Kako su bozadžije starog Beograda ratovale sa sanitarnom inspekcijom: "Hvata me nervoza, hladan si k'o boza"

„Jedan bozadžija je u jednom velikom metalnom kazanu, koji je prema kazivanju komšiluka služio i za pranje veša, spremao i kiselio bozu, koju je posle nameravao da prodaje. Čuvši da sanitetska komisija nailazi, odneo je kazan sa bozom u nužnik i isti zatvorio“, pisao je Jovan Valdman, hemičar Opštine grada Beograda. Da je tu bio kraj još bi bilo i dobro...

  • 1
Stari Beograd Terazije 1939. godine. Foto: Arhiva

„Boza hladna, ledena! Boza hladna, ledena!“ To su rečima kojima su nekada, u starom Beogradu, ali i svim drugim srpskim gradovima, odzvanjale ulice, posebno tokom vrelih prolećnjih i letnjih dana; zimi bi se prodavao vrući salep, piće spravljano sušenjem i mlevenjem krtole salepa, biljke iz porodice orhideja, ali kada upeče zvezda onda su boza, soda i limunada bile nezaobilazni napici koji su se mogli pazariti samo od uličnih prodavaca. Nije bilo trafika, a čak i da ih je bilo, nije bilo industrijske proizvodnje flaširanih bezalkoholnih pića.

Najstariji Beograđani, kojih je nažalost sve manje, i danas se sa setom sećaju vremena kada je boza svuda mogla da se nađe (mada verovatno više nema živih koji se sećaju uličnih prodavaca boze), ali svaka generacija ima običaj da idealizuje doba u kojem je bila mlada. Bozadžije i sodadžije jesu bili neizostavni deo starog Beograda, jesu bili njegova duša, ali da je uvek bilo problema sa higijenom i sa nelojalnom konkurencijom, sa ljudima koji nisu marili za mušterije već samo za sebe — bilo je.

O tome najbolje svedoči jedan stručni tekst g. Jovana Valdmana, hemičara Opštine grada Beograda koji je rado i često sarađivao sa nadležnim organima Odseka javne higijene; tekst je objavljen u listu „Opštinske novine“, službenom organu Opštine grada Beograda, u broju od juna—jula 1939. godine.

Nakon priče o zapleni i uništenju pokvarenog mesa iz radnje u jednoj ulici blizu Kalemegdanu juna 1931. godine, što je izvršeno po građanskoj prijavi, Valdman piše o gotovo nestvarnoj ljudskoj neodgovornosti i manjku higijenske svesti:

Stari Beograd „London“ u starom Beogradu. Foto: Arhiva

„Drugi jedan slučaj, odigrao se na jedno mesec dana posle ovoga, a koji je po svome tipičnom načinu isto toliko interesantan. Naime, vršeći pomenutoga dana obilazak radionica sa komisijom na teritoriji X kvarta u Savamali naišao sam na ovakvu sliku: jedan bozadžija je u jednom velikom metalnom kazanu, koji je prema kazivanju komšiluka služio i za pranje veša, spremao i kiselio bozu, koju je posle nameravao da prodaje. Čuvši da sanitetska komisija nailazi, odneo je kazan sa bozom u nužnik i isti zatvorio.

Nužnik je bio ’čučavac’, komisija je, razumljivo, zavirila i u taj nužnik i kako je bilo letnje vreme u kazanu sa bozom plivalo je desetak uginulih muva. Bozadžija je, videvši te muve, zahvatio rukom u bozu i izbacio muve iz kazana. — Onako sa prljavim rukama. Na pitanje članova komisije da li zna da je ovakav način manipulacija sa životnim namirnicama zabranjen, odgovorio je: Da sve to ništa ne mari jer je on, veli, muve izbacio.

Taj bozadžija nije imao prijavu o stanovanju, niti ličnu legitimaciju niti legitimaciju o zdravstvenom pregledu, ni dozvolu za rad, ni poresku prijavu, niti pak prijavljenu radnju, nego je kao i mnogi njegovi drugovi radio ’na malo’ kako oni to nazivaju, pa kada ga uhvate onda se nema kud, nego se mora platiti kazna. Pregledom pomenute boze u Hemiskoj laboratoriji nađeno je da je ista, u mesto šećera, bila slađena saharinom. Sada kada se saberu svi istupi toga bozadžije vidi se na kakav primitivan način ovaj stalež shvata svoj posao i odgovornost pred zakonom.“

Iskreno, nama se malo smučilo dok smo čitali ove redove i sve vreme su nam pred očima bili „naši stari“ koji su ko zna kakve zaraze u sebe unosili kupujući bozu po ulicama Beograda i drugih gradova Srbije i Jugoslavije. Poštovanje propisa, razumevanje higijene, izgleda nam nikada nije bilo jača strana i nikako da naučimo. Tada je ovaj bozadžija prljavim rukama vadio muve iz kazana koji je sakrio u nužnik, danas neki njegov duhovni potomak baca po ulici papir od žvake ili plastičnu flašu. Suština je ista.

Bozadžije, Stari Beograd „Ulični prodavac sladoleda i boze“, glasio je originalni naslov ove slike iz „Beogradskih opštinskih novina“ u broju od juna—jula 1939. godine. Foto: Unilib.rs/Beogradske opštinske novine

I još nešto: sigurno su i te bozadžije, i mesari, i svi ostali koje su gradske vlasti i nadležni organi gonili zbog kršenja propisa, smatrali da ih se nepravedno goni, da se malom siromašnom čoveku otima hleb iz usta tim cepidlačenjem i „imitiranjem Zapada“ (kako se danas svaki pokušaj pravljenja civilizacijskog iskoraka kritikuje), i tako dalje. „Šta ih košta da nas puste?“ nema sumnje da su govorili, kao što neki i sada govore.

Inače, što se tiče saharina, isti „inspektor“ u istom opširnom tekstu donosi još jednu anegdotu vezanu za nesavesne bozadžije i hvatanje švercera pomenutog veštaškog zaslađivača.

To je bilo na dan slave Manastira Rakovice 1935 godine“, svedoči on dalje, „kad sam u svojstvu člana specijalne opštinske komisije sa još tri kontrolna organa pošao iz Beograda automobilom za Rakovicu oko 5 časova izjutra. Dan je bio izvanredan, put isto tako, tako da sam šoferu automobila naredio da vozi sasvim polako prema manastirskom polju, gde su se već počeli skupljati prodavci raznih gurmanluka, šećerlema i lecederskih kolača, boza, sodadžija i drugi.

Nešto oko 7 časova izjutra počele su stizati prve kolone bozadžija, gurajući kolica čak iz Beograda; gotovo svi bez izuzetka sa ladnom-ledenom limunadom i bozom, spravljanom razume se sa saharinom. Niko od njih nije ni slutio da se već na licu mesta nalaze organi saniteta koji će ih kontrolisati. Oni su bezbrižno i ’uz pesmu’ gurali svoja kolica ispred sebe i nadali se dobrome pazaru, pošto su po svemu bili izgledi da će toga dana biti velika vrućina. Kada se već okupilo oko pedesetak njih zatražio sam od policiskih organa asistenciju kako bih mogao izvesti povereni mi zadatak.

Bozadžije, Stari Beograd „Poslednji Mohikanac — ulični prodavci boze iščezavaju iz Beograda“, glasio je originalni naslov ove slike iz „Beogradskih opštinskih novina“ u broju od juna—jula 1939. godine. Foto: Unilib.rs/Beogradske opštinske novine

U međuvremenu smo već bili instalisali malu pokretnu ’Hemijsku laboratoriju’ u samome automobilu za ispitivanje boza i limunada na saharin. Bozadžije su na širokoj manastirskoj poljani zauzeli svoja mesta, spremni da svojim ledenim pićem rashlade stotine i stotine Beograđana, koji su već počeli pristizati. Mi smo sa našom ’auto laboratorijom’ bili zauzeli dobro mesto u hladu pred same manastirske zidine. Polako i oprezno se najzad pristupilo poslu.

Prvo su samo dva organa sa žandarmima koji su bili raspoređeni na putu počeli sa pregledom i uzimanjem uzoraka za analizu, dok je jedan hemičar zajedno sa mnom vršio poslednje pripreme za hemisko ispitivanje na saharin. U tome su počeli stizati prvi uzorci limunade, krahera i boze na pregled. Rezultati su, razume se, bili takvi kakve smo i očekivali, naime, skoro u 60% pregledanih bezalkoholnih pića konstatovan je saharin.

Duge kolone bozadžija sa kolicima čekali su na red da im se roba pregleda. Od svih bozadžija naročito se jedan čudno ponašao, ja sam to odmah primetio i preko reda uzeo od njegove limunade za analizu. Naravno da je i kod njegove robe konstatovan saharin, a naročito u dvema flašama od jednog litra se nalazio koncentrisan rastvor saharina od koga je spravljao i kraher. Videvši da je uhvaćen, prosuo je neprimetno svu robu na zemlju i gotovo zadovoljno rekao: ‘E sada neka me kazne ako hoće’.

Primetivši ovaj njegov gest, naredio sam žandarmima da ga čuvaju dok ne završimo sa ostalim pregledima. Toga dana smo pregledali bezalkoholne napitke kod nekih dve stotine bozadžija i drugih maloprodavaca. Po završenom pregledu uzeo sam pomenutog bozadžiju na ispit i unakrsnim pitanjima ga doterao da mi prizna gde i kod koga on i njegovi drugovi nabavljaju toliku količinu saharina. Davši mu obećanje da ću se za njega zauzeti da bude manje kažnjen ako mi pokaže izvor prodaje saharina, pošao je vrlo rado sa nama autom za Beograd.

Restoran i pivnica Kod tri seljaka u Deligradskoj ulici, Stari Beograd Restoran i pivnica "Kod tri seljaka" u Deligradskoj ulici. Foto: Wikimedia Commons/politikin-zabavnik.rs

Došavši u hemisku laboratoriju prvo sam tačno pribeležio ulicu i broj, zatim ime i prezime prodavca saharina. Dobivši ove podatke, kao i obećanje pomenutog bozadžije da će me odvesti na mesto gde se mogu i lično uveriti da je sve tačno kao što mi je rekao, pozvao sam odmah telefonom Krivičnu policiju Uprave grada Beograda i izložio ceo slučaj, tražeći da mi se stave potrebni organi na raspoloženje, koji će učestvovati u istrazi.

Za nepunih 15 minuta sve je bilo spremno i, pošto je prethodno jedna stotinarka obeležena u Krivičnoj policiji, krenulo se na posao. Došavši zajedno sa organima vlasti u blizinu kuće okrivljenog švercera, data je pomenuta stotinarka tome bozadžiji da ide i kupi za nju saharin. Po prethodnom sporazumu organi vlasti su ušli u stan i isti pretresli. Pretresom stana nađeno je odmah nekoliko kilograma saharina sa inostranom baderolom, koja je, razume se, odmah uzapćena.

Saslušavanjem prodavca-švercera doznali smo da se u Beogradu nalazi jedna dobro organizovana družina prodavaca saharina, koja je, blagodareći energičnoj i brzoj intervenciji organa Uprave grada Beograda, još istog dana bila pohvatana. Količine zaplenjenog saharina bile su znatne. Interesantno je napomenuti da su gotovo većina bozadžija, koji su radili na ovaj način, bili dobro poznati i dobre mušterije ovih švercera.

Posle toga otkrića moglo se, naravno, konstatovati rapidno opadanje upotrebe saharina u bezalkoholnim napitcima. Posle toga javljao se povremeno i jedan drugi ’specijalitet’, naime, neki su pored saharina u bozu i limunadu stavljali i izvesnu količinu šećera u uverenju da će ovim načinom zavarati trag, ali hemiska analiza im je i ovom prilikom dala puno dokaza da je ovakvim metodama ’odzvonilo’ i da se vrlo lako, i pored šećera, hemiskim putem može dokazati prisustvo saharina...“

(P. L.)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

  • eeee

    8. jun 2019 | 08:38

    tačno se sećam ove situacije,morao sam da pijem pivo iz dvolitarke

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA