≫ 

74. rođendan Ljubiše Pavkovića: "Čistota stila čini umetnika" (PLEJLISTA)

Ljubišina harmonika je 30 godina vodila Narodni orkestar. U Srbiji je sve više harmonikaša, a sve manje harmonike u novim narodnim pesmama

  • 4

Narodnom muzikom su protunjali mnogi pevači i svirači, menjali se stilovi, pomerale granice. Ipak, stotinak godina živi jedan standard - zvuk Narodnog orkestra RTS-a. Carevac i Miodrag Jašarević šefovali su na violini, Boki Milošević na klarinetu, a Ljubiša Pavković je umetnički rukovodio na harmonici, klavirci.

- Rođen sam u Beogradu, odrastao u istom dvorištu, vrata do vrata sa Mijom Krnjevcem i njegovim učenicima. Moje zanimanje za harmoniku počelo je 1952. godine na Banovom Brdu, kada sam kao petogodišnje derište pipkao po harmonikama Krnjevčevih učenika.

- Pošto sam se pretvorio u dežurno smetalo, čika Mija u jednom trenutku predloži mom ocu: "Bogdane, uzmi mu harmoniku, možda nešto i bude od njega". Moj otac ode u Muzički magazin, i uzme mi prvu koja mu se svidela, klavirku. Tako je predodređena moja sudbina na klavirci, iako sam odrastao u okruženju dugmetaraca - kaže maestro Ljubiša Pavković, legendarni Pavke.

- Posle 20 godina, tek što sam primljen u Narodni orkestar, ulazi čika Mija na našu probu, sav u belom odelu, kao Klerk Gebl. Još mi je pred očima taj njegov blaženi, očinski pogled. Kao da je hteo da mi kaže: "Mnogo mi je milo što si tu".

Otkad zna sebe, Pavke zna i za harmoniku. Zna i njene moći i nemoći, zna i kakav je tretman harmonike u Srbiji, kako se sve upotrebljava i zloupotrebljava najpopularniji instrument u našem rodu.

- Harmonika je zbilja moćan instrument, instrument orkestar. Mogućnosti harmonike su ogromne, od najobičnije pesmičice do klasičnih komada. U šali kažem drugarima - ja sviram desnom, a vi ste mi u levoj ruci. Dok izvodim harmonske radnje, čujem šta mi radi čelo, bas, viola.

- S obzirom na toliku moć, harmonika je predmet česte zloupotrebe, naročito neznalica koji bi sve da pipnu, i to što jače. E, onda se harmonika pretvori u instrument koga ja zovem "opštinski". Harmonika i svira i igra i peva i plače, važno je primiriti jednu ovakvu telesinu.

Ljubišina harmonika je 30 godina vodila Narodni orkestar. U Srbiji je sve više harmonikaša, a sve manje harmonike u novim narodnim pesmama.

- Često se čuje da nema narodne muzike bez harmonike, jer, kažu, svaka treća kuća u Srbiji ima harmonku i nekog ko svira harmoniku. S druge strane, Beograd nema odsek harmonike na Muzičkoj akademiji, na nevericu mojih kolega iz Bugarske, Mađarske, Rusije, Austrije...

Izgleda da su neki novi vetrovi počeli da duvaju i na Radio Beogradu, kao da su višedecenjjski kriterijumi poimanja umetničkog nivoa u narodnoj muzici počeli da se spuštaju.

- Posle svih ovih godina u Narodnom orkestru RTS-a, mogu da uočim razliku u pristupu. Nekad se radilo temeljno, sporo, bilo je korepetitora, lektora. Vremenom se i na Radio Beogradu ubrzavaju stvari, dolazi do preteranog kićenja. Mi kao narod volimo da se kitimo, od garderobe, preko ograde i svadbe, do muzike. A to je pitanje ukusa i estetitike.

- Tvrdim da ovi današnji najpopularniji harmonikaši ne bi mogli biti solisti Radio Beograda u ono vreme. Radio Beograd je bio akademija naše narodne muzike, samo je falio službeni pečat da se kaže ovako se peva Vranje, ovako se peva Šumadija, a ovako Vojvodina.

Pored radio Beograda se u bukvalnom smislu prolazilo kao pored hrama kulture, nezvanične muzičke akademije. I najpopularnije muzičko-estradne zvezde htele su da se pokažu u tom hramu, ali samo su retki mogli da snimaju trajne snimke za arhivu.

- Baš kad sam primljen u radio, krenula je Tomina popularnost. Ali, nikom na pamet nije padalo da Toma Zdravković snima za radio te neke španske, grčke, napolitanske pesme. Dakle, Toma se pojavio kad se Carevac upokojio, ali opet nije imao šanse na radiju pored Bore Ilića i Đoke Karaklajića. Ja sam jedva ubedio Boru Ilića da mi odobri gitaru u Narodni orkestar.

Muzička apoteka, Ljubiša Pavković Foto: Promo

- Cune je ipak uspeo da uđe u radio, još u vreme Carevca. Ipak, Carevac nije voleo te njegove improvizacije i nagli prelazak u falset. Kriterijumi su bili veoma strogi, važili su i za one najpopularnije.

Taj pravi umetnički zvuk na harmonici podelio je Ljubiša i svojim učenicima. Bilo ih je sa svih meridijana, bilo je tu i sobnih audicija, pravih bisera.

- Tad sam stvarno imao puno učenika. Dolazili su i avionima, iz Zagreba, iz Makedonije, iz Nemačke, Danske. Bilo je i različitih metoda pobeđivanja treme. Sećam se jednog, doveo ga otac, a ja procenim da ima užasnu tremu, da je umro od straha. Krenem na pedagogiju, pa mu kažem da iako izgledam malo ozbiljnije, ne obraća pažnju i da svira kao da me nema. Učenik se oraspoloži i, na iznenađenje i ostalih učenika koji su stanovali kod mene, reče: "Oćeš da ti spičim jedno Užičko?"

- Imali smo takmičenje u Smederevu za Prvi glas Srbije. Orkestar se smestio u polukrug, ja u sredini i kako ko priđe procenjujemo tremu i eventualno relaksiramo. Na probi, dođe jedan takmičar i, čim je počeo da peva, pade kao daska.

- Mi smo pobacali instrumente i uspeli da ga reanimiramo, uz moj izričit uslov da se ni za živu glavu ne pojavi na takmičenju. Ali, ne lezi vraže! Pojavljuje se isti onaj dasa što se srušio, i to u belom odelu, skida mikrofon sa stalka i silazi u publiku kao Đorđe Marjanović. Ne ferma ni orkestar, ni pesmu, pravi svoj šou.

Ljubiša Pavković je u muzici pravi rusofil. Laku boemiju je lečio ruskom muzikom, i to u porodičnoj kući sa roditeljima, braćom i malom decom.

- Kad zasviram nešto rusko u sitne sate, moji ukućani bi procedili: "Ovaj opet nešto popio". Jednom prilikom me upita jedan maestro iz Rusije odakle mi taj ton. Ja podigoh glavu, pogledah u nebo i rekoh: "To mi dolazi odozgore". Omađijan sam tom ruskom dušom i širinom, tom beskrajnom muzičkom stepom.

Harmonici se predao, harmonici se posvetio, a opet, nema dilemu šta bi bio da nije harmonikaš.

- Da nisam harmonikaš, ja bih bio umetnik na harmonici. Šalu na stranu, ja razlikujem harmonikaša od umetnika na harmonici. Nije štos u tome da odsviraš pedeset kola od Pandeleskua, trideset od Ravčeva. Suština je dok ti sviraš da osetiš radost i lepotu, a ne da sviraš i analiziraš greške.

- Te emocije i čistota stila izdvajaju pravu umetnost od običnog. Kad su obične i svakodnevne stvari u pitanju, tu sam tanak, meni je sve odletelo na jednu stranu. Srećom, tu drugu stranu u mojoj kući popunjava moja supruga. Pokvari se brava, ja veze nemam, al' se ne sekiram. Znam da ima ko će.

- U stvari, da se nisam vezao za harmoniku, možda bih bio fudbaler. Bio sam najveći talenat na Banovom Brdu, strahovit dribler. Bežao sam iz škole zbog fudbala, otac je crveneo u školi zbog mene. I u fudbalu je sve manje umetnika, muka mi je od industrije fudbalera, napumpanih mišića i aždaja u kopačkama koji umiru od srčke na terenu.

(Goran Milošević)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

  • Boža zemunac

    14. jun 2021 | 08:59

    Imao sam čast i zadovoljstvo da upoznam Ljubišu Pavkovića i da sa njim otpevam jednu svadbu u prošlom veku u Domu JNA u Beogradu. To je bilo više nego fenomenalno. Srećan rođendan Ljubiša. Živ bio i Bog te čuvao na mnogaja ljeta.

  • Владимир Анђелковић

    14. jun 2021 | 08:11

    Један, једини, непоновљиви, маестро, доктор на хармоници!

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA