Vešanje hajduka sa sifilisom koji je spavao sa 20 žena

Više od 3.000 ljudi čekalo je pred vešalima da vide Jovu Čarugu: "Moj naklon, gospodine krvniče… Zbogom narode, Čaruga putuje!"

  • 4

Do 1858. godine, izvršenje smrtne kazne vešanjem u tadašnjoj Srbiji nije bilo bliže regulisano nikakvim propisom. Postupak vešanja je zavisio od lokalnih okolnosti i sklonosti mesnih činovnika koji su rukovodili pogubljenjem. Po pravilu, za vešanje nije korišćena nikakva posebna sprava (vešala) nego je osuđeni vešan konopcem o kakvo drvo. Isto tako nije bilo specijalizovanih dželata već su taj posao obavljali panduri i momci koji su pratili pojedine starešine i činovnike.

Od 1858. do 1930. godine u Srbiji više nije bilo vešanja, jer je u tom periodu jedini zakonski način pogubljenja bilo streljanje. Posle stvaranja Kraljevine Jugoslavije 1918. godine, u njenim zapadnim pokrajinama (današnja Hrvatska, Slovenija i Bosna i Hercegovina) na snazi je ostalo austrijsko pravo, po kome su smrtne kazne izvršavane vešanjem, a izvršavao ih je profesionalni dželat, koji je bio državni činovnik. U istočnim provincijama (Srbija sa Kosovom i Makedonijom i Crna Gora) smrtne kazne su i dalje izvršavane streljanjem.

"MOLIM VAS DA ME SAMO DUGO NE MUČITE!"

U nedelju, 28. juna 1914, na Vidovdan, Gavrilo Princip je ubio Franca Ferdinanda i Sofiju HotekPosle atentata sledilo je hapšenje svih onih koji su imali bilo kakve veze sa samim ubistvima. Među njima su bili članovi Mlade Bosne Miško Jovanović, Danilo Ilić i Veljko Čubrilović koji su pogubljeni 3. februara 1915. godine.

Sarajevo, vešanje, smrtna kazna, Miško Jovanović, Danilo Ilić, Veljko Čubrilović Pogubljenje "mladobosanaca" 1915: Na vešalima Miško Jovanović, Danilo Ilić i Veljko Čubrilović Foto: Wikipedia Commons

Austrougarski zakon nije predviđao smrtnu kaznu za one koji su bili maloletni, ali nju Veljko, Miško i Danilo, kao najstariji među atentatorima, nisu mogli da izbegnu. Trećeg februara 1915. godine, nad njima je izvršena smrtna kazna vešanjem. Poslednje tamničarske dane osuđenici su proveli pišući pisma svojim porodicma i prijateljima. Većina pisama je spaljena.

Svi koji su prisustvovali vešanju, slažu se u izjavama da su osuđenici, čekajući da im se omča metne na vrat bili mirni i dostojanstveni.

Sarajevo, vešanje, smrtna kazna, Veljko Čubrilović Veljko Čubrilović Printskrin: Youtube

Državni dželat, Alojz Zajfrid, Austrijanac po narodnosti ovako je opisao poslednje trenutke Ilića, Čubrilovića i Jovanovića: "Sa osuđenicima, kojima su skinuli lance još u ćeliji, došao je sveštenik koji je čitao poslednju molitvu. Oni su bili vrlo sabrani i mirni. Kad je ponovo pročitana presuda, koju su mirno saslušali, doša je na red jedan između njih koji je bio onizak. Bio je to Veljko Čubrilović. Kad je stao pod stub, počeo je da skida kragnu i kravatu. Ja sam hteo da mu pomognem, jer je teško otkopčavao, a on mi je mirno dodao: "Nije potrebno, sam ću!" Drugi je bio mršav (Miško Jovanović). I on je bio miran.

Treći (novinar Danilo Ilić), koji je kao najkrivlji bio poslednji, bio je takođe vrlo miran i sabran. Jedan od ove trojice, ne sećam se koji, rekao mi je: "Molim vas da me samo dugo ne mučite!" 

- Ne brinite, ja sam pečen u svom zanatu, neće sve ni sekundu trajati - rekao sam mu. Pred izvođenje na gubilište čitao je Bibliju.

Sarajevo, vešanje, smrtna kazna, Danilo Ilić, Mlada Bosna Danilo Ilić Printskrin: Wikimedia Commons

Jedinstveni Krivični zakonik za celu Jugoslaviju donet je 1929, a stupio na snagu 1930. godine. On je propisao vešanje kao jedini način izvršenja smrtne kazne. Tada je i u Srbiji, po prvi put, prestalo da se strelja i takvo stanje je ostalo na snazi sve do raspada Kraljevine Jugoslavije, 1941. godine.

Od 1944. do 1959godine, dva zakonska načina pogubljenja u celoj Jugoslaviji bili su vešanje i streljanje, prema odluci suda u svakom pojedinačnom slučaju. Ipak, vešanja su bila mnogo ređa, a sredinom 1950-ih su u potpunosti prestala da se koriste. Do 1947, vešanja su mogla biti javna, naročito ako se radilo o teškim ratnim zločincima.

ČARUGA - HAJDUK SA SIFILISOM

Jovan Stanisavljević, dete Ike i Prokopija, rođen je 1897. u srpskoj porodici u selu Bare (danas: Slavonske Bare) kraj Našica, u Slavoniji. U desetoj godini Jovanu umire majka, a otac se zatim ponovo ženi. Sa maćehom se nije slagao, a sem toga otac je odlučio da Jovan neće nastaviti školovanje. Budući najpoznatiji slavonski hajduk nije hteo da se pomiri sa sudbinom običnog seljaka i odlazi u Osijek na bravarski zanat.

Jovan Stanisavljević Čaruga, vešanje, smrtna kazna Jovan Stanisavljević Čaruga je do 22. godine ubio dve osobe Foto: Policijski glasnik

U Osijeku dobija poziv za Austro-ugarsku vojsku te prekida školovanje i odaziva se pozivu, no ubrzo falsifikuje svoja dokumenta i postaje potporučnik Fet, koji po odobrenju kapetana Horvata ide na lečenje i odmor. Tako je uspeo napustiti front, a falsifikatorske sposobnosti mu obezbeđuju siguran izvor prihoda. Uskoro zatim započinje karijeru odmetnika tako što ubija udvarača svoje devojke Katike. Zbog tog ubistva seoski knez Stanko Bošnjak mu preti hapšenjem, na šta mu Stanisavljević odgovora tako što ga proglašava narodnim izrabljivačem i ubija ga na kućnom pragu uz glasne povike: “Pravda je zadovoljena!”

Jovan Stanisavljević Čaruga, vešanje, smrtna kazna Čaruga na odsluženju kazne u zatvoru u Sremskoj Mitrovici posle dva ubistva Foto: Arhiva Policijskog glasnika

Imao je samo 22 godine, i dva ubistva iza sebe! Zbog svojih godina osuđen je na vrlo malu kaznu – četiri godine robije u zatvoru Sremska Mitrovica, gde nije tretiran kao dezerter-ubica već kao običan kriminalac, odakle i blaži zatvorski tretman. Prilika za bekstvo mu se ukazala kada je odveden u zgradu Opštine da cepa drva. Nakon bekstva upravnik zatvora Josip Furlanović raspisao je za njim poternicu, i obećao novčanu nagradu za njegovo hapšenje. Čaruga se sklonio u guste slavonske šume koje su sve do zime bile odlično utočište, ali kako je zima bivala sve jača morao je da odlazi u sela radi hrane. Nakon posete svom rodnom selu pridružio se razbojničkoj družini "Kolo gorskih tića" pod vođstvom Bože Matijevića (zvanog Crveni Božo) koja je harala slavonskom planinom Krndijom.

Grupu su činili Srbi i Hrvati, mahom dezerteri sa fronta, koji su pod uticajem boljševičke revolucije u Rusiji propagirali promenu državnog uređenja, te stvaranja jedinstvene države Južnih Slovena, a svoje pljačkaške pohode pravdali borbom protiv ekonomske nepravde i siromaštva. Pljačkali su isključivo bogate Slavonce.

Jovan Stanisavljević Čaruga, vešanje, smrtna kazna Više od 3.000 ljudi posmatralo vešanje Čaruge Foto: Policijski glasnik

Zbog sve smelijih i učestalijih pohoda na gradove, vlasti 1920. proglašavaju vanredno stanje u Slavoniji. U jednoj od žandarskih zaseda hvataju i ubijaju Crvenog Božu, i tada vođstvo družine preuzima Čaruga. Krajem godine pljačkaju skladište firme „Gutman“ kod Nove Bukovice, a tokom zime u selu Poreč (kod Donjeg Miholjca) pljačkaju ciganskog kneza Stevu Šajina, otevši mu 16.000 dinara i ubivši mu sina. Pljačkaju zatim i njegovog brata Tošu Šajina kome kradu 32.000 dinara. Tada dele plen, i Čaruga raspušta družinu do proleća 1921. godine.

Družina se ponovo okuplja krajem proleća, sada još brojnija. Čaruga za potrebe novih pohoda družine, u Osijeku, u zavodu S. Weiss i D. Hermann, kupuje nove vojne i žandarske uniforme. Tako obučeni i naoružani krajem maja napadaju kočiju pakračke firme „Pakrac“. Odmetnici prilikom tog pohoda ubijaju Bertolda Bindera i Pavla Sekeljija, te beže na Papuk sa plenom od 32.000 dinara. Krajem leta 1921. član bande Jozo Matota izdaje Čarugu žandarima za veliku novčanu nagradu, ali ovaj otkriva izdaju i uspeva da izbegne zasedu. Na osnovu člana 8. zakona družine, zbog izdaje, Čaruga ubija Matotu u selu Krešković. Tog meseca je ubio i Radeta Ratkovića koji je pljačkao i sirotinju u okolini Kreškovića, predstavljajući se kao Čaruga.

Jovan Stanisavljević Čaruga, vešanje, smrtna kazna Jovo Čaruga na vešalima Državni arhiv Osijek, Policijski glasnik

Nakon sve žešćih potera, Čaruga 1922. odlazi u Zagreb gde se, zahvaljujući razbojničkom plenu, predstavlja kao bogati gospodin iz Vinkovaca. U Zagrebu je živeo mirnim životom i lečio se kod doktora Mije Pešla od sifilisa. Bio je posebno bio omiljen među ženama. Do 1923. promenio je dvadesetak devojaka a sa nekima se i verio pa je na ruci uvek imao bar jedan verenički prsten. Međutim, nova uloga lojalnog i dobrostojećeg građanina bila je samo maska jer se Čaruga povremeno i dalje bavio svojim omiljenim poslom.

Jovan Stanisavljević Čaruga, vešanje, smrtna kazna Za običan svet Čaruga je bio Robin Hud Foto: Arhiva Slobodana Balića

Oktobra 1923. u Ivankovu (kod Vinkovaca) napada posed vukovarskog grofa Eltza i ubija šumara Franju Pirkmajera, ali kočijaš Mato Kaufman uspeva da pobegne i pozove žandare. Usled oružanog sukoba, pljačkaši beže, ali bez plena. Nakon ovog zločina Čaruga je ucenjen na 120.000 dinara, živ ili mrtav, te nije uspeo da izbegne hapšenje.

Osuđen je na smrt vešanjem, a u zoru 27. februara 1925. više od 3.000 ljudi čekalo je pred vešalima da vide Jovu Čarugu. Kada ga je opštinski činovnik prozvao: “Jovan Stanisavljević!”, Čaruga je dodao: “Ja sam Jovan Stanisavljević Čaruga… Moj naklon, gospodine krvniče… Zbogom narode, Čaruga putuje!”. Sahranjen je na osječkom groblju "Sveta Ana".

Sutra: Nabijanje na kolac - Slučaj ljubavnika Jovana i igumana Pajsija

(Priredio: I. Č./Telegraf.rs)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

  • Jeretik

    23. jun 2019 | 16:57

    Za sve Gavrile i za sve "Principe". Žao mi je je svih onih iskrenih, koji su kroz istoriju ginuli za ideale. Ispalo je da su ideali samo trenutno aktuelna zabluda, zabluda nametnuta od strane onih koji bi da nad narodom vladaju , a koji sami ni nokat ne bi slomili za ono što propagiraju . "Za ideale ginu budale", zvuči jadno, ali je na žalost istinito. Treba samo pogledati kako "ideale", danas i kroz istoriju uopšte, zbog ličnog profita, menjaju na srpskoj političkoj sceni, politički konvertiti danas zvani preletači. Oni ih promene, ali oni koji su glave pogubili sledeći ih u predhodnim to ne mogu da učine. Jedino da se donese zakon o zabrani bavljenja politikom u javnom životu, svima onima koji su bili lideri na pogrešnim "teorijama",a ne "puj pike ne važi"-ajmo Jovo nanovo. Usrećiću vas narode za sve vaše glave i pare. Oni zaslužuju samo prezir, a ne nove sledbenike. Vešti manipulatori i neuk narod su recept za ponavljanje nacionalne tragedije. Arčibald Rajs nam je zaista dao pravu dijagnozu, ali mi još uvek nismo uspeli naći leka. I ovo apsolutno ima veze sa temom, izvršenje smrtne kazne. Osuđeni smo na smrt ako se kao narod ne osvestimo, i shvatimo da nas naši politički oportunisti iznova i iznova nameštaju dželatima. Meci , bombe, uže, su samo nijanse u egzekuciji, na koju nas osuđuju svojom pohlepom i neznanjem.

  • Mako

    23. jun 2019 | 19:39

    Sada bi ga u Srbiji izlečili od sifilisa i dobio bi nanogicu šest meseci. Samo bi morao da ubija i pljačka običan narod jer to je dozvoljeno. Bogate da ne dira i bio bi bezbedan.

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA