≫ 

U ovom beogradskom kafiću nema cenovnika, ružnih pogleda i komentara. Njima je važna samo emocija

Čitav lokal predstavlja jedno veliko srce, a kada kročite u prostoriju i razgovarate sa zaposlenima, imate osećaj da živite ljubav

  • 13

Zamislite mesto na koje dolazite bez ikakvih opterećenja o tome šta ste obukli, kako izgledate, da li ste našminkani, tužni ili pod stresom zbog napornog dana na poslu. Mesto na kojem nije važno koliko novca trenutno imate u novčaniku, a kada ulazite unutra, dočekuju vas nasmejana lica. Možda vam, dok čitate ove redove, to deluje kao sasvim izmišljena lokacija, a zapravo postoji - reč je o kafiću koji se nalazi u Beogradu, u Čuburskoj 12 i zove se "Zvuci srca".

Ovaj udoban kafić smešten u jednom od najlepših delova prestonice čini se da nije mogao da dobije bolje ime, jer u njemu sve odiše ljubavlju. Kada samo zakoračite u lokal, osećate da čitav objekat predstavlja jedno veliko srce, a pored zaposlenih, osoba sa smetnjama u razvoju, osećate kao da živite ljubav. Njihovi zvuci note su ispunjene radošću, srećom i toplinom.

Zaposleni ovde, kojih ima 15, svi do jednog, sa sobom nose osmeh i ljubaznost. U trenutku kada ulazimo u "Zvuke srca", za šankom zatičemo Tamaru, divnu devojku koja se u tom trenutku našla u ulozi konobara. Odmah nas pita šta želimo da popijemo, a umesto nje, sa porudžbinom za tili čas dolazi divan mladić, Marko - i čini nam se da nas nikada nigde brže nisu uslužili. Marko na licu ima zaštitnu masku, ali smo njegov osmeh ipak uspeli da vidimo. Njegove dečačke oči nisu prestajale da se osmehuju.

Posle nekoliko minuta prilazi i pomalo stidljivo pita koja je medijska kuća u pitanju. On i Tamara, koja je u tim momentima bila za šankom, nisu krili oduševljenje zbog kamera i fotoaparata. Radovali su se kao deca.

Tamara nam kaže kako najviše voli da radi za šankom i da kuva kafe. Na pitanje kakvu kafu kuva, odgovara: "Dobru" i izmamljuje osmehe na lica svih prisutnih.

- Volim da radim ovde, najviše mi se sviđa da budem za šankom i kuvam kafe. Gosti su jako ljubazni i fini, uvek nam se nasmeju, kao i mi njima - priča Tamara.

Radionica puna srca 

 

Kako kaže, pored toga, voli i da crta u radionici koja se nalazi u okviru samog kafića, a kada kročite u radionicu prepunu srca, mašina, boja i flomastera, crteža, šolja, cegera... kao da svi problemi nestaju. Kao da vrata njihove radionice poručuju upravo to: "Ovde nema briga i nema problema, samo ljubavi".

Aleksandra sedi pored svoje instruktorke i tka. Pitam je da li mogu da priđem, da pogledam šta radi i primećujem da je veoma vešta u tome. Njeni prsti provlače vunicu kroz žice tako lagano, kao da je u njoj ta veština urođena.

- Uh, meni ovo deluje teško - pomišljam, a pomalo nespretno to i kažem.

- Nije uopšte, možeš da probaš ako hoćeš, ja ovo radim baš dugo godina - kaže mi Aleksandra.

Ne stižem dugo ni da se zadržim diveći se njenom umeću, kada me Sašenka Mirković, defektološkinja koja nas vodi kroz prostorije, poziva da pogledam i druge, susedne stolove, nanizane u prostoriji. Za jednim se crta, za drugim se na šolje utiskuju već nacrtani crteži i neizostavna srca.

Siniša je danas bio "zadužen" za šolje. Na rukama nosi rukavice, jer, kako nam kaže, keramika je vrela i može da se ispeče.

Dok strpljivo čeka mašinu da mu da signal za printanje, ulazimo u treću prostoriju, prodavnicu njihovih rukotvorina. A tu... nema čega nema: cegeri, kutije i podmetači rađeni u dekupaž tehnici, poruke u boci, majice, magneti, pa čak i puzle koje, kada sastavite, dobijete crtež koji je naslikao neko od ovih divnih mladih ljudi.

Prinče, a gde ti živiš?

 

Od velikog broja cegera, jedan privlači posebnju pažnju: na njemu je crtež mladića sa krunom, a iznad stoje reči: "Dragi prinče, a gde ti živiš?". Iza njih stoji jedna duhovita i nežna priča nastala u razgovoru između Tamare i Katarine.

Kafić Zvuci Srca, Humanitarna organizacija

Foto: Nikola Tomić

- Njih dve su htele da napišu pismo princu i u jednom trenutku su shvatile da ne znaju na koju adresu da ga pošalju, jer ne znaju gde princ živi. A onda je Tamara rekla Katarini: "Pa, pitaj ga". Tako je i nastala ta rečenica "Dragi prinče, a gde ti živiš" - priča sa osmehom Sašenka.

Rade perfektno i sa ljubavlju

 

Kafić "Zvuci srca" nastao je uz pomoć humanitarne organizacije za pomoć osobama sa smetnjama u razvoju "Dečje srce", a otvoren je 4. februara 2019. godine.

- Ideja je da pomognemo osobama sa smetnjama u razvoju, da razbijaju predrasude sami o sebi i da zajednici pokažemo da su oni korisni članovi društva i da mogu mnogo toga što i mi, a u nekim stvarima su i bolji od nas. Evo, recimo, ja ne mogu da vam pripremim kafu na espreso aparatu, da sašijem ceger, da nalepim nešto na majicu... a oni to rade perfektno i sa ljubavlju - priča naša sagovornica.

Kako kaže, niko od njih nema samo jedno zaduženje, već se oni sami raspoređuju na mesta gde se dobro osećaju.

- Mogu da budu konobari, šankeri, da rade u prodavnici u kojoj se prodaju proizvodi koji se proizvedu u našoj radionici Srcotvorine. Štampaju na magnetima, hemijskim olovkama, šoljama, cegerima koje šiju, da se bave tkanjem... Akcenat smo sada stavili na njihove crteže, koji se kasnije štampaju na te proizvode, tako smo im dali večnost - priča defektološkinja.

Šili maske sa srcima tokom epidemije

 

Epidemija korona virusa pogodila je sve ugostiteljske objekte, pa tako i "Zvuke srca". Ipak, uspeli su da isplate sve svoje radnike i kada nije bilo nikakvih primanja, a u toj nevolji našli su način da budu kreativni i pomognu drugima - počeli su da šiju maske.

- Tada smo u našoj radionici šili maske i besplatno delili svima kojima su bili potrebni. U tom trenutku, to je bila jedna od ključnih delatnosti - priča Sašenka.

Kafić Zvuci Srca, Humanitarna organizacija

Foto: Nikola Tomić

Kako dodaje, kada se kafić ponovo otvorio, čvrsto se pridržavao svih epidemioloških mera jer je zdravlje i zaposlenih, ali i onih koji dolaze, njima na prvom mestu.

Kafić u kojem nema cenovnika

 

U "Zvucima srca" nema cenovnika, to je jedna od glavnih stvari koja ih razlikuje od ostalih. Svako može da ostavi koliko misli da treba ili može. I nema alkoholnih pića.

- Kod nas na stolovima postoje kuticije u koje svaki naš gost, shodno svojim mogućnostima, može da ostavi novca koliko misli da treba, bez bilo kakve obaveze da plati piće. Nama je najvažnije da se svaka osoba koja dođe ovde dobro i prijatno oseća. Ovde mogu da dođu i mladi ljudi, srednjoškolci, da popiju piće, a ono što roditelje posebno raduje je to što ovde ne služimo alkoholna pića - ističe defektološkinja.

Sašenka kaže i da su jedinstveni po energiji koju nose zaposleni.

- Ovde ne postoji nijedna stvar kojom treba da budete opterećeni kada dođete. Ni kako ste obučeni, koliko novca imate u novčaniku, kako izgledate... sve to treba ispred vrata da ostavite. Naši zaposleni ništa to ne vide, ono što uvek mogu da prepoznaju je emocija kod ljudi i njima je to potrebno - navodi naša sagovornica.

Sašenka naglašava da su ovi mladi ljudi primer da, uprkos smetnjama, oni mogu da rade, da budu zaposleni, idu na posao, spremaju se.

- Često i kažemo roditeljima koji imaju decu sa smetnjama u razvoju da dođu ovde i vide budućnost svoje dete. Njih ubijaju strah i neizvesnost u smislu: "Šta će biti sa mojim detetom?". Ovde mogu da vide kako njihova deca mogu da žive kvalitetno, uz adekvatan rad i prihvatanjem, pre svega - poručuje ona.

Na naš razgovor se spontano nadovezuju Tamara i Anđela, još jedna devojka sa smetnjama u razvoju, zaposlena u "Zvucima srca". Anđela priča kako obožava svoj posao i kafić, te kako najviše voli da radi kao konobarica.

- Super mi je ovde! Mnogo bolje nego da sedim kod kuće. Volim da konobarišem, ovde su gosti najbolji na svetu - priča ona.

Kako kaže, korona je "dosadila i Bogu, i narodu" i jedva čeka da se sve to završi.

- Samo da što više ljudi primi vakcinu protiv korone, pa da konačno možemo da skinemo maske - kaže Anđela.

Posle našeg razgovora, pozivamo sve zaposlene da nam se pridruže u kafiću, da ih fotografišemo na okupu.

"Say cheeeseee", govore, šaleći se dok na njihovim licima blistaju osmesi i deluju kao jedna velika, srećna porodica. Među njima nema ljubomore, zavisti, ljutnje ili neslaganja. Samo uzajamne podrške i ljubavi. To je, sigurno, nešto na šta bi svi trebalo da se ugledamo.

(Telegraf.rs)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

  • Vladanka

    5. mart 2021 | 14:41

    Divno je da postoji i takvo mjesto!Da postidi one bahate ljude i da se zapitamo ko si?

  • Vesna

    5. mart 2021 | 15:02

    Pun pogodak.Super ideja.Zelim im srecan rad i da uzivaju u svakom radnom danu.Prvom prilikom poseticu sa porodicom kafic i podelicemo sa njima ljubav i osmehe❤️

  • Svaka cast i sretno!!!

    5. mart 2021 | 15:16

    Kapa doleeee.❤

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA