došao u Kneževinu Srbiju i postao profesor na Liceju, političar i diplomata, kao i vaspitač kćerke kneza Aleksandra Karađorđevića. Bio je član Srpske kraljevske akademije (danas SANU), pisao je udžbenike iz pedagogije kao i drame sa istorijskom tematikom: „Smrt Uroša V“, „Knez Nikola Zrinjski“, „Jan Hus“, „Merima“, i druge.

Matija Ban, delo Poleksije Todorović. Foto: Wikipedia/Галерија Матице српске

Ideološki, Matija Ban je bio pripadnik ilirskog pokreta i zalagao se za ujedinjenje svih Južnih Slovena, premda je sebe smatrao za Srbina. Po njemu, ta federalna država trebalo je da nastane kao unija Hrvatske i Srbije, ali bi granice srpskog „entiteta“ bile od Vrbasa i Cetine na zapadu pa sve do Sofije na istoku, skupa sa Sremom, Banatom i Bačkom. To su po njemu bile istorijske srpske granice. U tu uniju bi onda mogla da uđe i Bugarska, nakon što se oslobodi otomanskog jarma, ako to bude želela.

Još dva kurioziteta vezana su za čoveka po kome Banovo brdo nosi ime. Naime, gospodin Matija je čovek koji je izgleda skovao reč „četnik“, i to 1848. godine kada je za potrebe naše vlade sa poljskog preveo i kreativno dopunio jedan poljski priručnik o gerilskom ratovanju koji je u Beogradu objavljen pod naslovom „Pravila o četničkoj vojni“ (neki tvrde da je otišao dalje od teorije, i da je čak koordinisao delovanje srpskih četničkih odreda po Turskoj). Trinaest godina pre toga izmislio je reč „Jugosloven“, a 1879. prvi izneo ideju da se na Vračaru podigne hram posvećen Svetom Savi.

I mi Srbi, neki smo iztočne crkve, neki zapadne, neki uniatske, a neki prešli smo na tursku vjeru; ništa manje svi smo Srbi, ter sastavljamo srbsko pleme, kojima god srbsko narečie jest narečie materinsko. Ima nas preko pet miliona, a živemo u Dalmaciji, u Ercegovini, u Crnoj gori, u nekim predjelima gornje Albanije i Mačedonije, u Srbiji, u Slavoniji i u južnoj Ungariji“, pisao je Matija Ban.

Tramvaj br. 13 saobraćao je nekada od današnjeg Banovog brda do Slavije. Foto: Arhiva

1850. godine Ban je zatražio od Beogradske opštine da mu dozvoli da otkupi deo zemljišta na Golom brdu, koji je narod nazivao i Ordija, koje je bilo nenaseljeno a kojim je on bio opčinjen.

Opština je odlučila da ode korak dalje i da mu zbog zasluga pokloni veliko imanje na toj lokaciji, na kojem je on naredne godine sagradio letnjikovac, na vrhu današnje Ulice kneza Višeslava (nažalost, stradala je u austrougarskom granatiranju 1914. godine). Kasnije je podigao i mlekaru, zasadio vinograde i voćnjake.

Imućniji Beograđani će slediti njegov primer tokom narednih decenija, dok će istovremeno na obali Čukaričkog rukavca početi da niču radnička naselja i fabrike. Još dok je bio živ Matija Ban (preminuo je 1903. godine u 84. godini života) ceo kraj je počeo da se naziva Banovac, da bi se potom došlo do Banovog brda.

Stara Čukarica na razglednicama u koloru. Foto: Arhiva

Za kraj, vratimo se na samo ime Čukarice, jer je mnoge verovatno zagolicala informacija da ceo kraj nosi ime po kafani, iako to nije neuobičajeno u Beogradu (setimo se samo zvezdarskih krajeva poput Liona, Lipovog lada i Cvetkove pijace, koja je nekada bila Cvetkova mehana).

Naime, „Čukarevu mehanu“ je otprilike tamo gde se spajaju Obrenovački drum i Radnička ulica, otvorio 1903. godine neki Stojko Čukar (mada je po nekim izvorima Čukar bio njegov nadimak koji je dolazio od reči „čuka“, odnosno „brdo“), i ona je ubrzo postala mesto susreta ljudi koji su poslovali sa Austrougarskom, budući da je tu i mnogo ranije bilo nastalo trgovačko čvorište (nešto dalje, kod Ostružnice, koja danas pripada opštini Čukarica, nalazila se glavna skela koja je povezivala našu sa drugom obalom Save).

Ali, „Čukareva mehana“ je postala stecište i raznih drugih ljudi pošto je 1895. tu utemeljeno Srpsko kraljevsko brodarsko društvo, koje je desetak godina kasnije iz radionice preraslo u brodogradilište, zatim je otvorena šećerana, potom i druge fabrike, da ne pričamo o pomenutim radničkim naseljima. Ipak, „Čukareva mehana“ davno je nestala sa lica zemlje, iako je dala ime celom tom delu grada; obližnja „Gospodarska mehana“, utemeljena još 1820. godine, doživela je pre nekoliko godina sličnu sudbinu (barem što se tiče njene izvorne lokacije).

Na brdu iznad "Gospodarske mehane" po imeu Senjak nalazi se zapuštena vila koja krije tajne čoveka po kome su nove vlasti nazvale Pašino brdo:

(O. Š.)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

  • parkic

    5. mart 2018 | 07:49

    Svaka cast za tekst, molim za vise ovakvih!!! Pozdrav sa baba Julinog brda

  • Трол

    5. mart 2018 | 08:33

    Ја ипак мислим да је на Јулином брду некад живео змај. Има и Змајевачка улица тамо

  • mila

    5. mart 2018 | 10:03

    Hahahahah e slatko ste me nasmejali zmajevi ,babe i tako to ... ❤️divni ste

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA