≫ 

Jovan Dučić o Bori Stankoviću: Likovi iz njegovih priča vode se ludilom srca i obešću krvi

"U našu dotle tako studenu priču, on je uneo vatre i krvi, mladosti i iluzije, duboke tuge i nerasudnog očajanja... Tako je on nesumnjivo, i do danas, najveći predstavnik naše rasne erotike"

  • 1
Bora Stanković i Jovan Dučić Foto: Wikipedia, Wikimedia

Književno delo Borisava Stankovića, to jedna velika trubadurska knjiga. To je pre svega delo jednog istinskog pesnika ljubavi i viteza srca. Niko se u njegovim pričama o starom Vranju ne povodi ni za čim drugim nego za ludilom srca i obešću krvi. Njegove su priče samo balade o čežnji za ženom, čežnji od koje propada svet, i za koju nema leka. Sve što postoji na zemlji, stoji u službi ljubavi čoveka za ženu, i to samo mladog čoveka za mladu ženu; i za njih dvoje zaljubljenih služi ono što je u prirodi i lepo i strašno, i ono što je u samom čoveku i dobro i zlo. Tako su čovek i žena, prema Stankoviću, i danas, kao sutradan posle haosa, jedini stanovnici u vrtu božjem, sa njihovom praiskonskom ljubavi, i sa praiskonskim iskušenjem.

Zato pravi i jedini život za ovog pisca, to je samo mladost i večno obnavljanje ljubavi i za ljubav. A pošto je tako ljubav povod i razlog svega opstanka, čovek i žena su i jedini problemi svemira: i to kroz ljubav, koja je jedina njihova sudbina i misija.

Staro Vranje Staro Vranje / Foto: Wikimedia

- Dodajmo odmah da je ta ljubav u Stankovićevom delu mnogo izdvojena iz svih drugih zakona prirode, i da se ovde nalazi potpuno u svojoj brutalnoj čistoti i neprerađivanoj svežini: u strasti fizičkoj. Znači u onom u čemu je ona odista i najiskrenije i najneposrednije izražena u čoveku. Prema tome, život za Borisava Stankovića postoji samo dok postoji ljubav, a ljubav postoji dok postoji mladost i strast. S one strane mladosti nema više ničeg. Ova mladićska Stankovićeva ideja o životu daje njegovom delu odista jednu blaženu ushićenost i žestinu, ali i uverenje. Tako da njegove knjige izgledaju dublje nego mnoge druge napisane o najdubljim ljudskim istinama.

Ovakav evangelist ljubavi za ženu, Bora Stanković je uspeo da već prvim pričama omađija svoju generaciju, i da zatim to isto osećanje prenese i na one koji su došli i puno posle nje. I bio je uvek nenadmašen, i istinski obožavan.

- Stanković je zadivio naše ljude kao prvi koji je u našoj prozi progovorio srcem i o srcu. U našu dotle tako studenu priču, on je uneo vatre i krvi, mladosti i iluzije, duboke tuge i nerasudnog očajanja. On je prvi pokazao u našoj istoriji o malom čoveku kolika je mogućnost naše rase za ljubav i za nerede srca, za duševne komplikovane slučajeve, za ljubavnu kontemplaciju, za zlikovačke navale zaljubljene krvi. Tako je on nesumnjivo, i do danas, najveći predstavnik naše rasne erotike. Sve što su dotle bili dali naš roman i priča, izgledalo je, posle Stankovića, zamrlo i lažno. I ono što u njima nije bilo knjiško i papirnato, bilo je iz glave i maglovito; ali svakako, nikad iz srca, a još manje iz krvi.

Staro Vranje Staro Vranje / Foto: Wikimedia

Treba istaći da je Borisav Stanković došao u srpsku književnost iz jednog kraja naše zemlje gde se najvećma račva put između našeg Bliskog istoka i put našeg balkanskog Zapada. Baš tu, kod njegovog Vranja, zapravo i zamire talas našeg epskog stvaralaštva, i začinje isključivo talas lirski. Taj je talas razliven zatim i po jednoj širokoj oblasti stare Maćedonije, kao i u Bosni, u osećanje dubokih čežnji, koje su turskom rečju prozvali „sevdahom", i u osećanje one životne tegobe koje se zove „dertom". Znači, dvama osećanjima koja za ostale krajeve herojske rapsodije ostaju nepoznata, i koja izgledaju nedovoljno srpska, čak i nedovoljno slovenska.

Stranac bi se, idući tim putem, mogao prevariti o pravoj psihi srpskog plemena, o emocionalnosti našeg čoveka, a naročito o odnosima toga čoveka prema njegovoj ženi. Sofka nije ni Srbijanka, ni Srpkinja, ni uopšte slovenska žena. Ovo je žena iz južnosrbijanske sevdalinke, i uopšte tip južnosrbijanski i maćedonski; znači čisto pokrajinski. Znači, pre svega, tip sa jedne vetrometine, puno izložene, i naročito vrlo složene.

Osim toga, treba Stankovićevo delo uzeti često i kao lične doživljaje piščeve, kao autobiografiju u pripovedačkom obliku, i kao sopstveni roman. Ovaj roman je pun himeričkih sreća i nesreća jednog samotnika, zatvorenog u svoju iluziju o ženi, i zakovanog za svoju ljubavnu utopiju. Ovo ne znači da Stanković nije dao jedan potpuno istiniti deo života, čak i života jednog izrazito srpskog kraja, kao što je Vranje, stari nemanjićski grad ćesara Uglješe.

- Istina, život jednog kraja sa krajnje granice na istoku Srbije, a ne iz njenog srca i srži, gde možda ima manje naslage i taloga, ali više rasne čistine i etičke čistote. U drugim našim pokrajinama živi svet, čini mi se, sa osećanjima nešto površnijim u pogledu ljubavi i strasti za ženu, ali se ovo nadoknađuje nečim mnogo složenijim i muškijim, dubljim, a možda čak i zagonetnijim.

U svojim maštanjima i vizijama, trzajima i groznicama, od kojih ništa nije u samom njegovom ličnom životu ni ostvareno ni zadovoljeno, pripovedač Stanković je povisio ton, i uopštio svoja zapažanja, i najzad, komplikovao duševne navike svojih ljudi, prema osobinama svojim sopstvenim, koje su inače bile vrlo izrazite.

- Treba imati na umu da je ovaj fantastični sentimentalac odista živeo i umro nezasićen i očajan, sa velikom ranom na srcu, i sa uobraženim grehovima na duši. Ubijen, kao kakav ljubavnik, uhvaćen u preljubi!... Ja sam dobro poznavao Borisava Stankovića. Duboko moralan lično i krajnje uzdržljiv, Stanković, moj prijatelj, govorio mi je nekad i u običnim mladićskim razgovorima tako jezivo i uplašeno o ženi, kao što se govori samo o zemljotresima i o pomorima.

Zbog ovog sam se već onda pitao postoji li odista kakav grad Vranje, onakav kakvog ga je on opisivao, ili je to neka izmišljena tvrđava u kojoj živi samo njen pesnik sa svojim utvarama... I pitah se da li i uopšte mogu živeti ljudi kakvog mirnog i uspavanog provincijskog mesta jednim takvim uzrujanim životom kakav slika Stanković u svome Vranju, i to kao svakidašnji? Jedno je izvesno: da je u takvoj vreloj atmosferi postojano živeo sam Borisav Stanković, pesnik toga predela, i toga ljudstva, i toga vremena... Pesnik svoga grada, živeći lično životom onih Vranjanaca koje je opisivao, nosio je dakle najbitnije i najrečitije što je u tome ljudstvu odista i živelo. Pesnici nikad ne lažu! Na ovakav način je i sam Stanković istavio baš sebe lično kao glavni i najsigurniji dokumenat svoje istine. Ovo je bio svakako jedan izvanredno lep književni slučaj, možda i najređi u jednoj književnosti.

Međutim, živela je odista njegova Ciganka Koštana; živeo je i njen Mitke; a živela su i još neka njegova lica iz ovih priča. Toliko je čak sve istinito, i prema životu slikano u njegovim pripovetkama, da su neki primeri vrlo upadljivi. Tako je Ciganka Koštana jednog dana tužila sudu Borisava Stankovića što je izneo na pozornicu nju i njene ljubavi. Ovaj slučaj bi bio dokaz kako se odista velike stvari u književnosti nikad ne daju izmisliti.

II

Stanković je po svom duhu pre svega istočnjak, kakvog dotad nikad nismo imali. Slikajući naš primitivni pravoslavni svet, i sad pun neverovatnih i duboko dirljivih iluzija o čistoti i čednosti, i o porodičnoj jerarhiji našeg starinskog reda, Stanković je uneo u srpsku književnost jedan život skoro prohujali, naslikan skoro u njegovoj potpunosti. Uneo je prvi u našu književnost staru našu porodicu i ognjište, naš ikonostas i domaće kandilo i našu dunju u sanduku.

Ta intimna atmosfera, puna svakidašnjih mirnih i dubokih kriza dramatične sudbine balkanskih malih ljudi, koji se teško razaznaju svugde osim u svojoj sredini, začudili su i zaneli već s početka ceo naš čitalački svet, svojom prostotom i strogošću, bizarnošću i dubinom, brutalnošću i slabošću. Vranje, mala, nekad pogranična srbijanska varoš bila je, do Stankovićevog vremena, jedva poznata i po svom imenu, a savršeno nepoznata po svom ljudstvu. Otkrivši Vranje, Stanković je odista otkrio jedan naš potpuno novi moralni kontinent.

Međutim, ima u njegovim pričama i prestupničkih tipova kao u ruskim romanima, degenerisanih ljudi i žena, zatrovanih manijaka, kliničkih ludaka, kakvih inače skoro i nema u narodu. Ali je to nešto sporednije, svakako i manje značajno. Takvu sredinu neuravnoteženih i apsurdnih lica izabrao je Stanković da u nju poseje sve svoje paradokse o ljubavi, koji su ga zatim napravili izuzetnim među svima našim pripovedačima. U Stankovića je ljubav i jedini izvor prestupa i zločina, što je opet skoro neverovatan slučaj kada je reč o našem svetu, za koga je ljubav uglavnom jedno porodično osećanje, bez sklonosti za maštanje i za komplikacije.

Istina, ljubav vranjanskih ljubavnika obično je jedno nasleđe zdravog instinkta, duševne srpske lepote i nežnosti, impuls čuvenog srpskog zdravlja, moćna ekspanzija jednog primitivnog, neobuzdanog, ali i nepokvarenog temperamenta.

- U najviše slučajeva, i u Stankovićevoj priči stoji posredi jedna zdrava etnička istina: ničeg ovde bolesnog, ni snobskog, ni izveštačenog. Ovo su ljudi iz kraja naše najstarije muzičke melodije, naših najmanje govorljivih ljudi, naših žena najzatvorenijih u sebe, i najzad, iz oblasti najstrožijih odlika dubokog palanačkog porodičnog morala. Sukobi i protivurečnosti među Stankovićevim licima baš i dolaze od nepomirljivosti zdravog čoveka, kojeg drže okovanog u njegovom železnom etičkom krugu, gde je malo društvo nametnulo čoveku izvesne navike, teške kao robija, i uspostavilo jedan poredak, hladan kao tamnica.

Šumadinac ovo ne bi mogao razumeti

Vranje duguje svoju slavu pripovedaču Stankoviću, kao što Perudža duguje svoju slavu slikaru Perudžinu, ili provansalski Taraskon što duguje svoje šaljivo ali čuveno ime romansijeru Dodeu. Vranje spada u one gradove, blagoslovene Bogom, koji su svom narodu rodili pesnika. Tako su i Šabac sa Lazom Lazarevićem, na jednoj periferiji Srbije, a Vranje sa Borisavom Stankovićem, na drugoj periferiji Srbije, dali odista najbolju srpsku pripovetku do tog vremena.

- Verovatno da će sama Šumadija, pod kojim se imenom razumeva središna Srbija, još jedina dugo ostati bez jakog moralnog istoričara kakvi su u svojim krajevima bili Lazarević i Stanković. - Šumadija izgleda, iako centralni deo zemlje, ipak stvorena za izvesna druga preimućstva. Tu će se verovatno rađati, kao i dosada, velike vojskovođe i naučnici, državnici i organizatori; ali će kanda čistu umetnost i dalje uglavnom davati naša periferija: oblast maćedonske melodije, bosanske romanse, i hercegovačke rapsodije. Tvrdom i odveć muževnom i koncentričnom karakteru Šumadinca može čak ova lirična nežnost mnogih lica iz Stankovićeve priče izgledati više mekušnost i slabotinja nego nežnost i duševnost.

U Šumadiji se uopšte onako ne ljubi, niti se onakvim jezikom o stvarima srca igde govori. Čovek silne prirode, kao Šumadinac, nije u stanju ni da se uživi u takve tančine, i duboke spiritualne igre, kakve se vide u Stankovićevih stradalnika. Šumadinac, to je hajduk i vojnik; čovek iz večnih ustanaka i sa večitih ratišta, malo kontemplativan, koji uvek razbija svoje obruče, i raskiva svoje bukagije. Pripovedač Dragiša Vasić dao je, u svojoj lepoj priči Resimić Dobošar, možda jedinu priču kakvu bi zaista dao jedan istinski pripovedač šumadijske moralne sfere.

- Najzad, Stankovićevi su ljudi malovarošani, a ne seljaci, bar uglavnom; a Šumadinac, tipični seljak, ne bi takav svet mogao ni razumeti, ni zavoleti. Ovo su potpuno dva razna moralna tipa, i dve razne istorijske sredine.

Veoma je važno znati ovo: kod nas postoje odista razne geografske zone i različne moralne sredine, među kojima često skoro i nema nikakvog međusobnog afiniteta. Tako je Prizren duhovno bliži Sarajevu, nego što je istom Sarajevu duhovno slično Cetinje, ili Trebinje, makar mu ovi gradovi i geografski bili tako blizu... Vranju je po mentalitetu bliži Mostar i Banja Luka, nego susedni Leskovac. Ovde su posredi dva naročita i različna pojasa srpske zemlje, od kojih je jedan pod isključivim istočnjačkim uticajem, i to turskim, kao Sarajevo i Prizren; a drugi je pod južnjačkim uticajem, i to primorskim, kao Cetinje i Trebinje.

- Čak između dva hercegovačka mesta, Mostara i Trebinja, postoji u tom pogledu jedna neverovatna razlika: Mostar je istočnjački grad koliko i Jedrene; a Trebinje je južnjački grad koliko i Kotor ili Dubrovnik. Blizina Jadrana i navike koje vladaju u Sredozemlju izjednačile su po mnogome Trebinje i Kotor. Istorijski život pod turskom vlašću uneo je u mirne mahale Mostara muslimanske istočnjačke navike, skoro nemešane i isključive; i strane, i nepogodne našem duhu toliko da su čak donekle i deformisale izvesne bitne crte onamošnjeg čoveka.

Prema ovome, ja delim naše pripovedače samo na dve kategorije: pripovedače istočnjake, po svom koloritu ljudstva, i južnjake, skoro po svima duhovnim navikama i ličnim naravima svojih lica.

- Postoje za ovo očevidni razlozi. Mostar, i Sarajevo, i Vranje, i Prizren, i Bitolj, to su gradovi okrenuti Carigradu, otkuda su dolazili nekad trgovački karavani, i kuda su išli naši ljudi za poslom ili za naukom; ali od Herceg-Novoga na Trebinje, i na Prijepolje, do Užica, ide put kojim teče jedna duhovna struja Sredozemnog mora; struja drukčijih navika, moralnih sklonosti, ideja o životu, mešanja među ljudima. Bosanski pripovedač Ivo Andrić, isto je tako istoričar jednog istočnjačkog pojasa kao što je to bio i Bora Stanković, pored svega što su ova dva pisca rođena na sasvim dvema protivnim tačkama naše zemlje. Obojica su istočnjaci po sredinama koje slikaju.

Kao moralni hroničar jednog posebnog geografskog pojasa, Borisav Stanković uneo je i mnoge naročite oblike onamošnjeg društva, i „sevdaha", i „derta". Ovo istočnjaštvo je dosta strano epskoj i guslarskoj sferi onog drugog pojasa srpske zemlje, kao da su to dva razna sveta, makar i bili blizu jedan drugom. Ima onde odista grčkog i turskog većma nego srpskog; a ponekad muslimanskog koliko i pravoslavnog. „Dert" uopšte nije srpsko osećanje. Marko Kraljević pijanči, ali ne dertuje. Svugde u Stankovića i Andrića ima nešto nalik na istočnjački dert. Engleski „splin", ili francuski „mal de vivr", ili nemački „veltšmerc" drugo su nego Stankovićev „dert", od kojeg popadaše toliki ljudi po Vranju. Ono su više stvari duha i blaziranosti nego srca i životne ekspanzije. Ali moramo priznati da je ovo osećanje Stankovićevog derta strano i nepojmljivo i u mnogim vrlo rasnim drugim srpskim oblastima. Ovakvo osećanje u Stankovićevoj priči očaralo je i taj drukči svet čitajući Boru Stankovića, ne što je ono dovoljno razumljivo, nego što je bilo novo i neverovatno.

Možda će se vremenom izgubiti, sa bleđenjem istočnjačkog uticaja, puno ovakvih osobina i u našim navikama, našem moralu, melodiji, nošnji, arhitekturi. Za koju desetinu godina, i ljudi i žene naših pripovedača Stankovića i Andrića biće našem svetu pomalo potpuno nerazgovetni i možda sasvim neverovatni, i to čak po najinteresantnijim njihovim duhovnim slučajevima. Docnije će izgledati i više iz mašte nego iz života. Duh šumadijski i crnogorski, duh hercegovačkog rapsodskog područja, i dalmatinske barkarole, odneće možda prevagu. Jer će se taj duh izraziti nečim bitnijim i rasno čistijim, bez puno folklora i lokalne boje, koji nisu uvek ni narodni; i bez onih tipičnih odlika jednog izuzetnog pojasa, koji je samo u jednom razdoblju istorije bio odveć izložen Istoku.

Istina, baš na toj istočnjačkoj liniji, o kojoj je ovde reč, slučajno se razvilo baš naše najstarije građanstvo, i naše najstarije pravoslavno društvo. Naši prvi građanski centri bili su Sarajevo i Mostar i Skoplje i Prizren, a možda i Vranje, pre nego Kragujevac i Valjevo. Čak i pre samog Beograda, koji je najpre imao kolorit turski, da se zatim zbrka u jevrejstvu, i naročito u cincarstvu, ne uspevajući nikada da bude dovoljno narodnim srpskim gradom. Srbijanski su gradovi uopšte do danas uglavnom seljačka naselja, sa građanstvom potpuno seljačkog mentaliteta; dok su bosanski i južnosrbijanski gradovi odavno imali mnogobrojne porodice svoga čisto građanskog tipa. Tako su i Stankovićevi građani bar čaršinlije, ako ne potpuno građani; ali su Lazarevićevi i Veselinovićevi ljudi uvek seljaci, makar i jedni i drugi bili ljudi jednog istog naroda i istog istorijskog vremena.

Treba žaliti naročito jedan slučaj: što i pored postojanja takvog čaršinlije i takvog seljaka nije se još našao pripovedač koji bi bio u stanju da dadne sliku onog trećeg i čudnog čoveka koji je, već u prvom kolenu, od seljaka postao građaninom i čaršinlijom. Ovo bi značilo opisati onu tegobnu krizu i dramatičnu tranziciju čoveka koji iz opanka uskače u cipelu; i koji od čoveka iz planine postaje čovekom sa ulice; i koji sa sela i prela dolazi da u prestoničkoj skupštini govori o državi i demokratiji.

Naš pripovedač obično priča samo o palančaninu, a drugi pripovedač samo o seljaku, ne uspevši, ni jedan ni drugi, da uoče oba slučaja u istom licu i u istom istorijskom vremenu, i u njihovoj toliko krupnoj protivurečnosti.

- Ovo je odista šteta. Inače, književna dramatičnost naše priče mogla je samo dobiti ovakvim račvanjem duhovnih i duševnih kontrasta. To se naročito videlo kod Balzaka.

Ima u prvim pričama Bore Stankovića puno iz bosanske romance, strasne ali u osnovi čiste, gde naš neporočni i čestiti zaljubljeni čovek traži od devojke „pošalji mi duše u pamuku". Bosanska sevdalinka i Stankovićeva priča izgledaju kao dve grane u krvi rascvetalog stabla one idilične mladosti našeg dojučerašnjeg malovaroškog sveta. Ovo najbolje dokazuje tačnost gornjeg mišljenja koliko se psihološki naša zemlja nalazi u raznim psihičkim sferama i moralnim pojasevima.

Sevdalinka je ipak ostala razumljivom samo na onom tlu na kome je ponikla, što znači da je strana čak i za samu našu Vojvodinu, a zato ni čovek sa izvora Save nikad neće moći zapevati sa osećanjem odista rodbinskim jednu sevdalinku sa Neretve i Bosne, ni shvatiti bolove Stankovićevih zaljubljenih stradalnica. Ovo su za njega antipodi po psihi, po jeziku, po običajima, i po ličnim navikama, kao što su i za naš svet iz istočnih krajeva strani muzika i govor Slovena zapadnjaka. Ovi različiti rasni pojasevi čine možda našu srpsku psihu samo složenijom i komplikovanijom; mi stojimo odista na raskršću naših dvaju svetova i dveju civilizacija, istočne i zapadne.

Stanković nije ni celo svoje Vranje dao sa svima onamošnjim stranama života, ni sa celim brojem tipova njegove ulice. U njegovoj priči slikana je samo jedna zabačena mahala sa životom prostih ljudi i ubogih zanatlija, i to sa njihovim životom većinom ljubavnim, skoro isključivo ljubavnim. Nema u tim pričama ni vranjanskog profesora, ni učitelja, ni popa, ni birokrate; jer inače ne bi to više bili Vranjanci, nego došljaci i stranci, i skoro tuđinci za ovaj istočnjački grad. Takve tipove, pridošlice i uljeze, niti puno voli onamošnji patrijarhalni svet, niti njih puno oseća naš vranjanski pripovedač.

Ove pridošlice su donele nešto novo od Evrope u ovaj nekadašnji turski pašaluk, ali su i razorile puno dobrog i lepog u ovom starom i povučenom kadiluku. Ako je Vranje odavno i prestalo biti turskim, ipak je i dalje ostalo na vratima Istoka; a takvi stranci, koji prožive po koju godinu činovničkog života u Vranju, i ne uzimaju uopšte intimnog učešća u duhovnom životu te mirne palanke, niti razumevaju unutrašnje drame Stankovićevih čudnih sevdalija i dertlija. Nigde ih Stanković i ne pominje u svojim pričama. On piše o svom Iti mesaru, Tomči patroldžiji, Miti terziji, i sličnim ljudima. Zatim govori o beračima i beračicama, a u crkvene dane i o prosjacima i o prosjakinjama.

Rekli biste da u tom gradu nema ni pošte, ni načelstva, ni kafane, ni telegrafa, čak ni druma koji ga vezuje za ma kakav drugi grad i drukčiji svet. Tako je početak Stankovićeve priče Stari dani, sa mostom na kojem još stoji turski natpis, pun apatične tišine i poezije zaborava, da se jedva nazire neka gomila ljudi pred opštinskom kućom.

Ma kakvi znaci javnog kolektivnog života vređali bi ovde naša čula ovako izgubljena u malovaroškoj istočnjačkoj rezignaciji i usamljenosti. Često Stanković slika svoje Vranje u mesečini dugoj i toploj, što je poplavila vinograde po brdu, i kućice po uskim ulicama, i koju ponoćni vetrić nosi uspavanom palankom kao prašinu. Ovakvi opisi su neizmerno lepi u ovim pričama. Stankovićeve mesečine ne može čovek zaboraviti kao ni Lotijeva sunca, ni Turgenjevljeve magle.

Ali je i Stankovićev čovek redak i komplikovan u jednoj posebnoj rasnoj crti, tako da odista ne liči nijednom drugom čoveku naše zemlje. To je najpre po njegovoj duhovnoj uzrujanosti, po erotičnosti, i naponu njegovih varvarskih strasti, u borbi sa pravoslavnim moralom. Zbog toga slučaja, njegov grad Vranje izgleda ponekad, po tom izvanrednom duhovnom stanju njegovog ljudstva, kao neko ostrvo, koje nema ničeg drugog ni pred sobom ni za sobom, nego koje stoji odvojeno od ostalog sveta, zatvoreno i nepristupačno.

U ovom Stankovićevom Vranju izgledalo bi da se nikad ne spava nego da se ljubi i plače dan i noć, kao nekad u trubadurskoj Provansi. Kad padne noćni mir, to je samo za trenutak, jer brzo odnekud udari tursko dahire, ili zajeca cigansko ćemane, „što se čuje čak u Tursko". Najzad, nasred ulice iznenada grunu zurle i doboši i zaigraju čočeci... Muzika i igračice Ciganke prate nekog noćnika, raspikuću, bekriju; ali čoveka koji se pronevaljalio ne zato što mu gori grlo, nego što je sevdalija kojeg ubija ljubav, i kome mesečina krv ispi.

Ovaj prosti svet kalajdžija i zlatara, i mesara i vinogradara, pun je obesne mladosti i čežnje, vatre i tuge kao da je svakom dvadeseta godina. Mala Nuška, kojoj mirišu nedra, i ko-joj sedamnaest godina ključaju u krvi, sva izgore maštajući o čoveku. I Lenka, koja u ljude gleda „zamagljenim i poluotvorenim očima", ali za kojom i ljudi izgiboše po vinogradima, gde „miriše vazduh na ispucalo grožđe". Tomče se zapio u svom „dertu", tuče raspevane Cigane što ga izbezumiše vranjanskim napevima o prokletoj ljubavi. Svugde i čemerna „žal za mladost", čak i kod mladih koji ne znaju šta je beda starosti.

Stanković je prvi uneo u našu književnost taj „žal za mladost", jedno novo osećanje za njegove savremenike u književnosti. A što je najčudnije, Stanković je taj „žal" ne samo opisao prvi nego ga i sam lično prvi odbolovao, što se vidi iz njegovih prvih pripovedaka, kad mu još nije bilo ni punih trideset godina. Stvarno, „žal za mladost" i ne opisuje Stanković drukčije nego strah mladog sveta da ne propadne mladost, a ne „žal" starih što je mladost odista prošla!

Ovu nepromenljivu dramu prve mladosti niko u nas nije islikao kao Stanković. Ni sa više vatre, ni sa više smisla, ni sa više pameti. Ne znam ništa slično ni u stranoj književnosti. Jedna od prvih njegovih priča, U noći, daje već celu meru umetničkog instinkta ovog čudnog pisca. Možda nema ničeg ni neobičnog ni naročito dubokog u ovoj noveli o ženi koja je nesrećna zato što je zaljubljena. Ljubavi su uvek nalik jedne na druge, i kad su ljudi i sredina među sobom različni, ili najrazličitiji. Čak i osnovni motiv ove vranjanske ljubavne priče je zbog toga star koliko je stara i čovekova ljubav. Ali okvir u koji je Stanković stavio ovaj događaj, i naročito etička drama ove priče, to je nešto do krajnje mere i umetničko, i potresno i, naizgled, sasvim novo.

Evo sadržine ove priče. Noćni prozirni pejzaž vranjanskog proleća, na jednoj njivi gde ljudi natapaju brazde u kojima raste duvan. Slabo žućkasto svetlucanje mutnih fenjerčića, svuda po njivi. Svetluca ponegde i voda, koja promiče kroz brazde. Ljudi pognuti na poslu, promukli glasovi, nesanica i zamor; metalni zvuci motike; i „tamnorujno nebo, na kom treba da iziđe mesec"... Eto to je tragičan krug u kojem se te noći javila u srcu Cvete ljubav za nekim Vranjancem, poluseljakom koji je pevao negde u toj strašnoj dubokoj noći, i čiji je glas ona prepoznala. Taj glas i pesma iz noći učinili su da prvi put udari kao železo u njenu glavu grešna pomisao; i da ona prvi put pomuti mozak i otruje krv poštene žene, koja sebe dotle nije fizički ni poznavala. Na taj glas u noći, Cveta zagrca u suzama i molitvama, prestravljeno i blesasto: „Bože moj, Gospode!... Gospode Bože, sveta Bogorodice... Gospode, Gospode... Bože, šta je ovo!" šapće ona tresući se od straha, ošinuta bičem svoje mlade krvi, okrećući glavu od ljudi, krijući pogled od svetlosti. „Umudri me, slatki Gospode! Oh, grešna i crna ja!..."

Kao sve ostale Cvete, Lenke, Pase, Anice i Marike, videćete i sve druge Vranjanke ovako u Stankovićevim pričama, uvek prestravljene od same sebe i svoje ljubavi za muškarcem. Užasnute, zastiđene, pometene i izgubljene, ove mlade žene su kao usijanim noževima dirnute kad ih podiđe mlaz vranjanske krvi u takvoj iznenadnoj požudi za mladim čovekom. Za njih to izgleda greh i pravi smak sveta. Takvo osećanje čednosti i čistote nije opisao nijedan drugi pisac na svetu, sa više realizma i ubedljivosti. Tako je jedne noći na njivi, gde zalevaju mlad duvan, ova Cveta bila prestravljena svim besom nagona jedne proste, i zdrave, i pobožne žene tog pravoslavnog predela i tog patrijarhalnog srpskog ljudstva. Izgledala je sebi kao da je verom promenila, i crkvu izdala, što je fizički zaželela čoveka.

Njen je muž uzima premrlu od straha i iznemoglu od strasti kao bolesno dete u naručje, bez ikakve zle pomisli o svojoj ženi; jer je ovde svet čist, i ne zna ni da sumnja. Poverovao je i da se Cveta previja u bolu zato što je zatrudnela, i što će ga uskoro obradovati kao oca. Zato se uplašio da mu žena ne ozebe u noći i na mokroj njivi. Odneo je negde dalje, i položio ukraj livade, i pokrio gunjem da je zagreje. Poče da joj govori nežne tihe reči, kako bi je ohrabrio i uspavao, ne sluteći ni do kraja zašto Cveta polusvesno i postojano jeca: „Majko Bogorodice, smiluj se... Bogorodice Majko... Teško meni... Šta je ovo..."

Što je naročito nenadmašno, to je ovaj tamni pejzaž, dubine neba i noći, utapanje svega što se vidi i naslućuje, u neku tugu mladosti, koja ovo vranjansko polje ovako pretvara u najveću pozornicu ljudskog bola. I to samo zbog jednog ženskog ljubavnog drhtaja, koji više ljudi uopšte i ne vide u ovakvoj tragičnosti moralnoj i sudbinskoj. Ne postoji ovde podvojenost između pejzaža i duše, materijalnog i nematerijalnog, nevidljivog i vidljivog. Sve je u ovoj priči noć, i ljubav, i strast, i tajna. A, međutim, sve to prirodno, i bez usiljenosti, unosi Bora Stanković u opšti ljudski udes, i kad nije posredi nego ovakva dušica jedne male Cvete, u nepoznatom i periferičnom Vranju, o kom niko i ne zna ništa... Jedan pejzaž, jedna pesma, ili jedan izvesni sat dana, odista su i u stanju da ponekad naprave čoveka dobrim ili rđavim. Često i koliko ga naprave razum, i atavizam, ili ljudska ideja o zlu i dobru, jer je čovek svakog sata drukčiji... Niko ovo nije u nas osetio kao Stanković. Ova neodoljiva vranjanska noć je tako napravila i ovu Cvetu prestupnicom; i to većma sama ova tamna noć, nego i onaj čovek što je zapevao negde u pomrčini. Čovek je drukči i u svakoj drugoj svetlosti... Ovakve noći su stranputice ljubavi, bespuća strasti, ponora, i vratolomije. Sve Cvete na ovom svetu padale su u ovakvim jezivim večerima.

U takvom uverenju i Stanković je napisao ovu priču "U noći", po kojoj je on, već na početku svoje pesničke karijere, izgledao potpuno nov čovek, stranac u neveštoj dotadašnjoj našoj noveli, i osvojio prvim potezom pera sve što je u nas umelo da oseća i čita. Bacio je iza sebe i Glišića, i Veselinovića, i Sremca, čak i Matavulja. A Bora Stanković je kanda bio još studentom.

Ako naš svet voli u Borisavu Stankoviću pisca koji opisuje pohote balkanskog brutalnog i svežeg ljudskog tipa, kao u "Nečistoj krvi", onda greši, jer ne vidi da je Stanković, naprotiv, najjači baš u opisu fine čežnje i neopredeljenog i mutnog maštanja u ljubavi. Znači jednog slučaja duševnog više nego i telesnog. Da je ona Cveta bila samo mlada žena brzo i lako spolno uzbudljiva, izvesno njena istorija ne bi bila ni duga ni tragična; ali je Cveta vanredno bolećiva duševno, i moralno duboko osetljiva, i zbog toga njena ljubav više nije ovde samo jedan prirodni zakon nego jedan moralni zločin... A prirodni zakoni i moralni zakoni nemaju međusobno ničeg zajedničkog, nego su, naprotiv, u večnom međusobnom sukobu, u čemu i leži sva tragičnost čovečija.

Bora Stanković je ovo dobro znao i bez puno knjiškog mudrovanja. Mala njegova Cveta je pala ovde pokošena i bez razmišljanja zato što je poželela, i pored svog živog venčanog muža, nekog drugog i tuđeg čoveka. I za samog Stankovića, i za njegovo Vranje, ovo je bila čitava moralna katastrofa! Ni u jednog našeg pisca nije dosada problem fizičke strasti ovako bio uvek i jedan problem savesti. I dok bi svaki drugi pisac na ovako klizavom tlu otišao u mozganje, Stanković je, naprotiv, uspeo svaki put da čednost predstavi isto onako urođenim nagonom kao i požudu. Čini mi se da je ovo jedna velika odlika njegove čiste i silne ideje o životu.

Treba znati da i pored sve ovako na izgled krvožedne fizičke ljubavne strasti, Stankovićev je svet ipak ostao čednim romantikom i mističnim sentimentalcem. Uostalom, ljubavi i jesu odista uvek čiste i čedne kad god dolaze i iz srca i iz krvi; a one su nečiste i perversne samo kad dolaze iz duha i iz mašte, koji sve komplikuju, i sve izopače.

- Stanković je napisao roman "Nečista krv" tek kad je posle prvih pripovedaka namerno hteo da pomalo skrene sa svog stalnog opisivanja čistote i čednosti, što smo mu onda i mi drugi pripisivali u pogrešku njegovog talenta, ali je on posle toga sa spomenutim romanom otišao u drugu krajnost, i u drastičnost. Njegova "Nečista krv" nas zato predstavlja strancima ne mnogo laskavo u pogledu naših moralnih odlika i moralne harmonije.

Međutim, ljubav kakvu je on jedino umeo da zamisli, bila je do kraja naivna i plašljiva, detinjasta i bezazlena, u celoj svojoj osnovi. I o samoj pohoti on je uvek govorio čednim jezikom... Ovo je odista jaka odlika Borisava Stankovića kao moralnog istoričara jedne naše naročite moralne oblasti. Stvarno, za njega je „sentiment" bio jedina atmosfera u kojoj je disao, a „strast" je bila za njega samo jedan književni motiv.

Ima inače u Stankovićevim licima nešto što zbunjuje, i što suzbija svaki zalet i samovolju čovekovu; i što je jače nego i strast za ženu. To je konvencionalni moral našeg malog grada sa tog pojasa, i iz tog doba. Stanković i ne zna za drugi moral nego moral konvencionalni. Narodni običaji i porodični propisi, to su u njegovom gradu zakoni koji su svakog zarobili i okovali. Stankovićevo delo je odista jedan duboki dokumenat ovog istorijskog slučaja. U životu njegovih palančana, ovi društveni obziri su skoro verske ideje o odnosu čoveka sa čovekom. Vranjanac je u ovim pričama opisivan kao častan i čedan, ali ne samo zato što je religiozan nego što je i pre svega ispravni član porodice, i besprekorni čovek starog pravoslavnog društva. Ljubavna strast i osećanje časti u tom društvu idu zajedno! Najmanja ljaga u jednoj porodici pamti se u gradu kroz generacije; i ona ne pogađa samo prestupnika, nego i njegove pretke i potomke; a čak i samu njegovu varoš. U takvoj sredini je život bio prirodno podjarmljen i okovan, i čovek je bio robom hiljadu obzira koji su, svi ujedno, išli nasuprot njegovoj zdravoj krvi i prirodnim instinktima. Primer je Stankovićeva priča "Pokojnikova žena", inače nesumnjivo najlepša novela naše književnosti do ovog vremena, i po svom predmetu, i po svojoj obradi.

"Pokojnikova žena" je priča o jednoj vranjanskoj udovici, mladoj i čestitoj, koja godinama oplakuje svoga muža, a kojeg, međutim, nikad nije volela. Ona stalno ide na njegov grob da onamo lije suze, kako je to u Vranju običaj; i ređa po njegovom grobu jela koja je pokojnik za života najradije jeo; i koja ostaje preko dana, uplakana, pored njegove humke, po kojoj je svoga pokojnika sada već bolje pamtila, nego i po njegovom licu.

Običaj u Vranju se ne sme prestupiti, pošto se po ulicama i u mahalama uvek zna ko odgovara, a ko ne odgovara porodičnim zakonima. Varoški običaj, to je nešto mnogo više nego i sam život kakvog ovako jadnog i malog čovečijeg stvorenja. Pokojnik ima i dalje pravo nad svojom ženom; tako smrt izgleda među njima važnija nego što je bio i njihov zajednički život. Sav docniji vek ove žene, i njena druga udaja, i novi muž, i nova deca, ništa se ipak više ne odvaja od prvog sopstvenika jedne obudovele žene. - Makar koliko ovo izgledalo preterano, ipak nije netačno; ali je zato u osnovi duboko dramatično, i do krajnje mere apsurdno.

Sukob čovekovog instinkta sa pravilima njegovog malog društva, koje opisuje Borisav Stanković, duboko je težak i gorak. Ma koliko njegov svet bio punokrvan i silan i sav u nagonu i u impulsijama, ipak je u tom čoveku sve potčinjeno njegovom Vranju, koje je merilo svega, i najveći zakon pod suncem!... Dodajte tome velikom i lepom motivu Stankovićeve priče još i tu vrlinu što je sve ovo izraženo u vanredno finoj diskreciji, suptilnosti, polutonu, katkad i u samim nagoveštajima, u isto vreme, i u jednoj sjajnoj obradi, kakvu niko u nas nije prevazišao.

- Njegove su ljubavi bez patosa, ispovesti bez emfaze, bolovi bez retorike, smrti bez jauka. Svi se njegovi stradalnici gube u nečem višem nego što su oni sami, i višem nego što je i čovek uopšte. Njihova ljubav ovde blesne kao otrovni nož, ali uvek bez zloće i bez zle pomisli, i nigde ukusa za razvrat, ni slabosti prema sebi. Svaka je ljubav u tim pričama došla prirodno i u svoj sat, kao što u svoj sat šuma prolista, i cveće rascveta; znači u pravoj sezoni srca i krvi, jer je takav zakon prirode. Ništa iz glave, ni iz mašte, pošto bi to značilo iz nečiste krvi! Zbog ove savršene čistote, i sve ljubavi, i sva lica Stankovićeve priče izgledaju neizmerno snažna. A kad je god Stanković pokušao da, naprotiv, dadne razvratnika i opiše razvrat, on je otišao u grubost; jer je izišao i iz sebe i iz svoje sredine. Njegovi prestupnici su obično varoški idioti ili degenerici sa nasledstvom patološkim. Ali ostali svet u Vranju ne gubi snagu nad sobom ni kad izgubi pamet; on je moralno čist.

Međutim, baš u Stankovićevo vreme u Evropi su pisali razvratne romane nekoliki poznati pisci. Tako je Pšibiševski dao svoj De profundis, zatim ruski novelista Arcibašev svoga Sanjina, i Danuncio svoju Citta morte, romane koji su bili puno u ukusu ondašnje publike, i mogli zaraziti fantaziju i drugih pisaca. Ali Stanković nije pošao za njima. On je ipak u svoj jednoličnosti svog mirnog i patrijarhalnog Vranja uspeo da dadne puno dramatičnih scena i bizarnih ljudi. Nije moguće bilo odstupiti od etičkog osećanja koje je toliko ukorenjeno u našem malovaroškom društvu. A ovo je odista jedna od najvećih odlika našeg vranjanskog pripovedača.

On nikad nije išao za senzacijama, za raznolikošću, za šarenilom, za izmišljanjem, kao što za izvesne scene nije imao smisla, ni urođenog ukusa. Kao srpska narodna muzika koja je sva u jednom motivu u dva-tri takta, ali ipak beskrajno sugestivna i čulna, tako i proza Stankovićeva je imala lepotu jednoobraznosti i prave linije. Uzmite mladićsku njegovu priču U vinogradima, punu neba, sunca i loze. Jedna stara Ciganka gleda u dlan nekom mladom Vranjancu, i govori mu ove simvolične reči, koje stilski ne mogu biti savršenije: „Duša ti je široka, srce crno, teško onoj koja se u tebe zagleda. Vek ti šaren, put dalek, neznan i taman... Ako preživiš..." Ovde se razume da ovo proročanstvo znači kako će neka Vranjanka koja se bude zagledala u ovog mladića umreti od ljubavi. Ove Stankovićeve reči, pisane u mladićskoj vatri ljubavne mašte, podsećaju na biblijsku Pesmu nad pesmama: „Idite, noćni stražari, i kad sretnete mog dragog, kažite mu da sam bolna od ljubavi, i da umirem." Svaka ljubavna tragedija Stankovićeva teče ovako iz nečeg simvoličnog, i zagonetnog, i ljudima fatalno nametnutog; i u krvi prikrivenog i mračnog, jačeg od ljubavi, i od same pameti čovekove. Ljubav je u Stankoviću, uopšte, takav ponor u koji se ne sme niko duže ni zagledati.

Ima često puno ovog psihičkog elementa u ljubavi kao o nekoj ljudskoj kobi, također i u bosanskoj narodnoj romanci gde su ljubavi ovako podjednako tužne i bolne.

Mošćanice, vodo plemenita,

Uz put ti je, selam ćeš mi dragom,

Da ne kosi trave pored Save,

Pokosiće moje kose plave;

Da ne pije Save, vode hladne,

Popiće mi moje oči čarne...

Stanković je poznavao nostalgičnu srpsku dušu kao niko drugi, i naš moralni idealizam, koji je jedno naše rasno herojstvo. Svugde u njegovom delu vidi se čežnja mesto pohote; lepota strasti, mesto poroka strasti; snaga i dubina sna, mesto nagona i ludila krvi; ali večiti bol čoveka u borbi sa zakonima ljudskim, i običajima narodnim, koji se stavljaju nasuprot zakonima prirode i krvi. Ova borba duha i materije opisana je u Stankovićevim pričama sa tako malo knjiške mudrosti, ali i sa takvom pronicljivošću kakvu su imali samo najveći među piscima.

U Vranju nema ljubavnih samoubistava, ali nema ni ubistava zbog ljubavi. Naročito nema skandala. Sve one njegove Lenke i Nuške i Pase naliče na žene iz romana francuskog pisca Pjera Lotija. To su ženice čije patnje dolaze samo od vrelog sunca ključale krvi; ali sa tom razlikom što su Lotijeve žene primitivne, a Stankovićeve žene patrijarhalne. Jedne stoje van morala i blizu prirode, a druge su vezane za moral, i to čak moral crkvenski i rasni... Nikad nije Loti od ženskih tipova mogao napraviti tako komplikovane psihološke slučajeve kakve je pravio naš vranjanski pripovedač; pošto je psihički krug Lotijevih žena bio skučen, a kod Stankovićevih žena do krajnje mere komplikovan. Po svojoj suptilnosti, Stankovićeva lica ostaju najfinije i najsloženije duše našeg plemena.

Svet Stankovićevog zavičaja već se počeo gubiti u vremenu koje je nastupilo oslobođenjem Vranja od Turaka, znači vrlo malo ranije nego što se ovaj pisac bio rodio. Takav svet se gubio polagano već za života i samog Bore Stankovića, i na njegove oči. Čak svoju prvu knjigu, koju je on bio napisao još kao beogradski student, nazvao je zbog toga Stari dani, kao da je reč o ljudima i ženama koji su živeli bogzna kada ranije. Opisivao je svoje Lenke i Pase i Nuške kao nesavremene i starinske pojave u devojačkom svetu, makar što one nisu bile starije ni od samog ovog pisca.

Navala prostačke političke agitacije i pokvarenosti činovništva, zatim šarenilo tobožnjih porodica iz prestonice, i napast od neukih prosvetitelja, zagorčavala je mladi život Bore Stankovića. Naročito kada je poređivao tu kratku periodu evropeiziranja sa onima u kojima su živeli njegov otac i majka, toliko primitivni naizgled, ali toliko duboki u pravoj suštini. Stanković je naročito osećao koliko je njegov grad rasniji i puno otmeniji nego to novo društvo koje je nailazilo da ga preinači, ili čak i da ga izobliči.

Za Stankovića ovaj svet je značio kraj jedne vekovne idile njegovog grada punog vinograda, mesečine, ljubavi, i vekovne tuge. Poznata je Stankovićeva reč koja je značila jedan njegov duboki uzdah: „pusto tursko!"... Zapravo, ovo je značilo da su nekadašnji pravoslavni propisi za život, koji su izgledali zakoni pali s neba, počeli da lagano blede, sa svetom koji je ispunjavao sada više kafane nego crkve; i koji je puno govorio i puno ogovarao; i koji je davao sebi spoljni izgled savremenog sveta, makar što u stvari nije još bio ni dobio obličje nijednog vremena niti ikakvog savremenog društva.

Stankovića je bacilo u tugu što je sada postajala hučnom ona njegova mirna starinska mahala, gde je dotad oduvek provejavao duh čisto pravoslavni i patrijarhalni, gde je muž smatran bogom poslanim čovekom; i gde su žene smatrane najpre majkama dečjim, pa tek zatim ljubavnicama čovekovim. Vetar novog doba koji je sada udarao iz političke sredine u prestonici, u te stare pravoslavne krovove jedne palanke na periferiji države, išao je da svojim skepticizmom sve poremeti u tim domovima, kuda su majke srpske pronosile kadionicu kao sveštenice, i gde je otac vladao kao car. Smak ovog dobrog starog vremena, Stanković je osećao kao smak sveta.

- Samo u takvom bolu on je mogao da tako duboko zahvati u duhovnu istoriju našeg balkanskog ljudstva, njegovih plemenitih strasti i zagonetnih slučajeva srca. Stanković je zato i jedini sačuvao u potpunosti nešto od one besprimerne čistote srpske porodice iz prošlosti pod turskim ropstvom; čistote koja će, i pored sve tragičnosti, nekad možda izgledati najlepšim poglavljem u istoriji našeg srca.

Stanković je dao sliku svoje sredine, ali je ipak, i pre svega, davao sliku čovekove duše. Videti ljudsku dušu u prolaznom i promenljivom, to bi bio lak posao istoričara i hroničara, ali dati ljudsku dušu u njenom opštem i večnom, to je uvek duboko delo romansijera i pripovedača, jer roman, to je istorija o čoveku. Stankovićev zemljak Vranjanac nije zato ni opisivan kao isključivo čovek svoga predela, nego čovek jedne vrlo široke sfere ljudske strasti i morala. Stoga je za Stankovića jedna vranjanska mahala bila ono što je za Balzaka bila cela Francuska. On u duši jednog vranjanskog patroldžije i mesara vidi isto onoliko oštrine i potrebe za udubljivanjem sa koliko je kakav Plutarh gledao u dušu svog Temistokla ili Katona. Te svoje neznatne ljude slikao je dakle sa istom pažnjom sa koliko je Ticijan slikao onog španskog imperatora u čijem carstvu nikad sunce nije zalazilo.

Njegov grad Vranje, to je za ovog pisca značila ona školjka koja, kad se približi uvetu, zazvuči iz nje sva širina velikog mora. Ovo poniranje i traganje za detaljima, i taj neverovatni dar za posmatranje, koje ima ovaj pisac skoro izuzetno kao svoje prirodno preimućstvo, to je bilo nešto i savršeno i novo za površne duhove među ostalim našim piscima i u našem čitalačkom svetu. Stanković je prvi u nas govorio o duši. Odista, Stanković je bio pravo čudo svog književnog doba.

Stanković je prvi uneo u našu književnost i stvari opisne, a kakve se dotle nisu nikad videle: „Miriše mi vazduh na ispucalo grožđe..." Ovo bizarno opažanje ne seća ni na kojeg ranijeg našeg pripovedača, nego pravo na Turgenjeva, ili na Dodea. U jednom njegovom opisu ima i ova slika: „Kroz baštu dopire mrkožuta svetlost, isprekidana i izlomljena od grana i lišća, dok do nas dođe. A više nas, kroz obasjani vazduh klizi nešto toplo i opija..." Na početku priče o Nuški ima opet ovaj dirljiv natpis: „Već uveče, i kojekako. Zbunite se, zaboravite, i zaspite. Ali kad vas noću probudi mesečevo sijanje - a on baš upro u lice - ne znate da se jedva diše. Gledate, gledate, pa... More, i zemlja je tamo druga! Ležite i pružite se slobodno i poverljivo po njoj, kao pored majke."

Zatim u priči Stari dani ima također i ovaj vranjanski motiv:

„Iziđoh za njim. Napolju svuda mrtva noć. Iz čaršije, sa česme pada voda. Na studenom i mutnom obzorju izbio mesec, i jedva probijajući se kroz vlažne oblake, osvetljava celu varoš i okolna brda nekom mrkožutom svetlošću..."

- Evo još jedan mali večernji pastel:

„U tome već počne prvi mrak. Njive počinju da se gube; varoške ulice da bivaju tešnje i tamnije..." - Tako je divan i opis jutra posle prve bračne noći u "Pokojnikovoj ženi". A zatim jedna vanredno divna sličica iz uboge vranjanske ulice:

„Čaršija puna magle, ispresecane ukrštenim mlazevima sveća iz dućana i kuća. Samo fenjeri na česmama i mehanama trnu od magle. A magla pada, pada..."

- Zimski pejzaži su, međutim, retki i strani u Stankovićevim pričama. Za Turgenjeva se reklo kako u njegovim ruskim romanima ni dva puta nije pao sneg, a ovo bi se reklo i za Stankovićeve priče, makar što je Vranje vetrovito i snežno. Njegovo Vranje se obično kupa u mesečini, i sagoreva u mahnitom istočnjačkom letu, i buja u kasnom raskošnom proleću, i sjaji u jesen po prepunim modrim vinogradima. Pejzaž Stankovićev ima vatru i boju njegovih sopstvenih godina. Mladi pisci većinom opisuju vatrena leta, a starci opisuju zime.

Po ovakvim opisnim kvalitetima, knjige Stankovićeve i danas su najbolje stvari naše pripovedačke proze. Niko im među pripovedačima nije još ni blizu prišao.

Ako je Stanković uopšte u čemu grešio, to je u sintaksi svog srpskog jezika, koja nešto odveć odaje periferiju naše zemlje. Ja tu njegovu sintaksu smatram odista jednim žalosnim nedostatkom. Kada bi jedan pisac namerno pisao onakvom sintaksom, to bi bio pravi prestup prema govoru svoga naroda, pošto niko nema prava da dira u jezik koji je tvorevina tog samog naroda. Najveći je pisac, naprotiv, onaj koji piše najlepšim jezikom, ali naročito onaj koji piše najboljom sintaksom! Samo potpuno rasni ljudi pišu dobrom sintaksom svog narodnog jezika.

Naši pisci koji nisu rasni, a njih ima mnogo, i svakako više nego što bi nam trebalo, pišu srpskim jezikom koji je za nas ostale nerazumljiv, ili bar neprijatan, najpre po toj sintaksi. Oni su nerazumljivi i neprijatni, jer ne govore srpskom sintaksom i kad pišu srpskim rečima. Sintaksa, to je geometrija misli; ona je strogo vezana za temperamenat i duh jedne rase; ona je vezana za krvotok i puls, za dah i predah čoveka iz čije je krvi taj jezik pronikao. Momčilo Nastasijević je primer koliko se čovek, koji nije srpske rase nego cincarske, rve sa našom srpskom sintaksom, i pravi zloupotrebe od njenih neobilaznih i strogih zakona. Ima i još puno njih, koji su u njegovoj istoj jezičnoj bedi.

- Uopšte, jedan nov pisac ne može polagati pravo na nekakav nov i svoj sopstveni jezik nego samo na svoj sopstveni govor, što znači na sopstveni način izražavanja, a što znači nešto sasvim drugo. Nikad jezik nisu stvorili pisci nego narod; a najbolji pisci ga samo najlepše razumeju i najlepše primenjuju, ali nikad ne upotpunjuju, a kamoli još i da nešto u njemu menjaju.

Stanković ostaje veliki pisac pre svega zbog svojih izvanrednih psiholoških opažanja, ali i zbog svog izvanrednog kolorističnog viđenja i stvari i ljudskih osećanja. Svakako, onaj koji se bude zabavljao da traži koliko je ko imao čula u našoj pripoveci pre Stankovićevog vremena, naići će na veliki broj beščulnih i neosetljivih i tupih. Za Stankovića bi se, naprotiv, moglo reći ono što je Sent-Bev rekao za Žan-Žak Rusoa kao romansijera: „Treba da mu zahvalimo što je prvi uneo malo zelenila u francusku literaturu." I Stanković je prvi uneo malo vazduha u naše srpske zagušljive odaje književne. Senzacije boje i zvuka, koje je on doneo, bile su prvi početak velikih namera u našoj pripovedačkoj prozi.

Video: Otvorena izložba kostima iz televizijske serije Nečista krv

(Jovan Dučić: "Borisav Stanković", 1929)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

  • Nole

    7. decembar 2021 | 10:43

    Auuuu.....kakva analiza. Dugo nisam procitao ovakav tekst. A napisan 1929 godine. Hvala.

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA