Vedrana Rudan napisala kolumnu o Diani Budisavljević, koja će se, nadamo se, dugo prepričavati

Foto: Tanjug/Dragan Stanković

Hrvatska književnica Vedrana Rudan, poznata po britkom jeziku, objavila je novu kolumnu posvećenu filmu "Dnevnik Diane Budisavljević" o austrijskoj humanitarki koja je za vreme Drugog svetskog rata iz ustaških logara spasila više od 10.000 srpske dece.

Kolumnu prenosimo u potpunosti:

Preporučujemo

Kad sretneš prijatelja i pošalješ ga da gleda neki film, on uvijek pita, o čemu se u filmu radi? Pa, o čemu se radi u filmu Dane Budisavljević koji je dobio Veliku zlatnu arenu za najbolji film, Zlatnu arenu za glazbu, Zlatnu arenu za montažu, Zlatna vrata Pule i nagradu Fedeora za najbolji hrvatski dugometražni film. I deset minutni aplauz u Areni. Dana je postala druga žena u povijesti Pulskog festivala koja je dobila Zlatnu arenu za režiju. Prvu je dobila Soja Jovanović 1959. godine.

O čemu se radi u ovom filmu? Bila jednom jedna Diana Budisavljević, Austrijanka udana za Srbina, liječnika i bila jednom NDH. Ta gospođa Diana je čula da u NDH postoje logori u koje ustaše dovode žene i djecu. Ona je, kako vidjet ćete u filmu, spasila 10.000 "pravoslavne" djece.

A sad oko filma. Gledala sam ga dva puta. I prvi i drugi put u riječkom art kinu Croatia vladala je sablasna tišina. Nitko nije čitao poruke ni surfao. Film me se, nakon prvog gledanja, toliko dojmio da sam otišla na "Kavu s autoricom", voditelj je bio Nebojša Zelić.

Subota, točno u podne, baš sam se radovala susretu u troje. Redateljica, voditelj i ja. Vidjet ću Umjetnicu, stisnuti joj ruku, iskoristiti priliku i pričati s njom bar dva sata.

Ne morate mi vjerovati. Sala je bila krcata. Voditelj fenomenalan, pitanja publike su bila jako zanimljiva. Uživali smo slušajući dvoje obrazovanih, šarmantnih, skromnih, pametnih ljudi. Koji melem za moju dušu. Ljudi su tražili da im se Dana potpiše na ulaznicu. Nisam vjerovala svojim očima.

Foto: Telegraf

Večeras sam opet pogledala film. I došla do nevjerojatnih spoznaja. Film govori o zločinima koje su ustaše činile Srbima od 1941. Na Puli mu je glavni konkurent bio film koga je režirao Antun Vrdoljak, jedan od najpoznatijih čistača Srba sa Hrvatske televizije 1991. godine.

U jednoj sceni na početku filma vidimo kako Zagrepčani 1941. godine oduševljeno dočekuju ulazak fašista u Zagreb. Pri kraju filma vidimo kako Zagrepčani oduševljeno 1945. godine dočekuju ulazak partizana u Zagreb.

U filmu vidimo "Stepinca" kako se zgraža nad zločinima onih koje "ispovijeda", kako mu je spočitnula Diana Budisavljević koju fenomenalno igra Alma Prica. Isti Stepinac koji je bio uz ustaše do kraja rata ipak je pomogao Diani da spasi pravoslavnu djecu. I o Stepincu i o Katoličkoj crkvi mislim sve najgore, a, eto, večeras, sjedila sam u Kinu Croatia, najboljem art kinu u Hrvatskoj, koje je u vlasništvu Katoličke crkve.

Hrvatska televizija je u film uložila oko 300.000 kuna, ne pada joj na pamet prikazati ga.

Toliko čudnih stvari oko čudnog filma. Pitala sam se zašto ljudi hrle na projekcije, zašto u tišini gledaju mračnu priču i iz kinodvorane izlaze "sretni"?

Znam odgovor. Ovaj film nije priča o "ustašama", ni o nimalo i s pravom u ružnom svjetlu prikazanim "partizanima", ovo je film o Dobroti.

Jedna žena, Austrijanka udana za Srbina spasila je tisuće na smrt osuđene djece. Nije joj bila namjera ući u hrvatsku povijest ni jednom postati glavna junakinja nekakvog filma "Dianina lista". U borbi protiv Zla nije bila sama. Pomogli su joj mnogi dobri ljudi, čak i neki Nijemci.

Film je velik zato jer nam priča priču o Dobru i o Ljubavi. Dana Budisavljević nas je uvjerila da Dobro može postojati i u paklu, da dobrih ljudi ima uvijek i svagdje, da smo možda dobri i mi koji gledamo ovaj film.

I jesmo. Zavoljeli smo i Dianu i Danu i one krasne ljude koji su nekad bili "pravoslavna djeca", a danas su starci koji nam pričaju o ljubavi dok šeću među ruševinama logora iz svog stravičnog djetinjstva.

(rudan.info)