≫ 

U utrobu zemlje spušta ih parna mašina, tad jedni drugima kažu "srećno": Telegraf u najstarijem rudniku uglja

*Senjski rudnik najstariji je rudnik mrkog uglja u Srbiji *U procesu rada učestvuje najstarija parna mašina koja je još aktivna *Sećanje na rudraski život čuva Muzej ugljartsva

  • 8

Kada Senjskim rudnikom, u rano jutro, odjekne jak pisak, a najstarija parna mašina na svetu se pokrene, prva smena rudara spušta se u utrobu zemlje. Otpozdravljajući jedne druge sa "Srećno", već skoro 170 godina, iz ovog nalazišta svakodnevno izvlače najkvalitetniji mrki ugalj.

Rudnik nikada nije stao sa radom, čak i u najtežim ratnim periodima. Menjale su se samo društvene okolnosti, ali njihov hleb bio je uvek onaj "sa sedam kora".

Doduše, uslovi rada neuporedivi su sa onima od pre jednog veka, kada su baš ovde krenule prve sindikalne borbe za radnička prava.

Svaki ulazak u jamu, bez izuzetka, ispraćen je pozdravom "Srećno". Pozdravljaju jedni druge na predaji smene, pozdravljaju ih i ostali kad god ih sretnu. Jer, zaista, pored veština i hrabrosti koje poseduju, sreće nikad nije na odmet.

Jama je jama, nikad ne možeš biti siguran, kažu.

Ipak, prva veća nesreća u rudniku zabeležena je davne 1893. godine, kada je nastradalo oko 30 rudara Senjskog rudnika. Bilo je to 21. jula, na Svetog Prokopija, koji se i danas obeležava parastosom i pomenom na stradale kolege. Kao čuvar sećanja na ovaj događaj, početkom prošlog veka, iznad samog rudnika, podignuta je i crkva koja nosi naziv ovog sveca.

Senjski rudnik, danas je "živi spomenik" razvoja rudarsva u Srbiji. Pored toga što je najstariji aktivni rudnik mrkog uglja kod nas, u okvru njega nalazi se i jedinstveni Muzej ugljarstva koji revnosno čuva "svedoke" rudarske svakodenvice.

Naš domaćin, rukovodilac muzeja i istoričar Nenad Anžel, vodi nas do mesta odakle je sve počelo, sredinom 19. veka - Aleksandrovog potkopa.

- Aleksandrov potkop nosi ime po knezu Aleksandru Karađorđeviću, sinu Karađorđa, i otvoren je 1853. godine. Sam ugalj je na ovim prostorima pronađen krajem četrdesetih godina 19. veka, ali je zvanično, prva proizvodnja i prvi kontigent uglja, koji je bio namenjen topolovnici u Kragujevcu, upravo ovde  iskopan, 11. jula 1853. godine. Od tada traje ta bogata istorija rudarenja u ovom kraju, koja će sledeće godine obeležiti 170 godina neprekidnog rada. Specifično je da za sve to vreme nikada nije prestajalo da se kopa ugalj, čak ni za vreme velikih kriza, kao što su bili Prvi i Drugi svetski rat - objašnjava nam Nenad.

Iznad samog potkopa, nalazi se i nekadašnja upravna zgrada, koja se danas nalazi pod zaštitom države.

- Upravna zgrada je sagrađena 1860. godine, gde je bio nadzornik rudnika sa svoj dva saradnika. Nalazi se iznad samog potkopa, da bi se tako lakše kontrolisao rad. Inače, prvih godina je vršena za spoljnja proizvodnja tj. površinski kop, da bi od 1860. krenula eksploatacija uglja podzemnim putem tj. u samoj jami.

Odmah pored je i rekonstruisana mašinska radionica. U njoj su sada izloženi eksponati koji govore o radu i životu rudara.

- Nekadašnja mašinska radionica sagrađena je 1922. godine, pa smo ove godine proslavili 100 godina od njenog nastanka. Sam koncept koji smo hteli da prikažemo ovde je svakodnevni život rudara. Ovde je bilo čak, prema nekim popisima, i do 26 različitih nacionalnosti. Svi su oni živeli u zajednici i delili su svoj rudarski hleb "sa sedam kora". Ideja nam je bila ovde da prikažemo taj svakodnevni rudarski život koji se nije mnogo razlikovao od života u drugim sredinama. Na fotografijama vidimo tako njihove porodice, žene, decu, koji su zajedno sa njima živeli tu tešku sudbinu.

Pažnju nam je, u ovom delu postavke, privuklo jedno rudarsko odelo s kraja 19. veka. Pohabano i prljavo, baš onako kako je i nošeno, autentično prikazuje uslove pod kojima se nekada rudarilo.

- Danas se u jamu ulazi sa opremom koja je po svetskim standardima, ali u periodu od pre 100 do 150 godina, rudari su nosili ono što su imali kod kući. Dobijali su lampu i alat u samom rudniku, ali što se tiče garderobe, nosili su šta su imali. Mi tako ovde posedujemo takav primerak rudrskog radnog odela, koji je tada korišćeno i za svakodnevne prilike.

Pored rudarskih odela, lampi, alata, posebno zanimljive artefakte čine i predmeti iz svakodnevnog života njihovih porodica. Svečana gardedoba, kredenci, posuđe, gramofon, pianino, beležnice, samo su neki od njih, svedočeći o navikama i svakodnevici rudara, ali i o njihim običajima, nacionalnoj i verskoj pripadnosti, kao i socijalnom statusu.

Od velike dragocenosti je svakako i foto arhiva, sa oko pet hiljada fotografija, pa gotovo na svakom koraku možete videti prikaze iz različitog perioda života rudnika. Čini se, pak, da je najviše onih iz međuratnog perioda, kada je čitav ovaj kraj, upravo zbog postojanja rudnika, bio stecište ljudi sa različitih delova evropskog kontinenta.

Senjski rudnik, kao i obližnja Ravna Reka, bili su "Evropa u malom".

Običaj krizmanja, odnosno "prve pričesti" dece pred polazak u školu, kada su oblačena u najlepša svečena odela i haljine, bio je jedan o najsvečanijih trenutaka katoličkih vernika u ovom rudarskom mestu.

Živeći u miru i deleći istu sudbinu, zajedno se proslavljala i Sveta Barbara, rudarska slava, ali i odlazilo na Đurđevdanski uranak.

O bogatstvu društvenog života Senjskog rudnika, govori i postojanje Sokolskog društva, koje je osnovano 1930. godine. Tu je i jedan od najstarijih aktivnih  fudbalskih klubova u Srbiji, FK "Rudar", formiran još 1923. godine.

Zbog bogatog istorijskog i kulturnog nasleđa, koje je trebalo očuvati, javila se i potreba za formiranjem Muzeja ugljarstva, koji je osnovan 1980. godine.

- Sam muzej je osnovan zvanično 1980. godine, ali je sama ideja o njemu nastala još 1973, kada je grupa rudarskih inženjere iz rudnika mrkog uglja Rembas iz Resavice htela da se sačuva svo to industrijsko i rudarsko nasleđe ovog kraja. Današnji izgled muzeja je iz 2014. godine, kada je urađena kompletna rekonstrukcija ovog izložbenog prostora. Tu su, dakle, nekadašnja zgrada centralnog magacina iz 1930. godine, prekoputa nje je zgrada mašinske radionice iz 1922. godine, a sastavni deo kompleksa čini i upravna zgrada iznad Aleksandrovog potkopa koja je pod zaštitom države - objašnjava Anžel.

Sveti Prokopije i Dan rudara

Kultura sećanja u ovom kraju se neguje od samog početka, pa su rudarske slave, komemoracije i Dan rudara važni datumi koje rudari svake godine obeležavaju.

- Rudari Senjskog rudnika kao svoju slavu obeležavaju Svetog Prokopija, 21. jula, svake godine, zbog jednog tragičnog događaja koji se odigrao na taj dan 1893. godine. Tada je u Aleksandrovom potkopu izbila prva veća zabeležena nesreća. Oko 30 rudara je nastradalo, kada je požar zahvatio obližnju šumu i proširio se na jamu. Nažalost, ta jedna cela smena je nastradala. Kao sećanje na taj dan i dan danas obeležava slava, kada se vrši parastos nastradalim kolegama - priča Nenad Anžel.

- Takođe, 6. avgusta 1955. godine, prvi put u Srbiji je proslavljen Dan rudara. Danas svi rudnici u Srbiji slave taj dan kao svoj. Zašto baš taj dan? Godine 1903, tada je u Senjskom rudniku izbio prvi i najveći organizovani štrajk rudara. Boreći se za svoja prava, osmočasovno radno vreme, za bolje nadnice i bolje uslove rada, rudari su prekinuli rad. Štrajk je trajao dve nedelje, a povod je bio što su četvorica sindikalnih vođa dobilo otkaz. Rudari su svojom upornošću i organizovanošću uspeli da vrate svoje kolege i izbore se za svoja prava. To je dakle bio samo početak sindikalne borbe u Srbiji - dodaje on.

Petrijina kuća

Tu, odmah iznad samog rudnika, trošna i memljiva i dalje stoji kuća u kojoj su snimljeni kadrovi čuvenog filma "Petrijn venac" iz 1980. godine, po režiji Srđana Karanovića.

Krov se skroz urušio, stolarija je propala, pa se samo sa spoljne strane može naslutiti kako je izgledala nekada njena unutrašnjost.

Pre skoro jedne decenije, glumica Mirjana Karanović, koja je igrala lik mlade Petrije, ujedno i svoju prvu filmsku ulogu, posetila je ovu kuću.

Ipak, nemarom vlasnika, ova zgradica ostala je sada urušena i na vetrometini, uklapajući se u ambijen takozvane Radničke ulice, koju su nastavnjivali rudari, a iz koje sada, tu i tamo, izvori poneka seda glava.

Najstarija parna mašina na svetu koja radi

Kako je i pomenuto na početku teksta, parna mašina koja se svakodnevno pušta u pogon u Senjskom rudniku, datira još iz 19. veka.

- Od 2005. godine u našu turističku ponudu uvrstili smo parnu mašinu koja i dalje aktivno učestvuje u proizvodnji u samom Senjskom rudniku. Specifična je po tome da je jedina te vrste u svetu koja još radi. Konstruisana je 1871/2. godine u Gracu, u fabrici Jožef Kereši - objašnjva nam Nenad.

Njome danas upravlja nekoliko radnika, specijalno obučenih samo za rukovanje ovom vrstom tehnologija. Tako smo na radnom zadatku ovog puta zatekli rukovodioca parne mašine Gorana Ristića.

- Na ovom radnom mestu sam 23 godine i mašina nas nikada nije izdala - objašnjava nam.

Imali smo i sami priliku da se uverimo u njen besprekorni rad.

(Telegraf.rs)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

  • Futer

    25. septembar 2022 | 20:49

    Srecno ljudi,neradim u rudniku ali mogu da zamislim kako vam je,SRECNO.

  • Srecno

    25. septembar 2022 | 20:08

    Srecno kolege, i sam radim u rudniku, crn je to hleb

  • Anita

    25. septembar 2022 | 22:58

    Posetila sam sa porodicom ovaj muzej u avgustu. Prijatno iznenadjeni svime sto smo videli, skoro dva sata smo obilazili kompleks. Puni utisaka, preporucujem svima da posete ovaj kraj. U blizini su Manasija, Despotovac, vodopadi, Ravanica, Sisevac....

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA