≫ 

Mala šetnja kroz vreme sa Veljom Popovićem: Lepota patrijarhalnog načina života (PLEJLISTA)

Velja je čovek koji se nadahnjuje prirodom, opija poezijom, leči pesmom, oduševljava harmonikom

  • 0

"Ne diraj mi u Moravu, Ibar, Žiču i dolove,

Lazaricu, srpsku slavu, Ljubostinju i sinove.

Ne duraj mi Gračanicu, Kosovo i Metohiju,

carski Prizren, Studenicu, svetog Save parohiju.

Ne diraj mi starog grada, Kalemegdan, Dunav, Savu,

nebo iznad Beograda, nad Srbijom zoru plavu.

Ne diraj mi u Toplicu, Jug Bogdanu gde se poje,

vinograde i pšenicu, ni u Vranje, Borino je.

Ne diraj mi Negotina, u Bukovo, stare dvore,

hajduk Veljka srpskog sina i timočke zelen gore.

Ne diraj mi Frušku Goru i sve tamo manastire,

ravno polje što ga oru, salaš, stada i pastire.

Ne diraj mi despotiju, Manasiju, Ravanicu,

ni Kalinu najmiliju, Stefanovu miljenicu.

Ne diraj mi Lepenice, trag u duši moje mati,

ne kosi mi Šumarice, Srbija to neće dati.

Ne diraj mi grob što boli, njega mi je najžalije,

na Oplencu, u Topoli, Petra Prvog od Srbije.

Ne diraj mi u svetinje od Palića do Dragaša,

ova pesma opominje, zavetina to je naša."

(Mića Stojanović)

Ovo je pevačka lična karta narodnog umetnika, majstora astalske i ambijentalne pesme, Velimira Velje Popovića. Baš kad su padale bombe po našim svetinjama, Mića Stojanović je pred vladikom žičkim izgovorio ovu pesmu. Tako je narodna muzika dobila svoju zavetnu pesmu - dobila je "Zavetinu".

- Rođen sam u selu Tijanju, kod Čaćka, na obroncima Jelice, za mene najlepšem mestu na svetu. Jedina muzika koja se mogla čuti u mome detinjstvu dopirala je iz prirode - pevanje i cvrkut ptica, šum vetra, šum kiše, glasovi životinja, pitomih i divljih.

- Kada su se obavljali neki zajednički radovi, kao što su žetva, kosidba, komišanje, mogla se čuti grupna pesma koja je najveći umor pretvarala u radost života - počinje Velja svoju šetnju kroz vreme.

- Ali! Jednoga dana, bilo mi je pet godina, dok sam se zabavljao na livadi pored kuće, začuli su se neki prijatni zvuci, koje do tada nisam čuo. Pošao sam začuđen i radoznao u susret nepoznatim zvucima. Kad me majka pozvala na ručak, ja sam samo mahnuo rukom, pokazujući u pravcu te muzike.

- Majka me gledala začuđeno, sve dok muzika nije ućutala. Objasnila mi je da je u pitanju moba za šljive kod našeg komšije, a to što sam čuo bila je harmonika. Poželeo sam da vidim tu harmoniku, pa su me poveli na mobu istog dana.

- Posle nekoliko godina, kada sam ovladao sviranjem na harmonici, otkrio sam šta je svirao onaj harmonikaš na mobi. Bila je to pesma "Dockan pođoh gorom Romanijom" sa uvodnim instrumentalom.

Velja je čovek koji se nadahnjuje prirodom, opija poezijom, leči pesmom, oduševljava harmonikom.

- Moje oduševljenje harmonikom se prepričavalo, pa mi je otac, želeći da me obraduje, kupio harmoniku. U desetoj godini nastavljam školu u Čačku i paralelno idem na časove harmonike. Srećom, i moj prvi učitelj je znao note, pa je to olakšavalo moje razumevanje muzike.

- Tako sam muziku mogao i videti, a ne samo čuti. Usledile su školske priredbe, ekskurzije, a već u trinaestoj godini sam bio prinuđen da sviram na svadbi, jer nisu mogli nikog starijeg da nađu. U četrnaestoj sam već svirao svakog vikenda.

- Kad sam ja počinjao, nije bilo ni struje po selima. Bio je to praznik za uši - omladina se upoznavala na igrankama, stariji se dogovarali o poslovima, a svi bili obuzeti magijom muzike. I tadašnje vlasti blagonaklono gledaše na ta narodna okupljanja, jer se videlo da su ljudi bili zadovoljniji posle takvih okupljanja uz muziku.

Velja Popović, muzička apoteka Foto: Promo

- Jedne godine sam svirao dvadeset pet komišanja, svaki dan zaredom. Svirao sam i državne praznike, verske praznike, ispraćaje u vojsku, svadbe, rođendane, useljenja i ostale svetkovine.

Veljine pripovesti o njegovim muzičkim savremenicima svedoče o radosti odrastanja u Šumadiji, o godinama kada su "svirci palili sela i šorove", o toj lepoti patrijarhalnog načina života.

- Postao sam član putujuće družine "Raspevana Šumadija" Obrena Pjevovića. Obilazeći tako sela i gradove, na turneji po Slavoniji, posle koncerta, za vreme večere, grupa mladića obratila mi se pitanjem: "Gospon, kak' to da toliko sviraca i pevača ima u tim Mrčajevcima?".

- Bilo je to prvi put da mi se neko obrati sa "gospon". Ja počnem da im pričam o običajima i tradiciji, da su to korisna druženja, način da se ljudi upoznaju, pomognu, sprijatelje, zavole.

- Obren je to slušao, pa je uzeo reč od mene. "Mlada gospodo, probajte, zapevajte bilo koju pesmu, srpsku, hrvatsku, tursku, nebitno. I posmatrajte šta se dešava - DOK PEVATE, NE MOŽETE NIKOGA DA MRZITE! Mi iz Mrčajevaca jednostavno volimo pesmu". I više nije bilo pitanja.

Narod se oporavljao od rata, pa je tako i muzika dobijala na kvalitetu, počela je da se zahuktava i muzička industrija - pojavljuju se prve gramofonske ploče sa novim pesmama i pevačima, radio stanice.

- Nestor Gabrić je jedan od prvih pevača koji je stekao popularnost pevajući novokomponovane pesme iz Šumadije, pesme Miće Stojanovića, Dragiše Nedovića, Obrena Ojevovića, Dragana Akeksića. Kad je Nestor čuo da te pesme pevamo na svadbama i vašarima, predložio je da ih snimimo na pločama. Sećam se, rekoše nam jednom u Jugotonu da smo prodali više ploča nego nego što ima gramofona.

Nastaviće se...

(Goran Milošević)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA