≫ 

Bora Bojić, mesar i radio pevač: "Toči vina oče stari" (PLEJLISTA)

Bora je sam svoj majstor - pevač, svirač, kompozitor, tekstopisac. Bije ga glas da je najbolji mesar među narodnjacima

  • 0

"Zora rudi, nedelja se budi, usred maja i mirisnog cveća,

dan venčanja, i kraj momkovanja, dan početka moga milovanja.

Toči vina oče stari, dolaze mi svi drugari,

dolaze mi na venčanje i momačko opraštanje.

Sejo mila, ruzmarin polomi, za svatove kićevinu pravi,

nek' kapija bude okićena, nek' svi vide da se svadba sprema.

Seja mila drugarice zvala, kite svate, majka deli cveće,

otac stari kraj muzike stoji, prima goste i plače od sreće".

(Bora Bojić)

"Toči vina oče stari" nadživela je mnoge domaćine, poboljšala krvnu sliku u novčaniku mnogim pevačima, zasenila i svoga tvorca Boru Bojića. I najstroži kritičari primetiše da je to jedna od najlepših namenskih pesama, svadbarska pesma sa ukusom.

- Snimio sam je baš u godini Titove smrti, u danima najveće žalosti za "najvećim sinom naših naroda i narodnosti". Kad je žalost minula, pesmu svog života snimio sam i na LP-iju Jugodiska sa ansamblom Tomice Miljića - priča Bora Bojić.

- U ovu pesmu sam izlio svu svoju mladost. Bio sam stasit i naočit momak sa brkovima i harmonikom. Svirajući svadbe, uočio sam nepravdu: svi su važni i svi su opevani: i kum, i starojko, i majka, i brat, i sestra, i mnogobrojna rodbina. Pitao sam se - gde je tu otac, domaćin svadbe? Otac tamo negde u ćošku nadgleda, prima goste i plače od sreće. Napisao sam dve strofe, stajale su pet godina. Dopisao sam je, probao sa suprugom, i kad je supruga aminovala snimio sam je na ploči.

Bora Bojić je ime i prezime koje se lako pamti, koje stane u četiri sloga. Propevao je baš kad se najviše plakalo, u vihoru Drugog svetskog rata, uz frulicu kraj ovaca i uz radio aparate u rodnom Šušnjaru kraj Lazarevca.

- U moje vreme je bilo teško doći i do Lazarevca, akamoli do Beograda. Bilo je to vreme kolektivizma, kada smo se okupljali u zadruzi da bi slušali popularne emisije sa radija, kasnije u Lazarevcu sa zvučnika. A kada sam nabavio svoj radio, to je bio praznik. Sava Jeremić, Radojka Živković, Mija Krnjevac, za mene su bili vanzemaljci, sveci, ikone. Uz njih sam naučio da sviram frulu, moj prvi instrument.

U vojničkim danima zavoleo je Bora i harmoniku, ne sluteći koliko će pesama odsvirati i komponovati na njenim dirkama.

- Posle završenog mesarskog zanata, odlazim u vojsku, dve godine u Beloj Crkvi. Burazer mi donosi malu harmoničicu, čisto da prekratim vreme. Imao sam sreću da u vojsci upoznam Tomu Krstića, zemljaka sa Uba, vrsnog harmonikaša. Kad me je odveo u Dom vojske, i kad sam uzeo njegovu "Dalapu", čini mi se da je sama svirala. Tako sam u vojsci usavršio sviranje na harmonici, odsvirao "plave večeri" za oficire i njihove supruge. Da nije bilo harmonike, možda bih se i obesio u vojsci. Zamislite, dve godine sa teškim cokulama, sa tzv. pulijama. Gaziš u obući od metala i eksera, pa kad zagazimo po pisti, trupćemo jače nego konji.

- Toliko sam dugo bio u vojsci, da sam izgleda i zaboravio da se vratim kući, pa produžim za Beograd. U restoranu "Smederevo" upoznajem Toku Ćirkovića i Živomira Antonijevića i njihovog pevača Acu Danilovića. Aca je prvi snimio moju pesmu "Odnesi pismo golube beli". Tako se moje ime prvi put pojavilo na ploči 1967. godine.

Bora Bojic Bora Bojic Printskrin: Youtube/PESMA KAO LEK – TV DUGA PLUS

Prvu pevačku ploču izdaje pre 50 godina za produkciju "Šumadija" iz Batočine, sa crno belom fotografijom na omotu. Kasnije snima za Jugoton, PGP, Jugodisk. Diskografija Bore Bojića je jednostavna: sedam singlova i tri albuma, sa desetak prelepih pesama: "Toči vina oče stari", "Kad bi mogla da se vratiš", "Vetar duva, sva se gora ljulja", "Teci reko Kolubaro", "Ne gledaj me tako milo", "Kriv sam draga za sudbinu tvoju", "Zaplakala moja draga", "Svadbe stižu, jesen je", "Harmoniko moja", "Livada je moja uspomena", "Je l' ti žao što se rastajemo"...

- Kad su urednici radio Beograda čuli kojim se zanatom bavim, legendarni Bora Ilić je rekao: "Neće valjda i mesari da nam pevaju". Na nagovor muzičkih urednika Dušana Jankovića i Radmile Trifunović snimio sam nekoliko trajnih snimka za arhivu Radio Beograda: "Berem grožde biram tamnjaniku", "Vetar duva sva se gora ljulja", "Zelen orah pa se posavio", "Ajd idemo Rado", "Šumadijo šumovita".

Bora je sam svoj majstor - pevač, svirač, kompozitor, tekstopisac. Bije ga glas da je najbolji mesar među narodnjacima.

- Ja sam u penziju i otišao kao mesar. Odrastao sam u domaćinskoj kući koju su u ratu očerupali i Nemci, i partizani, i četnici. U tim gladnim godinama maštah o kobasici, pa zato i poželeh da radim sa mesom. Mesara u kojoj sam radio bila je u Makedonskoj, nadomak Radio Beograda. Završim posao u mesari, pa u studio, na koncert, na svadbu, i tako godinama.

- Voleo sam da napišem pesmu, da je moja sto posto, a da bude u duhu narodne muzike. Više sam pesma pobacao nego što sam snimio. Bio sam sebi najveći kritičar, pa možda zbog toga nisam ni napravio veću karijeru. Uz harmoniku sam lečio tugu i samoću, komponovao svoje pesme, naučio tuđe. Ja sam vladao repertoarom od tri hiljade pesama, prepevao sam najteže i gradske svadbe bez sveske.

Snimio je Bora i jedan album sa trubačkim pesmama sa Milijom Milićem i trubačima čuvenog Svetozara Lazovića Gonga. Bora je istinski majstor frule, zna da svira frulu, zna da napravi frulu. Mušterijama je pravio specijalitete od mesa, a za sebe pravi figure od drveta. Pravi Bora i karikature, naročito uz muziku sa radija. Ali, narodnjaka više nema, sve ih je manje i na Radio Beogradu, sa obrazloženjem da asociraju na sirotinju i seljaštvo!?

- Mi smo napaćen narod, nesalomivog duha. Da, moje pesme upravo asociraju i na sirotinju i na seljaštvo. Ko izgubi svoje korene, taj je izgubljen u životu. Po povratku iz Beograda u moj Šušnjar, budio sam se u pola pet, a odlazio na počinak u pola devet, prateći izlazak i zalazak sunca. Tada sam napisao posvetu mom rodnom Šušnjaru:

"Osula se staza mala iznad lepih zelenih livada.

Izvor mali više ne postoji, na njega se zemlja obrvala.

Stazu novu ja ću prokrčiti, ćupriju ću novu napraviti,

kao nekad slavuj će da peva, biće svega, al' mladosti nema.

Gledam voćnjak cvetom okićeni, isti voćnjak, al' deblji koreni.

Cveta voćnjak, plave šljive sprema, sve je isto, al' mladosti nema.

Mladost rana i lude godine odvele su mene iz doline.

Umoran se vraćam da je molim, dug da vratim, dušu da odmorim".

(Goran Milošević)

Video: Sara Jo pokazala skriveni talenat: Mozete li vi ovako da savijete palac?

(Telegraf.rs)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA