„Guliverova putovanja“ su nekad bila oštra satira engleske politike: Kako su nastajali veliki romani

Ne zna se pouzdano kada je Svift počeo da piše „Putovanja u nekoliko dalekih svetskih zemalja, u četiri dela, čiji je jedini autor Lemjuel Guliver, prvobitno hirurg a zatim kapetan nekoliko brodova“. Izvesno je da je 1720. počeo stvarni rad na tom romanu, koji je u istoriju književnosti ušao pod skraćenim nazivom „Guliverova putovanja“, ali postoji mogućnost da se u nekom obliku počeo da javlja čak sedam godina ranije

  • 0
Džonatan Svift, Guliverova putovanja, Engleska književnost, Svetska književnost Rodna kuća Džonatana Svifta, slavnog anglo-irskog pisca iz XVIII veka, autora satiričnog remek-dela „Guliverova putovanja“. Foto: Wikimedia Commons/id.lib.harvard.edu/Rob at Houghton

Džonatan Svift je rođen 30. novembra 1667. godine u irskom glavnom gradu Dablinu, kao drugo dete i jedini sin Džonatana Svifta i Ebigejl Erik. Mada se obično tretira kao anglo-irski autor, zapravo je sa obe strane bio engleskog porekla: otac se sa braćom doselio da bi se bavio advokaturom, pošto im je porodično imanje propalo tokom Engleskog građanskog rata (1642—1651) jer je otac bio rojalista, dok je majčin deda, paroh iz Lesteršira, došao sredinom tridesetih godina sedamnaestog veka zato što je osuđen zbog praktikovanja puritanizma. Interesantno je napomenuti da je bio u rodbinskim vezama sa nekim istaknutim engleskim književnicima tog doba, poput sera Voltera Ralija, Frensisa Godvina, Džona Drajdena i — Vilijama Šekspira.

Život mladog Svifta nije bio lak. Kad mu je bilo sedam meseci, otac mu je preminuo od sifilisa, koji je, po njegovoj tvrdnji, zaradio preko prljave posteljine dok je bio na putovanju van grada. O malom Džonatanu se prevashodno brinula dojilja koja ga je, kada mu je bilo godinu dana, povela sa sobom na severozapad Engleske, u gradić Vajthejven; vratila ga je majci u Irsku kada mu je bilo tri (koliko je verodostojna njegova tvrdnja da je tokom tog perioda naučio da čita Bibliju teško je reći), ali ova se nakon toga seli u Englesku a dete ostavlja na brigu stricu Godvinu i bliskom porodičnom prijatelju seru Džonu Templu.

Zahvaljujući stricu upisao se na Kilkeni-koledž (koji je nešto posle pohađao i veliki filozof Džordž Berkli) kada mu je bilo šest godina, a diplomirao je sa petnaest. Potom je pohađao Triniti-koledž, zahvaljujući izdašnoj pomoći brata po stricu Viloubija; četvorogodišnje studije — koje su se još uvek nalazile na svojim srednjovekovnim aristotelijanskim temeljima, sa debatnom veštinom kao osnovnom koja se učila — završio je 1686. godine kao natprosečni, mada ne i briljantni student.

Nakon što je u Irskoj izbio Vilijamitski rat zbog Slavne revolucije koja se 1688. odigrala u Engleskoj (kojom je katolički kralj Džejms II zamenjen protestantskim holandskim štathalterom Vilijamom III Oranskim, čime se protestantizam definitivno učvrstio, a odnos Parlamenta u odnosu na Krunu postao trajno uspostavljen) Svift prelazi u Englesku gde mu majka pronalazi posao sekretara kod sera Vilijama Templa (sina sera Džona Templa), diplomate koji je bio glavni arhitekta Trojne alijanse iz 1668. (Engleska, Švedska i Nizozemska republika kao ispomoć Španiji protiv Francuske).

Džonatan Svift, Guliverova putovanja, Engleska književnost, Svetska književnost „Džonatan Svift“, Čarls Džarvis, 1710. Foto: Wikimedia Commons/National Portrait Gallery, npg.org.uk/Dcoetzee

Templ se bio povukao iz javnog života i smestio na imanje Mur Park u Sariju, sa namerom da vrtlari i piše memoare, ali nije bežao od povremenih „izleta“ u političku sferu; Svift je brzo zadobio njegovo poverenje i posle tri godine upoznao Vilijama III, čak bio poslat od strane Templa kralju da ga nagovori da pristane na zakon kojim bi Parlament bio obavezno sazivan svake tri godine. Tada je upoznao i Ester Džonson, koju je zvao „Stela“, osmogodišnju devojčicu kojoj je postao mentor.

Nakon što je 1692. magistrirao na Oksfordu, uspeo je da preko Templa sebi obezbedi položaj u protestantskoj Irskoj crkvi (ogranku Anglikanske zajednice), ali se obreo u zabačenom severnom delu ostrva, daleko od izvora moći i uticaja. Izgleda se tamo strasno zaljubio u Džejn Voring, koju je zvao „Varijana“, sestru svog kolege sa koledža, kojoj je nudio brak pod pretnjom da će zauvek napustiti Irsku ako odbije, što znamo iz njegovog pisma koje ostalo sačuvano; njen odgovor možemo naslutiti budući da se Svift 1696. vratio Templu i ostao kod njega tri godine, dok ovaj nije preminuo, što je budućeg slavnog pisca duboko pogodilo (i inače kritičan prema ljudskoj prirodi, rekao je da je sa Templom umrlo sve dobro i prijateljsko u čovečanstvu).

Tih godina je radio na sređivanju Templovih memoara i neophodnoj korespondenciji, ali i na sopstvenoj satiri „Bitka knjiga“ koja je bila odgovor kritičarima Templovog „Eseja o antičkom i modernom učenju“ iz 1690. Nadao se da će mu priznanje za to doneti dobro nameštenje pa je ostao u Engleskoj, ali su mu ti memoari napravili mnoštvo neprijatelja, posebno među Templovom rodbinom i prijateljima, koji su zamerali zbog indiskretnosti u njima. Zatim se obratio direktno Vilijamu III, uveren da će ga ovaj tretirati kao poznanika, ali se prevario i na kraju morao da prihvati samo posao sekretara i kapelana erla od Berklija, koji je tada bio jedan od lordova sudija Irske; ali kada je došao do Irske saznao je da njegovo sekretarstvo već dato nekom drugom, pa je pored kapelanstva dobio parohiju u Danlavinu, na oko tridesetak kilometara od Dablina, gde je postao prebendar, to jest sveštenik kojem je crkveni posed dat na uživanje.

Džonatan Svift, Guliverova putovanja, Engleska književnost, Svetska književnost Mural u Bremenu na kojem je prikazan Guliver među građanima Liliputa. Foto: Wikimedia Commons/Javier Carro

Narednih desetak godina sređivao je imanje u Danlavinu, iskopao kanal po ugledu na holadske kanale kakvi su postojali u Mur Parku, sadio vrbe, vrtlario, dobar deo vremena provodio u Dablinu zbog kapelanstva kod lorda Berklija i često putovao u London. Jeseni 1702. sa sobom je u Irsku poveo gorepomenutu Ester Džonson; mnogi veruju da je ona 1716. postala njegova supruga, mada se ne zna zbog čega bi to bilo tajeno, dok drugi, uključujući i žene koje su radile kod njega u domaćinstvu, tu tvrdnju smatraju apsurdnom. Istih godina počeo je da stiče spisateljsku slavu, a oko 1710. se aktivirao u političkom životu, približivši se torijevcima, nakon što je dugo bio vigovac.

Tokom tih godina, kada je više boravio u Engleskoj, u njegov život ušla je još jedna žena, još jedna Ester, iz holandske trgovačke kuće Vanhomrig koja se prvo doselila u Irsku pa potom prešla u London; ova Ester je izgleda bila opčinjenja Sviftom, i postoji mogućnost da joj je on uzvratio istim osećanjima, pre nego što se pokajao i pokušao da raskine vezu. Bez obzira na to, nakon što se vratio u Irsku jer su mu propali pokušaji da sebi obezbedi unosno nameštenje u Engleskoj crkvi, ona ga je pratila i smestila se u staru porodičnu kuću u Kelbridžu, što je po svemu sudeći dovelo do tenzija i konfrontacije sa Ester Džonson. Istovremeno se počeo više baviti pisanjem pamfleta za irsku stvar, što je dovelo i do sudskih sporova jer je vlada pokušala da ga ućutka, optuživši njegovog izdavača za podstrekivanje na pobunu, doduše, na koncu bez uspeha.

Ne zna se pouzdano kada je Svift počeo da piše „Putovanja u nekoliko dalekih svetskih zemalja, u četiri dela, čiji je jedini autor Lemjuel Guliver, prvobitno hirurg a zatim kapetan nekoliko brodova“, roman koji će u istoriji književnosti postati poznat kao „Guliverova putovanja“. Najveći deo teksta izvesno je napisan na imanju Lokri kod Kukstauna, grada u irskom okrugu Tiron, ali neki izvori navode da je u nekom obliku rad na njemu počeo još 1713. godine kada je sa Aleksandrom Poupom, Džonom Arbetnotom i Džonom Gejom osnovao literarni klub „Martinus Skriblerus“ (odnosno Martin Pisar) sa ciljem satirizovanja i parodiranja popularnih književnih žanrova; navodno, on je bio dobio zadatak da napiše memoare tog imaginarnog autora, kao i satiru putopisnih priča. Ali u isto vreme, iz Sviftove prepiske može se zaključiti da je stvarni rad na ovom romanu, koji se danas smatra remek-delom satire i oštrim napadom na ondašnju englesku politiku, počeo 1720. godine: nakon prva dva dela napisao je četvrti (1723) a zatim treći (1724).

Džonatan Svift, Guliverova putovanja, Engleska književnost, Svetska književnost Guliver i farmer iz Brobdingnaga, zemlje džinova u kojoj je boravio u drugom delu romana „Guliverova putovanja“ od Džonatana Svifta. Slika Ričarda Redgrejva. Foto: Wikimedia Commons/Victoria and Albert Museum/Duesentrieb

Sređivanje je dovršio 1725. i naredne sa rukopisom otišao u prestonicu Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije (Irska, mada sa englesko-škotskim monarhom na čelu, još uvek je bila izdvojeno kraljevstvo), gde ga je anonimno izdao uz pomoć Poupa, Arbetnota i Geja (koji je kasnije napisao da se čita svuda, „od vlade do porodilišta“). Ali ne bez komplikacija. Izdavaču Bendžaminu Motu rukopis je dostavljen tajno, a ovaj, odmah prepoznavši bestseler, ali odmah prepoznavši i anti-vigovsku satiru, oštru kritiku engleske politike uopšte i neke vrlo uvredljive pasuse na račun dvorskog života, nameran da izbegne progon od strane vlade, odlučuje da te sporne odlomke izbaci, da ubaci neke svoje rečenice u odbranu kraljice Ane i da roman tako objavi 28. oktobra te godine.

Štampao ga je u pet odvojenih štamparija da bi ubrzao proces i izbacio što je moguće veći tiraž, ne bi li smanjio efekat piratskih izdanja koja su bila neizbežna i koja su se ubrzo pojavila, zajedno sa drugim knjigama, što o Guliverovim doživljajima što o zemljama koje je posetio, što je inače bilo uobičajeno u ono doba; ali Svift nije imao nikakve veze sa tim delima i to je jasno napisao u uvodniku izdanja irskog izdavača Džordža Foknera iz 1735. godine. U pitanju je izdanje od presudnog značaja. Naime, pošto je originalni rukopis bio već izgubljen, Fokner je nekako uspeo da nabavi Motovu kopiju sa anotacijama, tako da je štampao u dobroj meri samo ono što je autor napisao, zbog čega se to izdanje i drži za „editio princeps“, uz dva mala izuzetka.

Naime, u Foknerovom izdanju mesto je našlo „Pismo kapetana Gulivera svom rođaku Simpsonu“ koje je Džonatan Svift napisao da bi se požalio na Moteove alteracije, a koje je danas deo standarnog teksta. Drugo, u trećem delu romana postoji u pet pasusa opisana pobuna Lindalina protiv lebdećeg ostrva Lapute, što je epizoda koje nema u Foknerovom izdanju; Lindalino je Dablin (Isak Asimov ukazuje na to, da se „Lindalino“ sastoji od dva „lina“, dok ime Dablina može da se pročita kao „dabl lin“), Laputa Engleska: ili je Fokner smatrao da je stvar isuviše osetljiva ili tih pasusa nije ni bilo u rukopisu kojim je raspolagao. U svakom slučaju su otkriveni i od 1899. ponovo su deo standardnog teksta.

(P. L.)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA