≫ 

Biciklom išao na treninge i postao milioner: Pavlović otkrio kako mu je Lacio pakovao "aferu srce"

Budući adut Monaka je za Telegraf opisao detaljno put od malog Jevremovca do transfera godine u Partizanu i srpskom fudbalu

  • 37
Strahinja Pavlović Foto: Privatna arhiva

Sredinom novembra 2019. godine na Telegrafu mogli da pročitate ekskluzivnu vest da je delegacija Partizana otputovala u Pariz i da će sa Monakom pokušati da dogovori rekordan transfer Strahinje Pavlovića, verovatno su i najveći optimisti u neverici vrteli glavom, vraćajući film na letnji prelazni rok u sagu sa Lacijom koja je neslavno okončana.

Momak od 18 godina natovario je još jedno teško breme na leđa, svestan da su ga Italijani na neki način obeležili i da će eventualni neuspeh doneti možda i veće posedice i tek započetoj karijeri. Na sreću, Monako nije igrao skrivalice, niti prljave igre, shvatili su Francuzi da je u pitanju fudbalski biser i nisu žalili novca da otkupe od Partizana, te je tek punoletni Pavlović svojim darom obezbedio miran život klubu u dužem vremenskom periodu, ali i svojoj porodici mir i blagostanje.

Vratilo se valjda i njima što su Strahinju pravilno odgajali i lepo vaspitali, naučili pravim živortnim vrednostima, pa ga ni ti silni milioni nisu promenili ni za jotu. Možda sa strane deluje pomalo kao “mrgud”, uvek ozbiljnog lica i ponašanja na terenu, ali kada već posle nekoliko rečenica van “radnog mesta” shvatite da je reč o izuzetnom momku, veoma zrelom za svoje godine, bistrih misli...

Strahinja Pavlović, Nemanja Miletić Foto: MN Press

Fudbal je porodična ljubav

Strahinjina priča počinje u mestu Jevremovac, nadomak Šapca, gde je zavoleo i počeo da igra fudbal...

- Jevremovac je zapravo prigradsko naselje kod Šapca, tu sam školovao prve četiri godine i načinio prve fudbalske korake, uz brata Veljka, i podršku oca Željka i majke Slađane, naravno. Trenirao sam u školi fudbala “Savacijum” u Šapcu, a na treninge sam uglavnom išao biciklom ili me tata vozio, mada nije bilo previše daleko, pet ili šest kilometara – priseća se Strahinja Pavlović u razgovoru za Telegraf.

Video: Od odlaska na treninge biciklom do fudbalera od 13 miliona evra: Fudbalski počeci Pavlovića

- Otac se takođe bavio fudbalom, igrao je za Mačvu, ali i Pocerinu, klub iz našeg naselja. Brat je takođe trenirao fudbal, ali je on više bio neko ko voli da proba sve sportove, pa se okušao i u karateu, košarci, rukometu, vaterpolu, ma, sve je probao. Moj izbor je od početka bio fudbal, iako sam imao neke “izlete” u atletiku. Trčao sam uvek na školskim takmičenjima i uvek sam bio prvi, pa su me pozvali da treniram, ali sam već odredio čime želim da se bavim i više ništa me nije privlačilo. Kada se osvrnem iza sebe i sumiram sve, rekao bih da sam imao veoma srećno detinjstvo u divnoj porodici, jer smo i brat i ja imali punu podršku od roditelja šta god smo poželeli da radimo, a da je bilo ispravno, naravno.

Video: Strahinja Pavlović otkrio kako je dobio nadimak Kalaba

Nadimak Kalaba je nasledio upravo od oca Željka.

- Da, da, nadimak je nasleđen od oca. Kod nas u kući kad neko pozove na telefon i ako se mama javi, taj ko zove traži Kalabu, a ona odgovara: Kojeg od njih? Prvog, drugog ili trećeg? Tako da smo i brat i ja nasledili nadimak i nismo se ništa ni pitali. Treneri koji su me trenirali na početku karijete su bili prijatelji ili poznanici moga oca, pa su me nazivali “Mlađi Kalaba” i ostala deca su to prihvatila. Inače, nema nikako konkretno značenje i tata je nadimak dobio kao dete. Igrali su se žandara i lopova i svako je birao svog lika, pa je i on verovatno po tome dobio – kaže Pavlović.

Prvi veliki i težak korak u životu je svakako rani odlazak od kuće. Partizan je primetio Strahinju sa 13 godina, ali su roditelji uspeli da se odupru u prvi mah, ipak, odlazak je bio neminovan.

- Trebalo je da se dogodi mnogo pre 15. godine, ali roditelji nisu pristali, smatrajući da sam previše mlad i da je veoma važno da okončam osnovnu školu, ali silom prilika nisam uspeo. Trener Slađan Šćepović je 2015. godine pravio selekciju, bio sam tada sedmi razred i bilo je “ili-ili”. Morao ipak sam da se preselim, a roditelji, posebno otac, savetovali su me da pokušam što pre da se priviknem, da se osamostalim. Majka je naravno malo teže podnela, kao i svaka majka uostalom, teško joj je palo. Dolazili su stalno u posete, obilazili me, a prvih godinu ili dve sam i ja često išao kući, dok obaveze nisu postale ozbiljnije.

 

 
 
 
View this post on Instagram
Titula je crno-belaa 💪⚽A post shared by Strahinja Pavlovic (@pavlovic_strahinja3) on

Prvi veliki korak - odlazak od kuće

Nova sredina, novi, daleko veći grad – Beograd. Privikavanje svakako nije lako za nekoga ko ima samo 15 godina.

- Sećam se kada sam kada sam prvi put došao u Beograd, bio sam sa ocem i sećam se šta mi je rekao: Strahinja, to je – što je, ako možes da se snađeš – u redu, ako ne možeš, uvek možes da se vratiš svojoj kući. Pričali smo otvoreno i nikada me niko nije pritiskao ni za šta, želeo sam sve to od samog početka i bilo mi je malo teško kada sam te došao. Svi smo, nas 30 ili 40 igrača, bili smešteni u klupskom internatu u Batajnici, pa sam uz momke koji su tu bili duže vreme malo upoznao grad, učio i upijao svaki korak, dok se i sam nisam osamostalio. Svuda sam išao autobusom, upisao sam osmi razred u školi “Gornja varoš” u Zemunu, a potom i sportsku gimnaziju. Posle godinu i po dana u internatu, kada sam već upoznao i grad, preselio sam se u stan i načinio još jedan korak ka osamostaljivanju. Kada se mislim vratim u taj period, zapravo mi ništa od toga nije teško padalo, to je neko lepo vreme sa drugarima, vršnjacima koje pamtim.

Škola i profesionalni fudbal se teško usklađuju, ali je Strahinja dao sve od sebe stekne obrazovanje koliko god je to moguće.

- Svaki fudbaler, odnosno svako dete koje počne sa fudbalom, može da ide redovno u školu do druge godine srednje škole. Tu je prekretnica, prelazak iz kadetske u omladinsku selekciju i tada se trenira svakodnevno i u isto vreme. Sve pre toga moguće uskladiti, pa se sećam da je trener Šćepović delio selekciju po smenama u školi i uklapali smo se bez problema. Čak je insistirao na školi i proveravao nam ocene. Imali smo vremena i za jedno i za drugo, ali na toj raskrsnici koju sam pomenuo, posle 16. godine, postaje neizvodljivo. Treninzi i škola su u prvoj smeni i pokušao sam, ali se dešavalo da jednom nedeljno odem na časove, a to nema smisla. Odlučio sam za vanrednu školovanje, kao i većina momaka koji su ušli u profesionalne vode.

Novi grad, klub, novo društvo – sve preko noći, pa se i Pavlovićevo sazrevanje takođe desilo preko noći.

- Tako moraš, ako želiš da opstaneš i uspeš u fudbalu. Bilo je mnogo talentovanih fudbalera oko mene, kojima su te promene teško padale, teško su se nosili s tim, jer su bili previše vezani za porodice i jednostavno nisu mogli da se snađu. Ako nemate psihološki mir i stabilnost, ne možete da budete dobri ni u školi, ni na terenu. Jako je bitno da se što pre prilagodiš, da što pre postaneš svoj čovek.

Video: Pavlović o Vukiću i kako je izgledao rat srpskih agenata za njegov potpis

Vukić je bitna karika u karijeri

Nekada su igrači sami vodili računa o karijeri, danas je to prosto nezamislivo. Pravi izvor agenta, u moru prevaranata, veoma je važan za mladog fudbalera, pa se porodica Pavlović odlučila za nekoga ko je “jeo taj hleb” - Zvonimira Vukića.

- Baš zato što je bio fudbaler i što zna kako igrač razmišlja, Vukić mi je bio naš izbor, mnogo mi je pomogao i značajna je karika u mojoj karijeri. Sarađujemo već četiri godine, potpisali smo sporazum još dok sam igrao za mlađe kadete u Teleoptiku. Igrali smo protiv godinu dana starijih dečaka i nisam tada bio standardan, malo sam igrao, malo sedeo na klupi. Prepoznao je tada nešto u meni i poželeo je da sarađujemo. U tom trenutku je i Zvone tek počeo sa poslom agenta i imao je samo Lazara Pavlovića od igrača, ali je njega bilo lako prepoznati, jer je majstor. Uvek mi je govorio da budem fokusiran na fudbal i da je prvi tim pred vratima ako sam posvećen. Nisam verovao da je to tako, mislio sam da je miljama daleko, ali u fudbalu se uvek ukaže pilika, pa je na tebi da je iskoristiš. Na sreću – uspeo sam u tome.

Kako odabrati pravog agenta u Srbiji, gde je svaki drugi besposličar nekakav “fudbalski menadžer” u pokušaju, dok samo mali procent radi ozbiljno i kako treba.

- Bio sam u prvi mah najbliži Zoranu Stojadinoviću. Međutim, tata koji nije u tim vodama, nije znao kako da se postavi, pa je zvao oca Lazara Pavlovića za savet. Rekao mu je da je Laki potpisao za Vukića i da strpi da ga upita i za mene, uveravajući da je to prava priča. Otišli smo ubzo sa Zvonetom na ručak koji je trajao pet sati sigurno, jer je tata Željko temeljan i oprezan, želeo je da zna ko će i kako voditi brigu o njegovom sinu. Svidelo nam se sve što smo čuli i nismo pogrešili.

Đorđe Ivanović Đorđe Ivanović je "nanjušio" kakvog saigrača ima Foto: Marko Jovanovic

Ivanović predvideo veliku karijeru

U omladinskoj školi se već uveliko znalo za nekog malog koga zovu Kalaba, pa je usledio i prvi poziv u prvi tim.

- Prvi poziv u prvi tim me je zatekao u rodnom Šapcu, gde sam odmarao posle utakmice kadetske lige. Pozvao me trener Šćepović i rekao mi da ću igrati prijateljski meč za najjaču selekciju, jer je nedostajaojedan štoper, pa me je preporučio. Bio je to april 2018. godine, nekoliko meseci pre nego što sam prvi put pozvan na pripreme prvog tima. Najveću tremu sam imao svlačionici kada sam video sve te igrače, ali posle, na terenu, više nisam imao taj pritisak. Prvi mi je prišao posle treninga Đorđe Ivanović i sećam se da mi je rekao: “Kalaba, ti ćeš igrati u Mančester junajtedu, pazi šta ti kažem”.

Stepenik po stepenik, ali vrtoglavom brzinom. Prve pripreme i odmah – večiti derbi.

- Bio sam jako srećan što sam na pripremama prvog tima, delio sam sobu sa Filipom Stevanovićem i sećam se da nam je bio cilj da se pokažemo u najboljem svetlu kod trenera Zorana Mirkovića, pa posle polako. Ipak, nisam očekivao da će sve tako bzo da se desi, ali bio je to i splet okolnosti. Debitovao sam, a posle sedam dana sam igrao večiti derbi sa Crvenom zvezdom na njihovom stadionu, što je za mene bilo neverovatno.

Strahinja Pavlović Foto: MN Press

Da će igrati protiv večitog rivala saznao je dva dana pre meča.

- Spavao sam mirno pred utakmicu, bilo je sve normalno. Jedini strah i razmišljanje je bilo da ne napravim neku grešku i da zbog mene Partizan ne izgubi utakmicu. Ali, sve je nestalo kada sam izašao na teren, osećao sam se sjajno i igrao kao da su uz mene, ali i sa druge strane moji vršnjaci iz omladinske selekcije. Slušao sam inače pred utakmicu saigrače kao prepričavaju te neke “zapaljive” izjave iz tabora protivnika, ali prosto nisam tip kome je potreban takav motiv. Nisam to čitao, samo sam čuo, jer sam smatrao da će teren da pokaže ko je ko. Moj motiv je bio sam taj meč, jedva sam čekao da počne.

Upravo je utakmica sa Crvenom zvezdom pokrenula lavinu interesovanja. Fudbalska Evropa je počela da priča o biseru Partizanove škole. Klubovi, menadžeri, skauti...

- Nisam to shvatao ozbiljno na početku, jer sam u glavi još uvek bio klinac. Imaš 17 godina, previše je rano za misli o selidbi, transferu, želeo sam da napravim nešto u Partizanu, da ostavim trag, pa tek onda razmišljam šta posle. Ipak, napisi o Juventusu, Laciju i još nekolicini klubova su počeli da me malo remete. Znao sam detalje tih priča, ali je uzelo maha, jer su počeli da me isputuju gde god se pojavim. Počelo je malo da me izluđuje, no, držao sam to u sebi, nisam se žalio ćak ni porodici, prijateljima, ma – nikome. Roditelji su osetili da mi treba podrška i savetovali su me da ne brinem, već da igram i uživam u fudbalu i to mi je mnogo pomoglo.

Video: Prva ispovest Strahinje Pavlovića kako mu je Lacio pakovao aferu o problemima sa srcem

Rekao sam: U Lacio ni za 10 milona!

A onda je došla prva velika, zvanična ponuda i to od Lacija. Italijani su Partizanu ponudili 5.500.000 evra za Strahinju, njemu ugovor na pet godina. Sve je delovalo bajkovito, da se potom pretvorilo u košmar zbog želje rimskog kluba da iskoristi momenat i prođe jeftinije. U celoj priči je najveća žrtva bio upravo Strahinja.

- Ni dan danas mi neke stvari nisu najjasnije. Neke detalje znam, neki će mi ostati nepoznanica zauvek, jer ni Partizan ni moj menadžer Zvonimir Vukić nisu želeli dodatno da me opterećuju. Šta se zaravo desilo u Rimu? Došao sam posle prvog meča kvalifikacija za Ligu Evrope sa Moldeom u Rim, radovao sam se iskreno transferu. Odradio sam preglede, potom i testove i rekli su mi da mi je fizička sprema i predispozicije savršeni. Imao sam bolje rezultate od svih prvotimaca Lacija toga leta. Rekli su da je sve u redu i da ostaje samo potpis, jer je sve bilo dogovoreno. Ušli smo zatim u Ligu Evrope i čim smo se vratili iz Norveške, odmah sam ušao u drugi avion i krenuo da završim i tu formalnost u Italiji.

Strahinja Pavlović Foto: Nikola Tomić

- Obukao sam se kako priliči, jer sam došao na potpis i predstavljanje, ali su oni odjednom rekli da moram ponovo na pregled. Niko nije znao o čemu se radi, ali sam pristao. Ipak, od silnog umora posle meča sa Moldeom i putovanja, parametri su bili slabiji nego prvi put i onda je počeo da cirkus u kome nisam učestvovao. Mrcvarili su nas dva dana, čekao su u hotelskoj sobi, da bi mi ljudi iz kluba i agent rekli da od toga nema ništa i da se vraćamo u Beograd. Njihovi mediji su objavili, potom i naši, pa su društvene mreže i moj telefon “goreli” tih dana, bilo je strašnih, negativnih komentara i bila mi je zaista puna glava, što kaže naš narod. Eto, posle nekoliko meseci se sve okrenulo i presrećen sam, da se ne lažemo.

Namazani Italijani, svesni da im manevar nije prošao i da su izgubili igrača, javili su se ubrzo, ali je bilo kasno. Partizan se tada poneo sjajno prema Pavloviću, stao mu je u zaštitu.

- Zvali su posle nekoliko dana i poručili da su i dalje zainteresovani da ćemo se ponovo čuti na zimu. Međutim, rekao sam, kao i Zvone Vukić, da u Lacio ne bih otišao ni da ponude 10.000.000 evra. Novi ugovor koji mi je dao Partizan je mnogo doprineo da se stabilizujem posle svega i zato sam veoma zahvalan i generalnom direktoru Milošu Vazuri i predsedniku Miloradu Vučeliću i svima u klubu, jer su stali uz mene i dali mi vetar u leđa.

Video: Pavlović o Partizanu, derbiju, kako se nosio s ponudama velikih klubova

Bilo je ponuda, ali sam odmah znao šta želim

Posle tog čina, usledila je praktično Pavlovićeva fudbalska eksplozija. Dobre igre u Ligi Evrope i domaćem prvenstvu skrenule su pažnju mnogih klubova, poput Juventusa, Rome, Napolija, Borusije Dortmund, Valensije, Atletiko Madrida, pre svih se ipak javio Monako. I to dva puta...

- Monako se prvi put javio letos, ali nije bio tako konkretan kao jesenas. Ipak, nekako sam odmah rekao da mi se ta priča najviše dopada. Znam da ulažu u mlade igrače, kakva je sredina, grad... Ali, ostalo je isprva na priči da bi potom stigla i ponuda. Javila se i Roma u jednom momentu, dolazili su u Beograd na pregovore, davali možda i više novca, ali sam čvrsto odučio da to bude Monako i verujem da nisam pogrešio.

Jedan potpis harije je rešio većinu problema Partizana, ali takođe i obezbedio mir i blagostanje Strahinjinoj porodici.

- Možda još uvek nisam ni shvatio u potpunosti koliko sam veliku stvar napravio. Rekao mi je direktor Vazura jednom prilikom da ovo sada nikome ne dopire do svesti, već da će nam tek za deset godina biti jasno koliko smo dobar transfer napravili i šta smo sve prošli. Sećam se da sam prvo pozvao oca da ga obradujem, ali on je čovek koji je uvek sa obe noge čvrsto na zemlji, uvek miran i skroman, ne podleže euforiji. Zato, recimo, da mi deset ljudi kaže za jednu stvar, a da otac odabere neku drugu – uvek ću ga poslušati njega, jer svaki put je njegov savet bio najbolji i svaki put je bio u pravu.

Video: Strahinja Pavlović progovorio o transferu u Monako, trenerima u karijeri, ali i idolima

Za nekoliko meseci Strahinju očekuje dobro poznat i utaban put – selidba, novi grad, novi poznanici, borba i dokazivanje.

- Grad je prelep i mislim da ću se dobro uklopiti u novu sredinu. Bio sam i u trening centru, upoznao neke buduće saigrače, odgledao sam i Kup meč, koji su igrali protiv Lila. Francuska liga je u “top pet” u Evropi, ima dosta dobrih, brzih, jakih igrača i biće to veliki izazov za mene, pa jedva čekam. Imam i sreću što je dogovor takav da ostajem u mom Partizanu još nekoliko meseci, u kojima ću pokušati da još više radim na svojim vrlinama i manama, da nadogradim ono što mi nedostaje kao igraču, jer u Srbiji greške siguno nisu skupe koliko su tamo. Uskoro počinjem da učim i francuski jezik, jer ne želim da dođem tamo, a da neko pomisli da sam tim potpisom ugovora sve rešio i da nemam odgovornost prema klubu i zemlji u kojoj ću igrati. Naučiti jezik i upoznati kluturu jedne zemlje je na neki način iskazivanje poštovanja prema toj zemlji.

Pavlović ne zaboravlja sve one koji su doprineli da danas bude jedan od najtraženijih mladih igrača u Evropi i prvotimac Monaka.

- Imao sam sreću da u životu uvek imam prave ljude oko sebe. Još dok sam bio u Savacijumu, imao sam podršku i veru trenera Zorana Kokanovića, Perice Đokića i Jovice Delića. Dopuštali su mi da radim i treniram sa starijima od sebe, šetao sam od generacije do generacije, nekada se dešavalo da u petak igram za jednu, subotu za drugu, a u nedelju za treću selekciju. U Partizanu su to Slađan Šćepović, kog koga sam najviše napredovao, potom i Dražen Bolić, na prelazu iz omladinskog u seniorski fudbal. Kod Šćepe smo se igrali fudbala, jer smo bili deca, a kod Bole odlučio da sam štoper i naučio dosta o odgovornosti i taktici. Naravno, u prvom timu Bata Mirković, koji mi je pružio šansu i sada Savo Milošević, uz koga nekoliko meseci svi uživamo. Naravno, to je sa sportskog aspekta, ali temelj svega je porodica, a ja, i da sam mogao da biram, ne bih bolju izabrao. Moja porodica je moja sreća, moj ponos i moj oslonac i oni su najzaslužniji za sve što sam do sada postigao – zaključuje Strahinja Pavlović.

Video: Smeh do suza: Kako Asano govori srpski preko gugl prevodioca

Odavno Bajern u drugi deo Bundeslige nije ušao sa 3. mesta, ali i to se desilo. Danas (15.30) Bavarci gostuju Herti, rešeni da krenu ka 1. mestu, ali su osakaćeni povredama i pitanje je koliko će to uticati na njih. Dvojka u Berlinu je 1,40, dupla šansa 1X 2,95, a 3+ 1,35. Pogledajte sve kvote kladionice MOZZART za Herta - Bajern

(Zoran Ivković)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

  • Glas razuma

    19. januar 2020 | 11:16

    Lep intervju vaspitanog, pristojnog momka, na ponos njegove porodice.

  • Believe_us

    19. januar 2020 | 16:48

    Srećno mali, sve najbolje!

  • Aca

    19. januar 2020 | 12:36

    Zvezdas sam ali svaka cast momku ovo je za postovanje!!!Trud i rad i upornost se uvek isplati!!!

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA