≫ 

Slučaj trudnoće Dikensove sobarice: Kratke anegdote iz života velikih pisaca

„Imaj srce koje nikada ne čvrsne, i ćud koja se nikada ne umara, i dodir koji nikada ne boli“, govorio je Čarls Dikens, a koliko je u skladu sa tim živeo pokazuje anegdota iz vremena njegovog boravka u Sjedinjenim Državama, kada je živeo u njujorškom Vestminsterskom hotelu, u kojem je sobarica zatrudnela i rodila dete

  • 2
Čarls Dikens, Dejvid Koperfild, Svetska književnost, Engleska književnost, Britanska književnost Čarls Dikens oko 1860. godine. Foto: Wikimedia Commons/John & Charles Watkins/Hulton Archive/Scewing

Čarls Dikens (1812—1870) rodio se u Hempširu, na južnoj engleskoj obali, u Landportu koji je danas deo Portsmuta, kao drugo od osmoro dece majke Elizabet i oca Džona, mornaričkog činovnika, a preminuo je u Hajamu, u grofoviji Kent. Imao je teško detinjstvo; pošto je otac robijao zbog duga koji nije mogao da otplati, Čarls je kao dečak po deset sati dnevno radio u fabrici paste za obuću, što mu je nesumnjivo uništilo detinjstvo i prekinulo obrazovanje ali istovremeno odigralo presudnu ulogu u genezi njega kao velikog pisca.

Posle prvog velikog uspeha koji je ostvario romanom „Posmrtni spisi Pikvikovog kluba“, koji je 1836. izlazio u nastavcima, usledilo je još trinaest romana (u pisanju petnaestog prekinula ga je smrt), pet novela, nekoliko stotina pripovetki i članaka, predavanja... Uprkos svojoj formalnoj neškolovanosti, dve decenije je radio kao urednik raznoraznih nedeljnika; kao tvorac književnih likova koji su danas poznati širom sveta, još za života je postao najpopularniji i najveći pisac viktorijanskog doba, zagovornik prava dece i njihovog obaveznog obrazovanja, i mnogih drugih progresivnih društvenih reformi.

Dikens je bio pionir romana u nastavcima, koji su u časopisima izlazili dnevno, nedeljno ili mesečno, i slobodno se može kazati da je zahvaljujući njemu to postala dominantna izdavačka forma širom Evrope i Severne Amerike tokom druge polovine devetnaestog veka (delo bi uvek prvo bilo serijalizovano pa nakon toga štampano kao knjiga, i mnogi je veliki roman prošao kroz taj proces, za početak svi ruski klasici tog vremena, od „Rata i mira“ preko „Ane Karenjine“ do „Braće Karamazov“); forma je to koja je siromašnom i nepismenom mnoštvu omogućila da za pola penija sluša čitanje svake nove epizode (a i „profesionalnim“ javnim čitačima da zarade koji peni), koji god da je u tom trenutku izlazio, što je stvorilo svojevrsnu, pre svega literarnu „revoluciju“, ali i socijalnu, budući da su njegova dela uvek imala napredni karakter.

Novela „Božićna pesma“ je do dana današnjeg ostala popularna, u međuvremenu adaptirana u svim mogućim umetničkim formama, slično kao i „Velika očekivanja“ i „Oliver Tvist“, za čijeg glavnog lika zna svaki čovek na svetu; a roman „Priča o dva grada“ — sa svojom savršenom uvodnom rečenicom, možda najsavršenijom u istoriji književnosti, koja glasi: „Bila su to najbolja vremena, bila su to najgora vremena...“ — verovatno je njegovo najbolje ostvarenje, ako je uopšte moguće izneti takav sud. Tu je dakako i njegov omiljeni sopstveni roman „Dejvid Koperfild“, prvi koji je napisao iz prvog lica, remek-delo koje predstavlja prekretnicu u Dikensovom stvaralaštvu.

Grafika koja prikazuje dvojicu kradljivaca leševa opisanih u Dikensovoj Priči o dva grada Grafika koja prikazuje dvojicu kradljivaca leševa opisanih u Dikensovoj „Priči o dva grada“. Foto: Wikipedia Commons/Fæ

Postoje brojne anegdote o ovom čoveku. Nama je najmiliija jedna priča koja možda nije u strogom smislu anegdota, ali koja je toliko genijalna da se ne može zaobići. Naime, kada se preselio u Tavistok Haus, kuću koja porušena 1901. a koja se nalazila na prostoru današnjeg trga Tavistok, u londonskoj opštini Kamden, Dikens se postarao da svaki detalj u novom domu bude po njegovom ukusu. Jedna od stvari koje je dodao bila su skrivena vrata koja su vodila u kabinet, a koja su se nalazila na neprekinutom zidu punom knjiga, sa sve lažnim policama i izmišljenim naslovima.

Dakle, da budemo jasniji, zid je bio prekriven stvarnim knjigama, sem prostora na kome su se nalazila tajna vrata. Dikensa je to mnogo zabavljalo, što se može videti iz činjenice da je brižljivo birao duhovite nazive tih nepostojećih knjiga, poput „Pet minuta u Kini“ u tri toma, „Hevisajdovih razgovora ni sa kim“ ili „Barutnog magazina“. Kasnije je dodao devet tomova „Mačijih života“, kao i „Mudrost naših predaka“, čiji su se tomovi „bavili“ neznanjem, sujeverjem, prljavštinom, bolešću, i drugim zanimljivim stvarima. Prateća knjiga zvala se „Vrline naših predaka“, i bila je toliko (duhovito) uska (ili tanka) da je naslov morao biti ispisan postrance.

„Imaj srce koje nikada ne čvrsne, i ćud koja se nikada ne umara, i dodir koji nikada ne boli“, govorio je Čarls Dikens, a koliko je u skladu sa tim živeo pokazuje anegdota iz vremena njegovog boravka u Sjedinjenim Državama, kada je živeo u njujorškom Vestminsterskom hotelu, u kojem je sobarica zatrudnela i rodila dete. Za njenu nesrećnu sudbinu zainteresovala se supruga bivšeg američkog poslanika u Francuskoj, koja je takođe boravila u tom hotelu, i koja je počela da skuplja priloge od drugih gostiju kako bi joj pomogla.

Prirodno, Dikens je izdašno dao 200 dolara (u to vreme ogromna svota novca), budući mu je baš ta sobarica održavala prostorije, ali mnogo bitnije, ubedio ju je da otkrije identitet muškarca koji ju je obeščastio pa ignorisao. Ispostavilo se da se radi o jednom poznatom brokeru sa Vol strita, koji je isprva odbio da prizna šta je uradio, ali koji je pod pretnjom to ipak učinio i dodao još novca u fond pomoći koji je pisac osnovao. Čim je dete, zapravo sin kojem je majka dala ime Čarls Dikens, prohodao, dat je na staranje jednoj porodici u okrugu Vestčester u državi Njujork, dok je majka otišla na zapad, gde se udala; njen suprug, saznavši šta se ranije desilo, poslao je po malog Čarsla Dikensa i usvojio ga.

Čarls Dikens, Dejvid Koperfild, Svetska književnost, Engleska književnost, Britanska književnost Dejvid Koperfild stiže u Kenterberi, ilustracija iz 1910. godine za Dikensov roman „Dejvid Koperfild“. Foto: Wikimedia Commons/The Personal History of David Copperfield/Frank Reynolds/GreenC

„Haushold vords“ je bio nedeljni časopis koji je Dikens osnovao i uređivao pedesetih godina 19. stoleća, pa je jedno od njegovih glavnih zaduženja bio prijem i čitanje priča i pesama raznoraznih autora, nekih dobrih a nekih i ne baš toliko. Tako mu je Edvard Lit Lejman Blanšard, koji se kasnije proslavio kao dramski pisac, poslao pesmu, ili pesme, pod naslovom „Orijentalne perle na nasumičnoj niski“, ali mu je Dikens vratio poslato i odgovorio: „Dragi Blanšarde, previše niski — Vaš Č. D.“

Pomenusmo gore „Posmrtne spise Pikvikovog kluba“. Mada je taj roman bio veliki hit u svoje vreme, zbog nedovoljnog poštovanja autorskih prava, Dikensov izdavač je imao mnogo problema sa ljudima su pisali i štampali dela koja su bila inspirisana ovim, taman toliko da obmanu čitaoca da se radi o nastavku a da izbegnu tužbu; među duhovitijim naslovima takvih knjiga svakako su „Posmrtne beleške pikvikijanskog kluba“. Što se tiče dramskih autorskih prava, tu je vladala anarhija, a slučaj izvesnog Vilijama Monkrifa i njegovog komada „Sem Veler“ (najpopularnijeg lika iz romana, komičnog koknija) svakako je bio vrhunac bezobrazluka.

Naime, u tom komadu, gospođa Marta Bardel, udovica i Pikvikova kućepaziteljka, predstavljena kao supruga Alfreda Džingla, putujućeg glumca i šarlatana, završava na robiji zbog bigamije. Kada mu je Dikensov izdavač zapretio tužbom, Monkrif je hladno zatražio da se zakunu pred sudom da im prodaja romana nije skočila od kako je predstava počela da se izvodi. Bilo je to nemoguće učiniti, pošto je prodaja neprestano rasla, i mada to nije imalo nikakve veze sa komadom, tako nešto je bilo nedokazivo, pa je izdavač odustao od gonjenja. Na to je Dikens slegao ramenima i sarkastično govorio o „malom kotlu prljavštine koje je pomoglo da se nekoliko šilinga stavi u od štetočina izjedene džepove takvog bednog stvorenja“.

Ali nije Dikens tako razmišljao zato što je bio alav na novac, već iz principa. Uostalom, 1841. izašla je trotomna antologija pripovetki pod naslovom „Pik-Nikovi spisi“ (eng. The Pic-Nic Papers), inspirisana Pikvikovim avanturama, napisana od strane raznih autora, a pokrenuta od strane samog Dikensa 1837. godine, iz želje da pomogne udovici i deci izdavača Džona Makrona koji je iznenada preminuo u 28. godini života. Udovica je na temelju ovoga zaradila 450 funti sterlinga. U to vreme — pravo bogatstvo.

(P. L.)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

  • Una

    28. novembar 2019 | 09:38

    Hvala na lepom tekstu.

  • Marko cg primorje

    28. novembar 2019 | 11:18

    Prica o dva grada fenomenalna knjiga puna istorijskih opisa frncuske revolucije i ljudske pozrtvovanosti

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA