≫ 

MOĆNA SIMBOLIKA DVE SLIKE IZA PRINCA ĐORĐA: Šta nam to poručuju autori "Senki nad Balkanom"?! (FOTO)

Jedna od najupečatljivijih scena osme epizode ove popularne serije jeste ona u kojoj se odigrava razgovor između princa Đorđa i doktora Avakumovića. Pored toga što Žarko Laušević u njoj briljira, iznoseći neobičnu mešavinu teorije primordijalne tradicije, konzervativne revolucije i rasističkih teza, pažnju nam je privukao izbor dve slike koje se nalaze na zidu

  • 19

Bilo je žalosno posmatrati princa Đorđa Karađorđevića (kojeg tumači Žarko Laušević), u njegovom nastupu ludila tokom razgovora sa psihijatrom dr Avakumovićem (igra ga Dragan Petrović-Pele) sredinom osme epizode popularne serije "Senke nad Balkanom". Nije u potpunosti jasno da li je to stvarno ludilo, ili je ono pak planski indukovano sadržajem injekcije koja mu je neposredno pre toga dana.

U svakom slučaju, ono što se potom desilo, stavovi koje je princ Đorđe izneo, neobična su mešavina teorije primordijalne tradicije (čiji su najistaknutiji mislioci bili Rene Genon, Julijus Evola, Mirča Elijade i Fritjof Šuon, između ostalih) i konzervativne revolucije (od čijih brojnih teoretičara želimo da pomenemo Osvalda Špenglera, pisca uticajnog dvotomnog dela "Propast Zapada" u kojem iznosi tvrdnju da je život svake kulture paralelan životu živog organizma, i Ernsta Jingera, autora romana "Čelična oluja" te "Vatra i krv").

"Rat nam mora doneti veličinu, snagu, veselje. Ukazuje nam se muški zadatak, radosni odbrambeni boj na procvalim, krvavim livadama", piše Jinger u "Čeličnoj oluji" 1920. godine, još uvek pod snažnim utiskom Prvog svetskog rata tokom kojeg je, nakon svog sedmog ranjavanja (prethodnih šest puta se odmah po oporavku vraćao na Zapadni front), postao najmlađi nosilac Plavog Maksa, najvišeg ordena Kraljevine Pruske i Nemačkog carstva (koje je zvanično nosilo francuski naziv "Pour le Mérite": Orden za zasluge).

Freska "Zlatno doba", Pjetro da Kortona, XVII vek. Foto: Wikimedia Commons/Bonas

Princ Đorđe, obraćajući se Avakumoviću, govori o primordijalnoj "Arkadiji", nazovimo je tako iako on koristi reč "Tula", onda kada priča o kraljevstvu koje je nekada postojalo a koje je sada izgubljeno, mestu koje obasjava veliko crno sunce (prikazano svastikom, inače drevnim indoevropskim simbolom sunca i napretka) mestu čistote i umirenja u kome su ljudi bili savršena bića bez zlobe, laži i umiranja: praktično bogovi, viša rasa.

Radi se o osnovnoj tvrdnji tradicionalističke škole, odnosno teoretičara primordijalne tradicije, koja kaže da istorija ljudske vrste ne predstavlja napredovanje već nazadovanje, od zlatnog doba ka kaljuzi; duboka svest o ovome, kaže se, odgleda se u činjenici da svi narodi idealizuju prošla vremena i uvek im je ono pre bolje nego ovo sada, ne shvatajući da time evociraju uspomenu na to zlatno doba koje se završilo pre mnogo hiljada godina.

Insert iz serije "Senke nad Balkanom". Printskrin: RTS/Senke nad Balkanom

Uglavnom, ti ljudi koji su tamo živeli, kaže princ Đorđe, bili su naši preci, preci bele rase, mi ćemo ih nazvati pra-arijevcima. Onda su se "razboleli, kao ja, od najgore bolesti koja može da postoji" — samilosti. Svi ljudi bele rase su potomci bogova, a neki od njih bi mogli da postanu novi bogovi, kaže princ.

Ovom mešavinom teorije primordijalne tradicije i konzervativne revolucije (koje suštinski nisu rasističke) te rasističkih ideja, stvara se u "Senkama" veza između princa Đorđa i Društva Tule. Simbolično, jako simbolično, na zidu iza princa tokom ovog razgovora nalaze se dve slike. Većina ljudi je verovatno bacila pogled, ali nije obratila preveliku pažnju na taj detalj i nije mu pridala značaj.

Levo na zidu nalazi se slika "Gospa od Šalota" — rad Džona Vilijama Voterhausa iz 1888. godine. U pitanju je prikaz samog kraja istoimene pesme Alfreda Tenisona iz 1832. godine. Mlada žena, zasnovana na liku Elejne od Astolata iz srednjevekovnih arturijanskih legendi, pati zbog neuzvraćene ljubavi prema ser-Lanselotu, najvažnijem vitezu kralj-Arturovog Okruglog stola.

"Gospa od Šalota", Džon Vilijam Voterhaus, 1888. Foto: Wikimedia Commons/Google Cultural Institute/Tate Britain

Međutim, u pojedinim starim pesmama, Elejna, kao ćerka Peleasa (još jednog viteza Okruglog stola), sa Lanselotom donosi na svet vanbračno dete: ser-Galahada, istinskog viteza koji je ponovo pronašao gral i spoznao Boga.

Pored teme ove slike, značaj njenog postavljanja na zid iza princa Đorđa, svakako je uveličan i umetničkom školom iz koje je ona nastala. Naime, premda je izrađena nekoliko decenija nakon razlaza Prerafaelitskog bratstva, ona je proizašla iz njegovog "šinjela", i nepogrešivo mu pripada.

Prerafaeliti su bili britanska antiakademska grupa koja je za uzor uzela kvatročento, odnosno slikarstvo rane renesanse, odbacujući sve nakon Rafaela. Bila je to umetnost kasnog srednjeg veka, duboko duhovna i, mogli bismo reći, "čista". Izbor njihovih tema takođe je bio u skladu sa stilom: da bi se dostigla duhovna perfekcija, bavili su se mahom oslikavanjem verskih prizora, germanskih saga, keltskih legendi, srednjevekovnih pesama i priča.

Ser Galahad, vitez kralj-Arturovog Okruglog stola, otkriva Sveti gral i spoznaje Boga. Edvin Ostin Ebi, 1895. Foto: Wikimedia Commons/nationalgeographic.com

Desno se nalazi slika "Slika izbacuje Taliju", francuskog autora Šarl-Antoana Kuapela, inače zvaničnog dvorskog slikara tokom kraljevanja Luja XV. Nastala je 1732. godine, a prikazuje Sliku koja izbacuje Taliju, kao što joj i samo ime kaže. U pitanju je, dakle, alegorija.

Problem je što postoji nekoliko Talija u grčkoj mitologiji: mogla bi da bude nimfa tog imena (malo verovatno), nereida (opet, malo verovatno), gracija, koja je bila boginja praznika i raskošnih pirova (možda, ali sumnjamo jer je ova Talija uvek dolazila sa svoje dve sestre, Aglajom i Eufrosinom) ili pak muza, zaštitnica komedije i idilične poezije (najverovatnije).

Koja je tačno Talija u pitanju, nije u potpunosti jasno, ali, jasno je da ovo delo predstavlja alegorični prikaz razbijanja nekih okova umetnosti, koje se oslobađa ili upliva raskalašnosti i razvrata koje sa sobom donose raskoš i pirovanje, ili pak neozbiljnosti i nerealne poezije. Možda naše tumačenje i nije baš najbolje, ali takvo je kakvo je, a njen izbor za zid iza princa svakako nije slučajan. Autori su nešto želeli da nam kažu.

(O. Š.)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

  • Sasa

    17. decembar 2017 | 18:15

    Da li je moguce... kakav tekst jos bolji komentari ... Stvarno nesto fenomenalno .. samo steta sto nema bar jedno 2000 ocena i pola od toga kvalitetnih komentara. Pozdrav

  • drug stari

    16. decembar 2017 | 21:31

    Razlika izmedju monarhije i npr.republike,je ta što se za vladanje monarh uči od malih nogu,dok za precednika moze biti izabran i mesar,bravar.....preko noci na izborima.

  • Dag

    17. decembar 2017 | 12:12

    Redak i veoma studiozan tekst, na vasem portalu.Hxala...

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA