"Voleti nikad nije besmisleno": Besmrtni citati Miloša Crnjanskog ostaviće vas bez daha

Miloš Crnjanski je srpski književnik i diplomata, poznat kao jedan od najvećih ekspresionističkih pjesnika 20. vijeka, a njegovi romani čitaju se i danas

  • 0

Miloš Crnjanski je jedan od naših najplodnijih pisaca i viđenijih književnika. Rođen je 1893. u Čongradu, u Austrougarskoj i kao mladić učestvovao je u Prvom svetsko ratu, gde se susreo sa razdorom, puštošom koji je na njega ostavio trag za celi život, a ovo su samo neki od njegovih besmrtnih citata.

VELIKA LJUBAV MILOŠA CRNJANSKOG I VIDE RUŽIĆ: Ona je imala samo jednu želju pred smrt i nije joj ostvarena (FOTO)

CRNJANSKI PO CRNJANSKOM: Jedan od najvećih pisaca domaće književnosti vodi vas na put kroz prostor i vreme (FOTO)

– Najposle meni nikog nije žao, najmanje sebe. Mi treba da nestanemo, mi nismo za život, mi smo za smrt.

– Za nama će doći bolje stoleće, ono uvek dolazi.

– Budite mi svedoci pred Bogom i ovom pustoši da su sve stvari šarene, lepe, osim čoveka.

– Voleti nikad nije besmisleno.

– Nigde na svetu ne govori se o nama tako ružno kao kod nas. Što je gore, nigde na svetu ne dozvoljava se tako olako drugome da to čini kao kod nas.

– Nema utehe među ljudima, iako neki kažu da je u Bogu, a neki u pivu.

Foto: Wikimedia/Ἐπαμεινώνδας

– Ne, ne postoji nikakva zajednica ljudi. Priča je to. Postoji samo samoća čoveka.

Cela naša zemlja sastavljena je od komada prošlosti. Daleko je od mene i sama pomisao da bi trebalo na toj prošlosti stati. Daleko od toga.

– U budućnost treba gledati. U budućnost treba ići. U budućnost gledaju i idu svi srećniji narodi.

– Ležaću po ceo dan u travi i gledaću u nebo. Svaki dan će imati novu boju. I te boje umiriće moje oči, a ja sam sav miran, kad mi se smire oči.

– Čovek koji manje živi, a više misli, postaje sve hladniji i, kao neki kristal, tvrđi. Postaje irealan. Propušta svetlost i ona se u njemu lomi kao u nekoj prizmi. A poneki pesnik od toga poludi.

– Nisam nikad iskao da me iko prati, uvek sam iš’o s mojim srcem ludim.

Foto: Wikipedia/public domain, arhiva

– A kad se pogleda ovako u noć? Kad se stane, evo ovde, u mrak, na vratima? Kad se pogledaju sva polja u mesečini? Sva ona brda u daljini… grad, krovovi… tamo oblaci… sazvežđa… to nebo puno svetlosti? Kad se pred tim ućuti? Je li i onda kao da prolazimo bezumno… bez smisla… je li moguće da je sve to jedna bezdana praznina?

– Lutam, još, vitak, sa osmehom mutnim, prekrstim ruke, nad oblacima belim, ali, polako, sad već jasno slutim da umirem, i ja, sa duhom potamnelim, teškim, neveselim.

– Mogao bih u Danskoj, i u Švedskoj, i u Norveškoj, da živim. Pa i na Islandu. Svuda ima dobrih ljudi. Jedan drugi glas u meni, na to, dovikuje mi da se varam. I, da sreće nema van onog mesta, gde smo proveli detinjstvo i gde smo se rodili.

– Ja nisam više željan da me ko voli, nego da svi zavole lišće.

Daljinac baner

(Telegraf.rs/Opanak.net)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA