≫ 

Oliver je imao 17 godina kada je ubijen na Kosovu braneći rodno selo: Brat Zlatko čuva uspomenu

Oliver Zajić nastradao je od strane UČK terorista kada je branio rodni Dušević

  • 6
Zlatko brat ubijenog Olivera Zajića

Foto: S.Tasić

Oliver Zajić (17) iz sela Dušević kod Kline, ubijen je iz snajpera od strane terorista UČK početkom leta 1998. godine, a do dana današnjeg taj zločin jedva da je pomenut negde, niti je pak bilo ko za njega odgovarao.

Metohijsko selo Dušević, na 6 kilometara od Kline u pravcu Mitrovice, naći će se na meti terorista još u decembru 1997. Već u proleće naredne godine, na obodima Duševića, iz šuma iznad sela, provirivaće uniformisani vojnici sa oznakama terorističke UČK.

U Duševićima su živeli Srbi i Albanci, a UČK je već pravila spiskove albanskog stanovništva za popunu svojih redova. Početkom leta 1998. godine, dvojica Srba od oko pedesetak godina, i to braća Voštić iz susednog sela pored Duševića, biće kidnapovani i odvedeni bez traga, od strane bandi UČK.

Napadi na selo su postali svakodnevni, jer je bilo u potpuno albanskom okruženju, a policija u Klini imala je preče zadatke, te Duševići bivaju ostavljeni da budu branjeni samo od 12 muških glava. Među njima su i maloletna braća Oliver i Zlatko Zajić, od 17 i 16 godina. Njih dvojica živeli su sa majkom Nikosavom, sestrama Oliverom (18) i Maricom (10), jer je otac umro pet godina pre toga.

Zimske večeri u Metohiji bile su ispunjene strahom i neizvesnošću. Iako su nepoznati uniformisani ljudi viđani na obodima sela, a ti događaji uredno

prijavljivani policiji, tako što su Srbi lično odlazili u Klinu, u Duševiće niko od nadležnih nije dolazio, niti je pak bilo policije da na bilo koji način zaštiti

selo.

U takvoj situaciji, Srbi iz oko 25 kuća koliko ih je bilo, sami su organizovali odbranu svojih domova, oružjem koje su imali kod sebe - priča Zlatko.

- Već u januaru 1998. počeli smo da organizujemo stražu. Iako smo brat i ja bili maloletni, svako drugo veče išli smo da čuvamo selo. Nije bilo nekih većih problema do 20. juna, znači do dana pre nego što će mi ubiti brata.

Tada su se iz šume čuli pucnji u pravcu sela i to je bio znak da će biti nekog napada vrlo brzo. Tog 20. juna popodne, šiptarsko stanovništvo odlazi iz Duševića, što je bio znak da će selo uskorio biti napadnuto od bandi. Takođe, to je značilo i da se srpske žene, deca i starci spakuju i izmeste iz sela.

- Otišli smo u Klinu 20. juna, tamo prespavali, a ujutru se opet vratili kući jer smo čuli da je u selu mirno. Čim smo se vratili u selo, nedugo za tim krenuo je snažan napad.

Tog 21. juna, oko 9 časova selo je napadnuto iz pešadijskog naoružanja, iz svih pravaca. Sa kraćim prekidima, napad je trajao čitav dan.

- Negde oko 13 časova, dok je majka spremala ručak za branioce sela, napad je počeo iz svih pravaca. U trenutku kada se začula jaka pucnjava Oliver i ja smo istrčali iz kuće, idući ka zaklonu, koji se nalazio veoma blizini. Dok smo se kretali prema zaklonu, Olivera koji se nalazio ispred mene, pogodio je snajperski hitac u grudi i to pravo u srce, pao je istog trena. Pokušali smo da mu pružimo pomoć. Uspeli smo da ga odvezemo u Dom zdravlja u Klini. Stric je vozio.  Dežurni lekar Albanac samo je konstatovao smrt , koja je najverovatnije nastupila istog trenutka - seća se Zlatko.

Iako su branioci sela obavestili policiju u Klini šta se događa, niko im nije pružio pomoć.

- Na tri kilometara iznad našeg sela bila je jedna fabrika pečuraka u kojoj su bili smešteni policajci. Oni su znali da u našem selu ima Srba, ali niko tog momenta nije došao da pomogne. Istog dana oko 17 časova, branioci sela su pod jakom paljbom, napustili ovo mesto u koje niko od srpskog stanovništva nije ulazio u narednih 40 dana - priča Zlatko.

Oliver je kada je 21. juna 1998. godine ubijen, imao 17 godina. Sahranjen je na groblju u Klini, sutradan 22. juna, jer se u Duševiće nije moglo, tako da ne počiva pored svog oca.

Samo neki mesec ranije, završio je Mašinsku školu u Klini, smer mašinbravar, a potom počeo da radi u jednoj prodavnici. Imao je devojku, planirao život sa njom. Međutim, sve to zaustavio je snajperski hitac teroriste.

Leto 1998. godine, bilo je teško i sparno, sa olovnom težinom u vazduhu, koja je najavljivala sve ono što će, u mesecima koji će uslediti, zadesiti Kosovo i Metohiju, ali i čitavu SRJ.

I dok nacija nije mogla Mijatoviću da oprosti prečku na Svetskom prvenstvu u fudbalu, gorela je Metohija, a da Srbija to nije ni znala. Tačno na 40 dana od Oliverove pogibije, Zajićima je zapaljena kuća i sve u njoj. Plamen je zbrisao sve što su godinama sticali. Ostale su samo uspomene.

Oliverova porodica narednih godinu dana stanovaće privatno u Klini. Nakon potpisivanja Kumanovskog sporazuma i izvlačenja vojske i policije sa Kosova i Metohije, Zajići će tek 17. juna, 8 dana nakon što su srpske snage počele da napuštaju južnu pokrajinu, krenuti sa ostalim Srbima u izbeglištvo. Dobiće epitet "interno raseljena lica".

Kao i većina Srba, misliće da je to privremeno, ali to privremeno traje evo već više od 22 godine. Sedam dana, priča Zlatko, po dolasku u Kraljevo, on i majka držali su stvari u autu, čekajući da okrenu nazad i vrate se u Metohiju. Dodaje da i dalje veruje u povratak u svoje rodno selo Duševići. Ono što je poznato, je to da svaki Srbin, kao npr. njegov dalji stric Milorad Zajić, koji pokuša da se vrati u Metohiju, dobije krivičnu prijavu ili biva opet proganjan.

Negde 2004. godine, kada su Srbi pokušali da se vrate u Dušviće, njih 8 dobilo je krivične prijave koje ih terete za navodne zločine, a njihova "krivica" je samo u tome što su branili svoje domove.

- Od brata imam samo dve fotografije koje su mi zlata vredne. Jedna je iz lične karte koju su imali u policijskoj stanici u Klini. Drugu mi je poslao Oliverov drug iz školskih dana. Nema dana da na brata ne pomislim sve ove godine. Čuvamo uspomenu na njega majka, sestre i ja, sa svojim porodicama. Za sve ove godine uspeo sam da odem samo dva puta na njegov grob. Ništa nisam prodao, niti nameravam, ni pedalj zemlje. Vratićemo se mi kad tad na svoja ognjišta, to znam - poručuje Zlatko.

Prema raspoloživim saznajima, Oliver je stradao od snajperiste UČK, koji je kasnije poginuo u borbama sa srpskim snagama, tokom NATO bombardovanja.

Pogibiju Olivera Zajića opevao je narodni guslar Radenko Rmuš u pesmi "Bolna sjeta majke sa Kosmeta".

Uprkos tragedijama koje su zadesile Zajiće, život je nastavio da ide dalje. Zlatko je pripadnik Žandarmerije, odreda Kraljevo, već 19 godina. Često je na zadacima na jugu Srbije. Oženjen je i otac troje dece. Oliver Zajić ostao je u svojoj Metohiji, uz Svetog kralja Stefana Dečanskog i mnoge znane i neznane mučenike i svetitelje, da večno stražare i čuvaju ono što je duhovna suština srpskog bića - Kosovo i Metohiju.

Uspomenu na decu koja su branila dom, među kojom je i Oliover, čuvaju njegovi najbliži. Država Srbija nije ni jednom svojim odlukom odala priznanje dečaku koji je sa puškom u ruci stajao naspram terorističkih bandi.

Porodica Zajić, uspela je da se Oliverova slika i podaci o njemu nađu u Spomen sobi o žrtvama koje su stradale tokom godina koje su prethodile NATO agresiji, kao i tokom tih 78 dana bombardovanja, ali i u dnaima posle dolaska međunarodnih mirovnih snaga na Kosmet. Metohija je možda i najlepši deo Srbije, sa svojim oranicama, planinama pokrivenim snegom i bistrim vodama. Nepojmljivo je da su se u toj lepoti desili neki od najmonstruoznijih zločina nad Srbima.

O tome i danas govore spaljene i porušene srpske kuće, pusta sela. Večni čuvari Kosova i Metohije ostaju da svedoče o srpkom stradanju, državnosti i duhovnosti na ovim prostorima, sabirajući i prizivajući svoj narod.

Video: Na Košare su navalili teroristi, NATO, Legija stranaca ali u Metohiju nisu ušli

(Telegraf.rs/Slađana Tasić)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

  • Realan

    20. januar 2022 | 08:30

    Treba više da se piše o ovakvim herojima koji su dali svoje živote za našu otadžbinu, a ne o dalili caru i karleuši. SVAKI DAN EMISIJE DA SE PRIKAZUJU NA TV O HEROJIMA.

  • Zoran G.

    20. januar 2022 | 08:56

    Po tome se vidi ko je vršio terorizam na Kosmetu a ko se branio. Ali ipak predstaviše celom svetu lažnu sliku da smo mi teroristi.

  • Panter

    20. januar 2022 | 09:17

    Sad mi nije jasno čitav dan se vodi borba sa teroristima, pa zar mi nismo imali Vojsku, policiju u tom periodu, e moja Srbijo, prodali ste sta se prodatii moze, a i opet cete.

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA