≫ 

Tajne Čubure i Crvenog krsta: "Sedelo se po kafanama, ali mladi nisu tada pili"

Nije zato čudo da su vitezovi "čuburske krajine" izrasli u neuporedive legende, priča advokat Radoslav Lale Vujadinović

  • 2
Crveni krst Čubura Beograd Printskrin: Google Street View

Da se ne zaboravi jedan ceo mali svet koji polako nestaje, potrudio se poznati beogradski advokat Radoslav Lale Vujadinović, piše Blic. 

Njegova i sećanja njegovih savremenika o Čuburi i Crvenom krstu, delovima Beograda koji su dali mnoge znamenite ljude, sabrana su u knjizi "Čuburci - Krstaši", koju sada, u dopunjenom izdanju, objavljuje "Službeni glasnik".

- U našoj mladićkoj svesti Crveni krst je bio centar sveta. Kao magnetna igla na kompasu uvek usmerena prema Severnom polu, pravac naših misli i kretanja odmah po buđenju svakodnevno su bili Sportsko društvo Radnički i Beogradsko dramsko pozorište, svako od njih smešteno na naspramnim stranama Vozarevog krsta, kao i bioskop Avala u središtu.

Kako su godine prolazile, uviđao sam da je uski pojas Crvenog krsta i u naša vremena zapravo bio pogranični deo Čubure, nešto kao beogradska "vojna krajina", a mi Čuburci - "krstaši" koji su se u represivnom vremenu nesvesno borili za očuvanje vekovnih vrlina našeg naroda - viteštva, drugarstva, plemenitosti, poštenja, čestitosti...

Nije zato čudo da su vitezovi "čuburske krajine" izrasli u neuporedive legende, šireći slavu Čubure ne samo Beogradom i Srbijom i to u svim oblastima ljudske delatnosti, od sporta i umetnosti do nauke, državništva i filozofije. Pišući knjigu prepunu svojih dragih likova, koju sam njima posvetio, zadao sam sebi zadatak da svi u njoj postanu brana zaboravu.

Ako su to u knjizi zaista i postali, smatram da sam svoj zadatak uspešno obavio i svoju misiju prema njima ispunio, a da smo svi zajedno za riznicu ljudskog pamćenja sačuvali uspomenu na vreme kada je nastajao ideal čuburskog čovečanstva - kaže autor knjige Radoslav Lale Vujadinović.

Knjiga će čitaoca podsetiti ne samo na mnoge poznate ličnosti koje su odrastale i živele u ovom delu grada (Bata Živojinović, Gaga Nikolić, Zoran Hristić, Dušan Duda Ivković...) nego i na kafane Čubure, sportski život ovog dela grada, poznate boeme, urbane legende...

- U pisanje knjige i njenu realizaciju od samog početka bili su uključeni moji drugovi i prijatelji sa Crvenog krsta i Čubure, s kojima sam ostvario velika prijateljstva i održavao ih tokom celog svog života.

Između ostalih, to su Tomislav Kobilski, Dragan Gaga Nikolić, Mihajlo Hadži Mihajlović, Dragoslav Gane Mladenović, Vojislav Voja Marjanović, kao i moj bliski prijatelj Ljubomir Ljuba Todorović, koji je svih ovih godina bio uz mene, pratio me i pomagao i kada je zapinjalo da istrajem do kraja dok knjiga nije dobila pravu fizionomiju i svoj konačni oblik - naglašava autor.

Posebna kultura

A jedan od Laletovih drugara kroz ceo život je i Dobrivoje Bobi Janković (80), dugogodišnji poznati sportski novinar i urednik "Sporta" i "Politike". Kao gimnazijalac je, iz rodnog Stalaća i kruševačke gimnazije, stigao na Čuburu i nastavio školovanje u Beogradu.

- Znam da Lale tu knjigu ima u glavi već 40 godina! On je na poseban način voleo priče starijih ljudi o Čuburi, da li ih je zapisivao ne znam... O zgradama, arhitektama, kafanama... I jedan njegov postupak govori o njegovoj ljubavi prema Čuburi.

Kada je neko ukrao spomen-ploču sa kuće Bate Živojinovića, njega je to toliko uzbudilo, pa i promenilo, da je prosto postao drugi Lale! Išao je kod nadležnih u gradu i tražio je da on obnovi tu ploču, i to odmah. To govori koliko je jako njegovo pripadništvo Čuburi - kaže Janković i napominje i fotografije kao posebnu vrednost knjige.

Sagovornik,  sećajući se mladosti na Čuburi, kaže da su mladi u tom delu grada bili, praktično, podeljeni na tri dela.

- Jedan deo činila je mladež sa Crvenog krsta. Tu su pravi vitezovi bili Bata Živojinović, braća Ivković, Piva i Duda, pa Mrka (Milutin Mrkonjić, bivši ministar i narodni poslanik SPS-a, op. aut)... Drugi deo mladih živeo je uglavnom oko Kalenića pijace i restorana "Domovina", tom delu pripada i Lale Vujadinović.

I jedne i druge je vezivala drugarska ljubav, pomagali smo se, družili celu mladost.

Treći deo su činila deca iz imućnijih porodica. Sećam se jednog našeg druga Neše Popovića, bavio se privatnim biznisom, čak i u Turskoj... Sećam se, jednom je napravio zabavu, mlađi bi rekli žurku, o kojoj se pričalo, sa najlepšim devojkama, nešto što Beograd još nije bio video - priča Janković.

On sa posebnom setom govori o tim mladićkim danima i drugarstvu koje ih je krasilo.

- Sećam se da kada sam rešio da ostanem u Beogradu, da sam uz pomoć drugova osposobio jednu bivšu magazu na Čuburi, nekih 23 kvadrata, za život. U tih 23 kvadrata sam se kasnije i oženio i dobio sinove. A s druge strane sam i ja drugovima pomagao.

Recimo, jedan od lepo opisivanih ljudi u knjizi, Zvonko Vujić Voskar, on i Gaga Nikolić su bili školski drugovi, ali nisu baš mnogo voleli knjigu. Gaga je život shvatao nekako veselo... Pa sam im ja onda pomagao oko domaćih zadataka - priča Janković.

On kaže da je to vreme, generalno, obeležavala jedna posebna vrsta kulture. Kao primer, navodi i slučaj kada se jedna njihova drugarica požalila da je uznemirava neki mladić iz Sarajevske ulice.

- Bio je kod nas u društvu Miša Crnogorac, on je bio kao nekakav naš zaštitnik, i ona se njemu požali. A momke iz Sarajevske predvodio je čuveni Crveni. I Miša pozove Crvenog i kaže mu da opomene tog svog momka, da to ne radi više. I tako je to i završeno... - priča Dobrivoje Janković.

Kafane i sport

Čuburu su posebno obeležile kafane. Najveći broj njih danas ne postoji.

- Da, sedelo se po kafanama, to su bila mesta okupljanja. Kafane su nas volele, iako nismo imali baš novca i nismo mogli da se razmećemo. Nije se tada pio alkohol među mladima. Mi smo bili vezani za kafanu "Domovina".

Znali smo i da im pomognemo kad im stigne roba. A ponekad smo zarađivali pomažući prodavcima na pijaci... U svakom slučaju primali su nas i kad nismo imali para. Bilo je dana da nemaš dinar u džepu da platiš običnu kafu, ali ti plati drug - priseća se Janković.

Opet, na Crvenom krstu golubarstvo je bilo vrlo popularno.

- Ptice vole samo dobri ljudi, samo dobri ljudi vole životinje. To nikad nije bila neko pomodarstvo, već ljubav prema pticama. Ivkovići, braća Piva i Duda su bili barjaktari u tome - kaže naš sagovornik.

Kao nekoga ko se ceo radni vek bavio sportskim novinarstvom, pitamo Jankovića i kakva su njegova sećanja na Sportsko društvo Radnički sa Crvenog krsta, čijim sekcijama su težili mladi iz ovog dela grada.

- Radnički je uživao opšte simpatije. Velike pare od države su išle Zvezdi i Partizanu, a Radnički... to su bili siromasi! Uloga Radničkog je nemerljiva u istoriji tog dela grada. Mnoga velika imena sporta je dao. Jedne godine, čak sedam šampiona Jugoslavije bilo je iz SD Radnički! Pa da su to bili klubovi Zvezde ili Partizana, pa o tome bi bile ispredane legende... - zaključuje Dobrivoje Bobi Janković.

 Da knjiga bude ponovo čitana

Dobrivoje Bobi Janković kaže da je najvažnije da Laletova knjiga dopre do čitalaca, pa je autoru predložio kako da efekat bude još jači.

- Znate, on je napravio izuzetnu knjigu, sve ličnosti koje su obeležile taj deo grada, on ih je ujedinio u jedan zbornik. E sad, kakvo je razumevanje javnosti za tako nešto? U Srbiji jedva tri odsto ljudi čita knjige. Pa sam predložio Laletu da ponudi opštini Vračar da otkupi deo tiraža i da tu knjigu u raznim prilikama deli ljudima, da knjiga dođe do velikog broja ljudi, do dece pre svega. Znate, ljudi od velikog značaja su skromni, ali njihova dela su velika. A Lale se potrudio da se to ne zaboravi - kaže Janković.

Batin savet

Janković posebno ističe da je sa Čubure poneo i jedno pravilo...

- Glumac Bata Stojković voleo je da pije sam kafu u kafani. Kada sam već postao novinar, jednom me pozove, kaže sedi ovde, šta ima novo. Čitam ja to i pratim, kaže mi, i hoću nešto da ti kažem.

To je savet starih glumaca, a profesije su nam slične: kad jednom slažeš publiku, gotov si. Zapamti to, to se ne prašta. Ti postojiš zbog te publike, govorio mi je Bata - seća se Janković.

(Telegraf.rs)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

  • Žika budak

    27. septembar 2020 | 23:54

    Pasle ovce po cuburi, i crvenom krstu, pričao jedan čovek koje tu rodjen a živi u Americi, bile same livade...

  • bugi

    28. septembar 2020 | 10:22

    Nista ja tamo nevidim nista posebno izvikano .

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA