≫ 

Moja ćerka Ilina nije kao druga deca - bolja je! Ipak, sve je češće gledam tužnu: Ispovest majke devojčice sa Daunovim sindromom

Kada bi samo znali koliko se razlikuje slika koju emitujemo u javnosti od one koju svakodnevno živimo, priča Mimoza

  • 10

Mimoza Petrevska Georgieva je majka petnaestogodišnje Iline, devojčice koja je rođena sa Daunovim sindromom. U ispovesti za Ženski magazin ona priča o tome kako izgleda život njene porodice, sa kojim se poteškoćama susreću i koji su pravi izazovi odgajanja deteta sa Daunovim sindromom.

Njenu ispovest prenosimo u celosti: 

Ja sam Mimoza, majka Iline (15). Neki nas poznaju, neki ne. Takoreći od rođenja moje ćerke vodim dnevnički zapis o putešestviju kroz koje prolazi naša porodica. Ilina ima Daunov sindrom. Nije kao druga deca. Nije kao ja ili kao vi. Bolja je. Tokom godina sam to shvatila i to je jedina stvar o kojoj mogu da se zakunem, a da mi oko ne trepne.

Pre neki dan smo žurili prema Dečijem kulturnom centru Krpoš na priredbu povodom svetskog dana ljudi sa Daunovim sindromom - 21. mart. Na semaforu stoje majka i dve devojčice uzrasti oko 10 i 12 godina. Jedna se šokirana zabuljila u Ilinu. U trenutku sam uznemireno pomislila - bože, da li još uvek postoje deca koja nikada nisu videla čoveka sa Daunovim sindromom?

Ilina je rođena sa Daunovim sindromom, Foto: zenskimagazin.mk

Već narednog trenutka sam prekorila sama sebe da više ne postavljam sebi glupa pitanja. Pa naravno da ima. Sa tom razlikom što mi sada ne dolazi da stanem, da ih zagrlim, da ih upoznam sa Ilinom i da im objasnim o čemu se radi. Ne dolazi mi ni da se sklonim ili da ih zaobiđem. Mirno nastavljam svojim putem.

Umorna sam. Od pričanja, od "podizanja javne svesti", od objašnjavanja. Idem svojim putem pokušavajući da ostanem koliko toliko mirna u burama koje me svakodnevno zapljuskuju. Ilina je uspešna priča, smatraju prijatelji i poznanici. Alal ti vera! - tapkaju me po ramenu. Klimam glavom u znak zahvalnosti. Kada bi samo znali koliko se razlikuje slika koju emitujemo u javnosti od one koju svakodnevno živimo.

Od tantalovih muka godinama da je naučimo da se sama oblači ujutro, da zakopča farmerke (ovo najčešće završava neuspešno), da se ogleda u ogledalu da nešto nije naopako, da li ima brkove od čokoladnog mleka, da opere zube, da ne zaboravi da pusti vodu na kazančetu, da veže pertle... Da nauči da se popne u pravi taksi (nekoliko puta joj se izgubio trag kada je greškom ušla u nepoznati taksi, a taksisti nije znala da objasni ni gde je krenula, niti gde da je vrati), da nauči da ode do prodavnice (tada je ja pratim u stopu i krijem se iza ćoškova) dok ona kao vesla kokoškica skakuće preko ulice ne osvrčući se ni levo, ni desno.

Ilina ima 15 godina, Foto: zenskimagazin.mk

Još uvek bezuspešno pokušavam da je odučim da glasno razgovara i da se satima svađa sama sa sobom. Tada me gleda začuđeno i nije joj jasno šta je zgrešila Sve češće je gledam tužnu, usamljenu i zamišljenu. Ne želi da mi kaže šta je muči. Mogu da predosetim. Dok njene sestre, vršnjakinje, uveliko imaju drugarice, simpatije i dečke, nju niko ni da pogleda, niti u školi da razgovara sa njom. Bliži se matura. Ilina neće imati partnera.

Iz sve snage pokušavam da tamponiram ovu prazninu stalno noseći je na aktivnosti u kojima uživa - na plivanje kod Raci i Martina i na ples kod Sare i Nermina Kočana. I znam da je taj jedan sat srećna. „Kupujem“ joj sreću na časovima. Svakodnevno. Ne znam do kada.

Dok ovo pišem, ona glasno peva u drugoj sobi. Slušalice su njen stalni drug, a dešava se da i po pola sata lupam na vrata i da je bespomoćno slušam kako peva na sav glas. Ponekad imam kratke spojeve u glavi i vičem na nju. Potom imam užasan osećaj krivice, grlim je i izvinjavam joj se. Emotivni točak mi se kreće od ošamućenosti, gneva, kajanja, rezignacije do otupljenosti, i opet od početka.

Mimoza priča o izazovima njenog odrastanja, Foto: zenskimagazin.mk

Često puta čujem: Baš fino izgledaš, super izlaziš na kraj, medalju treba da dobiješ! Pokušavam da se zamislim sa medaljom... Ne ide. Ono što me godinama čudi je koliko malo, čak i najbliži, znaju kroz šta sve svakodnevno prolazi naša porodica. Neke epizode niko ne zna. O najgorim ne želim ni da govorim. A imalo ih je puno.

Za ovih 15 godina, niko van najbliže porodice ni jednom me nije pitao: Da ti pomognem u kupovini, da ti pričuvam dete, da ga prošetam malo? Iskreno, to nisam ni očekivala, ali sam se potajno nadala da će se desiti. Gde sam pogrešila, šta sam uradila da ljudi misle da mi nije potrebna pomoć?

Možda zato što mi se u kriznim situacijama odmah uključuje automatski pilot i funkcionišem besprekorno. Automatski pilot je uključen i kada se naizgled bezbrižno kikoćem sa drugaricama na kafi. On navigira moj "čit čet" razgovor, dok mi mozak šalje prisilne slike i misli u glavi.

Za njih su često i najnormalnije stvari izazov, Foto: zenskimagazin.mk

Šta li radi Ilina sama kod kuće? Da joj nije palo na pamet da otvori prozor i popne se? Da li sam isključila šporet? Da se ne popari sa vrelom vodom iz česme? A ako se zadavi sa komadićem hrane? (Ovo nam se desilo nekoliko puta sa užasnim posledicama).

Tonem u nove i nove užasne slike u mojoj glavi dok se naizgled bezbrižno smeškam. Ili dok radim. Ili dok pokušavam da se relaksiram na jogi. Ljudi me gledaju sređenu i nasmejanu i kažu - dobra je. Top je ne bije! Sigurno joj neko pomaže.

Ilina sa mamom Mimozom, Foto: zenskimagazin.mk

Kada bi videli moje svakodnevno bojno polje, prestrašeni bi pobegli. Zašto da ih potresam? Ionako imaju dovoljno sekiracija, kaže Mimoza Petrevska Georgieva na kraju svoje ispovesti za Ženski magazin, podsećajući da je danas svetski dan ljudi sa Daunovim sindromom.

VIDEO: Zagrljaj oca i sina, koji ima Daunov sindrom, nikoga ne ostavlja ravnodušnim

(D. J.)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

  • plavi safir

    21. mart 2019 | 20:23

    I naravno ovde nema komentara, nije u pitanju ni Stanija ni Milojko ni JK. Na žalost mnogo ljudi nema empatije ta ovakve ljude, decu, situacije. Kao da je to nešto loše što dete ima daunov sindrom... Baš je lepa. I da, verujem da nije kao drugi jer takva deca sve što rade, rade iskreno. I verujem da vole jače i iskrenije od nas "normalnih". Koliko je teško roditeljima to samo oni znaju. Svaki put se zahvalim što imam zdravu decu. Sve najbolje želim ovim ljudima i njihovoj devojčici.

  • H

    21. mart 2019 | 20:14

    Potpuno razumem ovu majku. I ja imam kcerku sa Daunovim sindromom i vec 37 god.prolazim kroz ista iskusenja. Tesko je ali jedan njen osmeh i zagrljaj brisu sve. Samo hrabro.

  • Majja

    21. mart 2019 | 20:45

    Svaka cast porodici i ovoj slatkoj devojcici.

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA