Beograđani će shvatiti ironiju: Najstariji poljski grad se zove Kališ, a na grbu ima crveno-belu šahovnicu

Istorija grada koji tvrdi da je najstariji poljski, gotovo je istorije Poljske u malom: priča o usponima i padovima, o veličini i propasti, priča o katastrofama. U tom smislu, istorija Kališa je ujedno i istorija beogradskog Kališa u malom

  • 13
Glavna tržnica, trg u poljskom gradu Kališu. Foto: Wikimedia Commons/Danuta B. / fotopolska.eu

Kališ je među Beograđanima kolokvijalni naziv za Kalemegdan, kako za sam park, najpopularniji u gradu, tako i za tvrđavu, odnosno kulturno-istorijski kompleks koji se u njegovom sastavu nalazi. Ova dva načina shvatanja pojma Kalemegdana međusobno se prepliću i nemoguće je razdvojiti ih: granica među njima se rastače i praktično ne postoji.

Kališ je istovremeno ime jednog od najstarijih poljskih gradova, trenutno u središnjoj Poljskoj sa nešto više od 100 hiljada žitelja. Sedište je Kališkog okruga koji se nalazi u okviru Velikopoljskog vojvodstva, industrijski je i trgovački centar, kao i žarište tradicionalne narodne kulture i folklora.

Samo ime grada Kališa najverovatnije dolazi od staroslovenske reči „kal“ koja ima značenje „bare, močvare“ i koja u savremenom srpskom jeziku preživljava u rečima poput „kaljuge“ ili glagolu „ukaljati“, između ostalog.

Na temelju otkrića brojnih artefakata iz antičkog doba, naučnici zaključuju da se Kališ nekada nalazio na Ćilibarskom putu kojim se Rimska imperija snabdevala tim dragocenim materijalom dobavljanim sa obala Baltičkoga mora. I zbilja, grad Kalisiju pominje Ptolemej u drugom veku nove ere kao mesto na tom putu, ali postoji mogućnost da Kalisija i Kališ ipak nisu isto mesto, zbog raskoraka u vezi sa geografskom širinom.

Grb srednjevekovnog poljskog Kališkog vojvodstva. Foto: Wikimedia Commons/Bastian

Današnji Kališ je osnovan u devetom veku u vreme dinastije Pjasta. U vlastelinstvo velikog vojvode Boleslava III Krivoustog ušao je 1106. godine, prvi Jevreji stigli su 1139. godine, visoki vojvoda Mješko III Stari sahranjen je u njemu 1202, a sredinom tog trinaestog stoleća uređen je u skladu sa lokalnom varijantom nemačkog Magdeburškog zakona (formula osmišljena od strane svetog rimskog cara Otoa I u desetom veku kojom se regulisao stepen unutrašnje autonomije gradova i sela, po poveljama vladara ili oblasnih gospodara) nakon čega je počeo da se razvija.

Tokom perioda feudalne rasparčanosti Poljske, Kališ je bio jedno od bogatijih mesta, a kada je u četrnaestom veku jedinstvo zemlje obnovljeno a vlast centralizovana, postao je kulturno ali i žarište tkačke i drvne proizvodnje, pre svega blagodareći tome što ga je 1314. kralj Vladislav Loketek (nadimak je dobio po laktu kao meri za dužinu, budući da je bio vrlo nizak, zbog čega su zvali i Kratki), inače obnovitelj poljskoga jedinstva, izabrao za sedište vojvodstva koje je po njemu dobilo ime Kališko.

Kralj Kazimir III Veliki svoj je mirovni sporazum sa Tevtonskim redom 1343. godine potpisao upravo u Kališu (o Kazimiru smo opširnije već pisali, kao i o činjenici da je i po liku i po delu umnogome podsećao na našeg cara Dušana Silnog), 1426. gradi se zgrada Gradske većnice, a jezuiti stižu potkraj šesnaestog veka i otvaraju visoku školu pa Kališ postaje jedan od važnijih obrazovnih centara u Poljskoj. No, u to doba počinje i njegov pad jer obližnji Poznanj preuzima primat.

Panorama poljskog grada Kališa, jednog od najstarijih u toj zemlji. U središtu je katedrala Svetog Nikolaja Mirlikijskog (polj. Katedra św. Mikołaja Biskupa) iz 1257. Foto: Wikimedia Commons/Piotr Zdrowicki

Središte grada progutao je požar 1792, što je bila svojevrsna najava katastrofe koja se svalila na čitavu zemlju naredne godine kada je došlo do Druge podele Poljske i do novog čerupanja njihovog zemljišta od strane rusko-pruske koalicije, kojom prilikom je Kališ pao u pruske šake.

Tog puta Austrijanci nisu učestvovali u raspodeli poljske zemlje, mada jesu u Prvoj podeli, kao i u Trećoj kojom je 1795. Poljska kao entitet izbrisana sa lica zemlje, a vinovnici se namerili da „unište sve što bi moglo da oživi sećanje na postojanje Kraljevine Poljske“ (doslovno reči tada potpisanog sporazuma) zbog čega su se obavezali da nikada u svoju intitulaciju neće staviti poljsko ime ili dezignaciju.

Napoleon je uspostavio 1807. godine Poljsko vojvodstvo, a Kališ je postao sedište svoje provincije. Šest godina kasnije Rusi i Prusi su u Kališu potpisali sporazum kojim se Pruska vratila u okvire antifrancuske koalicije, a nakon što su Napoleonski ratovi okončani grad ušao je u sastav Ruske imperije. Rusi su tada prekršili „zavet“ i ipak obnovili ime Poljske (onu su je zvali Carevina Poljska, ali se u istorigrafiji naziva Kongresna Poljska) ne bi li primirili Poljake koji su želeli svoju državu.

Ipak, tokom čitavog devetnaestog veka na delu je bila „rusifikacija Poljske“ sa ciljem brisanja njihovog identiteta. Taj proces, koji u svojim romanima pominje i Tolstoj, bio je osuđen na neuspeh, a prekinuo ga je Prvi svetski rat: Kališ je pao ponovo u pruske ruke, što je ovoga puta značilo da je došao pod kontrolu Nemačkog carstva.

Stota godišnjica od nemačkog razaranja poljskog Kališa iz 1914. godine, obeležena je ogromnim panelima sa fotografijama tog strašnog događaja, koji su postavljeni na zgrade širom grada. Foto: Wikimedia Commons/Piotr Zdrowicki

Tada je došlo do katastrofe gore od onog požara iz 1792. godine. Naime, samoproklamovani „branioci“ civilizacije prvo su u periodu 2-22. avgusta 1914. granatirali Kališ, da bi ga onda trupe po zapovedništvom majora Hermana Projskera spalile do zemlje, uprkos tome što se ruska vojska povukla bez borbe i što ih je mesno stanovništvo dočekalo prijateljski (u nemačkoj vojsci bilo je i dosta etničkih Poljaka).

Pre podmetanja požara u zgradu Gradske većnice (nemački vojnici pucali su na ljude koji su pokušavali da gase vatrenu stihiju) osam stotina žitelja Kališa je pohapšeno, osamdeset je odmah ubijeno na obližnjem brdu, a skoro svi su proterani: godinu dana kasnije od 63 hiljade Kališana ostalo je u gradu svega pet hiljada. Međutim, Nemci su čudan narod: do kraja rata najveći deo centra grada je obnovljen a i većini žitelja bilo je dozvoljeno da se vrate.

Kada se Veliki rat okončao, kada je obnovljena 123 godine sanjana poljska državnost, Kališ je ušao u sastav Druge poljske republike, kako se međuratna Poljska naziva u istoriografiji. 89 hiljada ljudi živelo je u gradu na dan 1. septembra 1939. godine kada je pokrenuta nova nemačka najezda.

Poljski grad Kališ diči se modernom zgradom Fakulteta za pedagogiju i lepe umetnosti pri Univerzitetu Adama Mickjeviča čije je sedište u Poznanju. Foto: Wikimedia Commons/Peżot

Blizina granici, koja je kroz istoriji bila propeler razvoja, sada se ponovo pokazala kobnom: Vermaht je praktično odmah ušetao u grad, Treći rajh je anektirao čitav kraj, a nacisti su tokom Drugog svetskog rata pobili svih 30 hiljada Jevreja koji su živeli u gradi i okolini, dok je 20 hiljada Poljaka ili pobijeno ili deportovano u Nemačku da budu robovska radna snaga ili proterano na zemljište Generalnog gubernatorstva (deo Poljske koji se našao pod posebnim okupatorskim režimom, da bude prelazna faza ka totalnom brisanju poljskog imena i prisustva). U trenutku oslobođenja, broj stanovnika bio je prepolovljen u odnosu na predratno doba.

Za vreme Narodne Republike Poljske, postao je sedište novouspostavljenog Kališkog vojvodstva 1975. godine, ali je ono ukinuo prilikom reformi iz 1998. kada je broj vojvodstava (koje treba razumeti kao pokrajine, provincije) smanjen. Od tada do danas, Kališ je sedište pomenutog okruga (polj. powiat). Možda će čitaocima iz Beograda biti interesantno i to, što je se u okrugu već pomenutog obližnjeg Poznanja nalazi i fabrika „Solaris“, čiji su gradski autobusi trenutno ono najbolje čime raspolaže flota našeg Gradskog saobraćajnog preduzeća.

Inače, na sadašnjoj zastavi ovog mesta može se videti sa leve strane grb grada (koji poput grba Beograda ima otvorene kapije na tvrđavi) a sa desne crveno-bela šahovnica. Šahovnica je istorijski simbol tog kraja: današnji grb Kališkog okruga je crveno-bela šahovnica na štitu preko koje se nalazi crni bik sa krunom i predstavlja modernizovanu verziju istovetnog grba srednjevekovnog Kališkog vojvodstva (šahovnica je nešto kasnije postala simbol Hrvatskog kraljevstva u okviru Ugarske, a i generalno je dosta česta pojava u heraldici). „Deviza“ grada na latinskom glasi: „Poloniae urbs vetustissima“. Prevedeno na poljski: „Najstarsze miasto Polski“. Prevedeno na srpski, ako ima neko da nije razumeo: „Najstariji grad Poljske“.

(P. L.)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

  • joakim

    9. septembar 2018 | 13:56

    Pa Hrvati su pokupili sve pomalo od drugih slovenskih naroda i proglasili hrvatskim pismom.Krleza je pisao danasnji hrvatski tako vodeci racuna da sto manje ima podudarnosti sa Srpskim.

  • Marijana Bakov

    9. septembar 2018 | 14:25

    I Srbija stvori svoje trece kraljevstvo Poljsku bar tako pise u istoriskim knjigama.

  • Gilius

    9. septembar 2018 | 15:24

    Nema tu nikakve ironije. Poljaci su naselili današnju Poljsku sa ovih pristora. Naravno, tada nisu bili poljaci, jer su to ime dobili kad su se naselili u velikom polju (ravnici) na severu. Simbol je takođe srpski, kao i zastava. Uostalom i jedni i drugi su i dan danas srbi, ali katoličke veroispovesti.

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA