≫ 

Vreme čitanja: oko 5 min.

78 godina na sceni: Glumac koji je prvi film snimio pre Balkanskih ratova, a zadnji pred raspad SFRJ

Vreme čitanja: oko 5 min.

Šarl Vanel se rodio u vreme kada je kralj Aleksandar Obrenović još uvek bio zakonski maloletan, a preminuo je dva i po meseca pre Miloševićevog govora na Gazimestanu. Snimao je, da se tako izrazimo, „do poslednjeg daha”

  • 1
Les saisons du plaisir, Charles Vanel, Šarl Vanel, Deniz Grej Deniz Grej i Šarl Vanel na snimanju filma „Godišnja doba zadovoljstva” (franc. Les saisons du plaisir) iz 1988. Vanelovo je to poslednje ostvarenje. Foto: Alliance Film et Communication / AFP / Profimedia

Mnogo je načina za podelu istorije filma. Najčešće se ona deli po periodima koji su bili karakterisani specifičnim trendovima i stilovima, koji mogu ali ne moraju biti povezani sa podelom na nacionalne kinematografije. Tehnički, deli se vizuelno na period crno-belih filmova i onih u boji, te zvučno, na neme filmove i zvučne.

Pojava zvučnog filma bila je revolucionarnija, i uništila je mnoge karijere; „kolor-filmovi” to nikome nisu priredili. Mnoga zvezda nemog perioda nije imala adekvatan glas da bi preživela tu tranziciju (nekima je bio toliko komičan da je publika vrištala od smeha kada ih je prvi put čula), a i inače se stiče utisak da se većina predratnih glumaca nije najbolje snašla posle rata, kada se film menjao brzinom koju nisu mogli da isprate.

Ali je Šarl-Mari Vanel preživeo sve te izazove. Uvodne špice u filmovima su se pojavile 1911. godine; a on je godinu dana ranije snimio svoj prvenac. Imao je tada 18, budući rođen u Renu 21. avgusta 1892., dok je Kraljevinom Srbijom još uvek vladalo Namesništvo umesto maloletnog kralja Aleksandra Obrenovića, koji je samo nedelju dana ranije napunio 16 godina, pre nego što je sebe 1. aprila 1893. državnim udarom proglasio zakonski punoletnim i preuzeo vlast.

Navodimo to čisto radi perspektive, pošto je Vanel preminuo 15. aprila 1989. u Kanu, dva i po meseca pre proslave 600. godišnjice Kosovske bitke i Miloševićevog govora na Gazimestanu; svoj poslednji film, Godišnja doba zadovoljstva (ili „Vremena zadovoljstva”), komediju Žan-Pjera Mokija, snimio je prethodne godine.

Rafles sur la ville, Charles Vanel, Šarl Vanel, Bella Darvi, Bela Darvi, Pjer Šenal Scena iz filma „Racije na grad” (franc. Rafles sur la ville) iz 1958. u kojem Šarl Vanel igra glavnu ulogu. Pored njega podvezicu namešta zanosna Bela Darvi. Foto: Films Metzger et Woog / AFP / Profimedia

Istini za volju, trebalo bi naglasiti da postoji mali spor oko tačne godine snimanja kratkog vesterna Džim Krou”, režisera Robera Pegija, u kojem je Vanel debitovao; neki izvori govore o 1912., ali na IMDb-u, koji ćemo uzeti kao autoritet, označena je 1910. U svakom slučaju pre ili početkom Prvog balkanskog rata, koji je izbio u jesen 1912.

Prema tome, pričamo o glumcu koji je imao 76 ili 78 godina dugu karijeru, i koji se pojavio u preko 200 filmova. Nestvarno! Poređenja radi,, Bata Živojinović, koji nama deluje kao da je glumio čitavu večnost, bio je aktivan 58 godina, s tim što je igrao u 350 filmova i serija; počeo je u danas malo poznatom ostvarenju Radoša Novakovića, Pesma sa Kumbare iz 1955., gde je igrao Velju iz Belog Potoka.

Šarl Vanel je često radio sa slavnim režiserima, koji su ga voleli zato što ga je kamera volela. Izvrstan glumac, harizmatičan, bio je neodoljiv takvim imenima kao što su Anri-Žorž Kluzo, Luis Bunjuel, Alfred Hičkok, Žak Fejder, već pomenuti Žan-Pjer Moki, Žilijen Duvivije, Žan-Pjer Melvil, i mnogi drugi.

VIDEO: Trejler za film „Nadnica za strah” iz 1953.

Posebno treba izdvojiti Kluzoov film Nadnica za strah iz 1953., koji je iste godine dobio Zlatnog medveda u Berlinu i Zlatnu palmu u Kanu (Vanel je za ulogu prevaranta koji postaje vozač kamiona, posebno pomenut od strane žirija); zatim Afera Morizius reditelja Žilijena Duvivijea iz 1954., za koji je dobio nagradu za najboljeg glumca na festivalu u Karlovim Varima; potom Kluzoove maestralne Đavolice iz 1955., gde je tumačio lik upornog i pronicljivog inspektora.

U jednom od najboljih Hičkokovih ostvarenja, filmu Drž'te lopova iz 1955., Vanel igra restorandžiju Bertanija, veterana francuskog Pokreta otpora. Definitivno je pedesetih prošlog veka bio na vrhuncu karijere; tada je nagradu za najboljeg glumca u San Sebastijanu primio za ulogu Albatrasa u filmu Vatra u prahu iz 1957.

Snimao je do kraja života. Šezdesetih je snimio 17 filmova (jedna od priloženih slika je iz filma Najstariji Feršo iz 1963., gde je imao glavnu ulogu sa Žan-Pol Belmondom, a kao poseban kuriozet valja pomenuti i ulogu u prvom igranom filmu o Tintinu, Tintin i tajna zlatnog runa iz 1961.), sedamdesetih 21 film i tri serije, te osamdesetih osam filmova i jednu seriju.

Međutim, ne treba smetnuti s uma da je Vanel i pre Drugog svetskog rata imao izgrađenu karijeru; već kao 16-godišnjak je 1908. počeo da glumi u pozorištu, to ga je i preporučilo za prvi film, drugi je snimio 1917., da bi posle trećeg 1920. snimao praktično svake godine barem po jedan, a neretko i po nekoliko njih.

L'aine des Ferchaux, Žan-Pol Belmondo, Šarl Vanel, Žan-Pjer Melvil Žan-Pol Belmondo i Šarl Vanel u filmu „Najstariji Feršo” (franc. L'aîné des Ferchaux) iz 1963. Foto: Spectacles Lumbroso / Ultra Film / AFP / Profimedia

Početkom tridesetih se dvaput oprobao i kao reditelj, kratkometražnim Slučaj zatvoren i dugometražnim U noći, za koji je napisao i scenario; 1952. je bio producent filma „Malarna kost”, u kojem je imao i glavnu ulogu.

Ukupno je u međuratnom periodu snimio oko 85 filmova, a tokom nemačke okupacije sedam (bez posledica; Kluzou je zbog Gavrana iz 1943., u kojem se Vanel ne pojavjuje, posle bilo zabranjeno da par godina snima filmove); poslednji među njima, Nebo je naše”, u kojoj tumači lik mehaničara i bivšeg pilota lovca čija žena odlučuje da sama poleti, pojavio se 2. februara 1944., četiri meseca pre Iskrcavanja u Normandiji.

Šarl-Mari Vanel je 1979. godine primio „Počasnog Sezara” za životno delo, istovremeno sa Marselom Karneom i Voltom Diznijem. Ova prestižna nagrada je ustanovljena tri godine ranije, tako da je Vanel među njenim prvim dobitnicima: pre njega dobili su je Ingrid Bergman i Dajana Ros 1976., Anri Langlua i Žak Tati 1977. te Rober Dorfman i Rene Gosini 1978. Dve godine kasnije dobio je nagradu „David di Donatelo” za najbolju sporednu ulogu u filmu „Tri brata”, remek-delu Frančeska Rosija.

Od 1962. bio je oženjen Arletom Morisetom Bejli, koja je preminula 2015.

(K. H.)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

  • Ja

    28. septembar 2020 | 01:36

    Majka Katrin Danev,takođe glumica(bivša),rođena je 1911.,dakle ima 109 godina.Prvi film snimila je oko 1930.,dok je Jugoslavijom vladao Aleksandar Karađorđević.Ova žena se zove Rene Simon.

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA