≫ 

Ovaj dečak obožava vatrogasne kamiončiće, a tata ga sa ponosom gleda: Crvena boja im je u krvi

Tata Dragan uči klinca da nema tog pada koji je vredan suza i da nema tog problema, ma koliko da "gori pod nogama", vrednog posustajanja ni nestrpljenja

  • 0
Dečak

Foto: Privatna arhiva

Jednogodišnji dečak već uveliko stoji na nogama, sav onako važan, sa pelenama i u crvenim papučama. Odlazi pravo na svoje omiljeno mesto - vitrinu sa gomilom vatrogasnih kamiončića, pa ih čačka i zagleda. A ponosni tata Dragan Momirov, vatrogasac, komandir i spasilac, posmatra ga s neizmernim ponosom.

- Deda mi je bio vatrogasac i rođeni brat je. I on će biti, ako Bog da! Neću ga ja terati, naravno... - priča nam Dragan iz Novog Sada.

Crvena boja im je u krvi. Vatra, adrenalin, sirene, neustrašivost i okretnost. Dragan je odrastao u dvorištu vatrogasno-spasilačke brigade, sedeo je na krilu deke koji mu je pričao kako je vadio ljude iz razrušenog Skoplja, spasavao rudare od sigurne smrti. Godine 1999. brat mu odlazi u vatrogasce, a četiri godine kasnije istim putem polazi i on.

Verio se u uniformi, a pozivnicu za svadbu okitio motivima svog poziva - tu je hidrant, kamion i srećni ishod cele akcije - umesto vatre poletele su latice ruža, a u njegovom naručju našla se buduća supruga Marina.

A onda je na svet došao ovaj mezimac familije kog tata nikako neće da razmazi - uči ga da nema tog pada koji je vredan suza i da nema tog problema, ma koliko da "gori pod nogama", vrednog posustajanja ni nestrpljenja.

Mališa, koji sa tek napunjenih godinu dana sigurno nema pojma šta to znači tačno biti vatrogasac ni šta predstavljaju ti kamiončići na kućnoj polici, ipak ide pravo ka svojim vatrogasnim igračkicama. Tati je bilo puno srce kada ga je sa 6 meseci uveo u stanicu i, umesto plača, video neverovatnu znatiželju.

- Deca uglavnom zaplaču kada uđu unutra, jer je sve neobično i za njih novo. Mi kad smo ušli, ona crvena boja oko nas ga je zainteresovala, i sve je ručicma pokazivao ka kamionu, hoće da uđe u njega. Kući stalno pokazuje na te igračke, gleda ih, pomera... - priča Dragan.

Vatrogaci su ljudi koji ne pitaju za cenu svog rada - to je njihov poziv, a ne posao. Niko od njih neće pasti u dilemu da li je odabrao pravo radno mesto. Ma koliko da je taj posao težak, puno im je srce kada vide da on opčinjava i njihovu decu.

- Uglavnom svi vatrogasci kupuju takve igračke deci, i ženskoj i muškoj. Svi koji me poznaju, koji znaju da sam vatrogasac, davali su mi te kamiončiće kada ih njihova deca prerastu, pa smo napravili kolekciju - priča Dragan.

Njegovi roditelji nisu bili vatrogasci, ali zato je deka pravi "krivac" za Draganovu i Pavlovu (bratovljevu) strast prema pozivu.

- Odrastao sam u Jovana Subotića, tu je vatrogasna stanica i stanovi Dobrovoljnog vatrogasnog društva. Deda mi je devedesete godine otišao u penziju, a tri godine kasnije je preminuo. On bi bio ponosan da je svoje unuke mogao da vidi u uniformi! Meni je oduvek bio san da postanem vatrogasac i kada sam počeo da radim imao sam 22 godine - priča Dragan.

Vatrogasac Dragan Momirov sa bratom i porodicom

Sa dedom, Foto: Privatna arhiva

I on i brat su komandiri, ali nikada nisu u istoj smeni. Tako pravila nalažu.

Dragan je pomno slušao dedine priče.

- Pričao nam je kako je izgledalo biti vatrogasac u zemljotresom razorenoj Makedoniji. Sećam se priče o tome kako je spasavao ljude iz rudnika i kako je od smrti spasao jednog komšiju, deda Vuju...

A danas su i Dragan i njegov brat u timu za spasavanje iz ruševina i sa visina, radili su kada su bile poplave, zemljotres u Kraljevu. Kada je nedavno goreo "Tempo" u Novom Sadu, u jednoj korpi bio je Dragan.

A korpa nije nimalo ugodno mesto kada se pod nogama širi plamen, a lice nestaje u oblaku dima. Upravo je vožnja kamiona koji nosi korpu i ulazak u nju ono što predstavlja poseban izazov, a Draganu je to kao "dobar dan".

- I brat i ja vozimo hideraulične lestve i platfomu. Lestve su visine 32 metra, a Bronto platforma 42 metra... Na svakoj intervenciji može da se dogodi ono najgore, pogotovo u korpi, na visini, dok ispod vas sve gori, a postoji i rizik od eksplozije. I sama vožnja do mesta intervencije je rizična, a ključno je i kako se parkira kamion. Jer, od toga kako parkirate kamion zavisi i kako ćete sa platforme gasiti požar, kao i da li ćete biti ugroženi. Zato ja najviše volim da kada vozim kamion u korpu sam i uđem - priča Dragan.

Jer, kada se sve rasklopi i kada intervencija krene, pomeranje kamiona zahteva vreme. Ako nešto krene po zlu, vatrogasac u korpi može da ostane zarobljen u nevolji...

Zato, teško je naći profesiju čiji pripadnici toliko cene porodicu... Spaseni život nema cenu, baš kao ni zagrljaj najmilijijh posle teške intervencije.

- To samo mi, vatrogasci, znamo kako izgleda naš odnos s porodicama, kada dođemo kući s posla.

I njegov brat Pavle ima dva sina. Mlađi Nikola (12) voli da sa tatom obiđe stanicu, slika se pred kamionom i sigurno je da sebe može da zamisli kako jednoga dana i sam spasava živote. Stariji sin Dragan, imenjak našeg sagovornika, a svog strica, opredelio se za medicinsku struku.

Iako su i Pavle i Dragan po struci profesionalni vozači, nema tih para koje bi ih odvratile od prilike da voze vatrogasne kamione.

Video: Priča o vatrogascu Stefanu Čiči koji je spasao bebu iz požara

(Telegraf.rs)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA