Kratki priručnik za praćenje sirijskog građanskog rata (FOTO) (VIDEO)

Koja je pozadina ovog konflikta, ko su zaraćene strane, ko kakvom borbenom silom raspolaže i ko koga podržava samo su neka od pitanja na koja dajemo odgovor u želji da razmrsimo klupko sirijskog pakla

  • 7

Građanski rat u Siriji, koji je počeo na talasu Arapskog proleća i u kome učestvuju vladine snage lojalne predsedniku Bašaru al-Asadu sa jedne strane i raznorodni pobunjenici sa druge, već preko dve godine puni novinske stupce na svim meridijanima, a poslednjih nedelja se to dodatno intenziviralo.

 

Malo ko, međutim, ima jasnu i čistu opštu sliku o ovom konfliktu. Malo kome je jasno ko su glavni igrači, ko su pobunjenici, ko je politička opozicija i ko šta drži u ovoj zemlji od 22,5 miliona stanovnika i veličine kao dve i po Srbije.

 

Pred vama je kratki priručnik za praćenje ovog unutrašnjeg sukoba koji preti da potpuno promeni geopolitičku sliku Bliskog istoka i dovede do novog Hladnog rata između Rusije i Amerike. Ovaj tekst je zamišljen ne samo kao nešto što ćete jednom pročitati, već kao uputstvo kome ćete se vraćati svaki put kada pokušavate da shvatite vesti koje stižu iz ove nesrećne bliskoistočne zemlje. Zato ne zaboravite da ga bukmarkujete, ako ste osoba koju živo zanima kako će se rat okončati.

 

POZADINA

 

 

Sve je počelo kada je 1970. godine na vlast u ovoj većinski sunitskoj zemlji došao jedan Alavit, pripadnik male mistične šiitske sekte, Hafiz al-Asad.

 

Ovaj vladar čvrste ruke je prvo bio premijer da bi godinu dana kasnije sebe proglasio predsednikom i uveo praktično jednopartijski sistem na čijem je čelu bila (i jeste) Baas partija (inače, baas pokret je nekada bio jak diljem arapskog sveta, a Sadam Husein je bio jedan od eksponenata sve do svog sloma 2003. godine; reč "baas" na arapskom doslovno znači "preporod, vaskrs", a sama ideologija predstavlja mešavinu arapskog nacionalizma, pan-arabizma, arapskog socijalizma i anti-imperijalizma; za cilj ima ujedinjene svih Arapa u jednu državu).

 

Svaku pobunu protiv svog režima gušio je u krvi, a s obzirom na to da pripada alavitskoj manjiti u sunitskoj zemlji njih je bilo dosta: najkrvaviji je bio tzv. Islamistički ustanak od 1976. do 1982. godine koji se završio rušenjem Hame.

 

Nakon krvavog sukoba sa svojim bratom 1999. godine koji je rešio u svoju korist, Hafiz umire 2000, a nasleđuje ga drugi sin Bašar. Njegova vlast je isprva obećavala promene, a Damasko proleće od jula te godine do avgusta naredne bilo je period intenzivnog društvenog i političkog dijaloga, tokom koga je nastalo mnoštvo salona i foruma na kojima su se sastajali ljudi sličnih ubeđenja.

 

 

Međutim, sve se brzo završilo hapšenjima ljudi koji su pozivali na građansku neposlušnost. 2004. je došlo do gušenja kurdskog ustanka na severu zemlje.

 

U stanju države sličnom onom u kome ga je ostavio njegov otac, Bašar je dočekao Arapsko proleće koje je sa vlasti svrglo Zin al-Abidina ben Alija u Tunisu, Mubaraka u Egiptu i Gadafija u Libiji.

 

OD PROTESTA PREKO USTANKA DO GRAĐANSKOG RATA

 

Protesti su počeli u januaru 2011. godine, ali su bili sporadični i na njima nije učestvovalo mnogo ljudi, što zbog relativne popularnosti predsednika, što zbog bojazni od građanskog rata, što zbog aktivnosti bezbednosnih službi.

 

Ustanak je počeo 15. marta u Damasku, Alepu i južnom gradu Dari, koja se često naziva i "kolevkom revolucije", zbog hapšenja i mučenja nekoliko mladića koji su ispisivali anti-vladine grafite. 20. marta demonstranti su spalili sedište Baas partije, a policija je na hiljade protestanata ispaljivala bojevu municiju. Na kraju je broj žrtava porastao na 15.

 

25. marta neredi su se proširili na celu zemlju: tražilo se oslobađanje političkih zatvorenika, ukidanje 48 godina dugog vanrednog stanja, više slobode i borba protiv korupcije. Na ulicama Dare šetalo se 100.000 ljudi, a poginulo ih je 20. U celoj zemlji, broj žrtava je porastao na 70.

 

 

Vlada je ponudila reforme i ispunjavanje zahteva demonstranata, a ukidanje vanrednog stanja je bila glavna koja je ispunjena, 21. aprila, predsedničkim dekretom. To međutim više nije bilo dovoljno, a stvari su počele da se otimaju kontroli.

 

Vojska je izašla na ulice i otvorila Pandorinu kutiju. Prvo u Dari, a zatim i u ostatku zemlje, armija je brutalno gušila proteste, koristeći bojevu municiju, hapsila kolovođe i opsedala gradove. Do 24. maja već je više od 1.000 ljudi poginulo.

 

Kada je ustanak počeo, verovalo se da će sirijska vlast ostati netaknuta, pre svega zato što visoki oficiri pripadaju istoj sekti kojoj i Asad, Alavitima, ali nakon upotrebe smrtonosne sile protiv nenaoružanih civila mnogi su vojnici i oficiri sa nižim činovima počeli da dezertiraju i da formiraju svoje sopstvene jedinice. Kako je vreme prolazilo, postajali su sve organizovaniji i opremljeniji.

 

29. jula grupa oficira u Turskoj objavljuje formiranje Slobodne sirijske armije. Pojavile su se i islamističke paravojske. Rat je počeo i zapalio čitavu zemlju.

 

BAŠAROVA SILA

 

Sirijske oružane snage

 

 

Vrhovni komandant: Feldmaršal Bašar al-Asad

Ministar odbrane i zamenik vrhovnog komandanta: General Fahed Džasem al-Freidž

Načelnik Generalštaba: Ali Abdulah Ajub

Brojnost: oko 178.000

 

Sastoji se od vojske, ratne mornarice, ratnog vazduhoplovstva i protiv-vazdušne odbrane. U pitanju je narodna vojska, u smislu da je služenje obavezno za sve muškarce starije od 18 godina.

 

Od samog početka konflikta ova organizacija je upregnuta u borbu sa pobunjenicima.

 

Procenjuje se da u svom sastavu zajedno sa paravojnim skupinama ima 295.000 ljudi, uz 314.000 rezervista. Premda su u njoj većina suniti, komandni kadar je mahom alavitski. Iako ih ima samo 12 odsto u Siriji, ova šiitska sekta čini preko 80 odsto oficira i preko 70 odsto vojnika po ugovoru.

 

Opremljena je sa 10.885 borbenih oklopnih vozila od čega je 6.450 tenkova i sa više od 6.000 različitih komada artiljerije. Osnovu naoružanja pešadije čini kalašnjikov ruske proizvodnje, ali imaju i našu verziju. Elitna formacija je Četvrta oklopna divizija kojom de fakto komanduje Bašarov brat, Maher al-Asad i koja broji 25.000 ljudi. Maher je takođe de jure zapovednik 42. brigade unutar ove divizije.

 

 

Mornarica poseduje 41 plovilo sa glavnom bazom u Latakiji. Vazduhoplovstvo ima najmanje 15 baza, a piloti su mahom Suniti; i ova grana armije učestvuje u građanskom ratu.

 

Protiv-vazdušna odbrana je opremljena SA-5 baterijama dugog dometa oko Damaska i Alepa, i sa SA-6 i SA-8 mobilnim jedinicama na granici sa Libanom. Dugo se spekuliše o isporuci ruskog sistema S-300.

 

Poseduju hemijsko oružje koje se čuva kao odbrana od strane agresije. Premda ih optužuju da su ga upotrebili protiv pobunjenika u više navrata a sigurno avgusta ove godine, vlada u Damasku to odlučno negira iako izveštaj Ujedinjenih nacija tvrdi suprotno. Trenutno je u toku primena ruskog plana, prihvaćena od strane SAD, o uništenju sirijskog hemijskog oružja pošto je Sirija prihvatila dogovor.

 

Republikanska garda

 

Komandant: General-major Šoab Sulejman

Brojnost: 25.000

 

Poznata i kao Predsednička garda, u pitanju je oklopna divizija sastavljena od dva bezbednosna puka, mehanizovane brigade, artiljerijske brigade i dve oklopne brigade. Zadužena je za odbranu Damaska od bilo kakve pretnje i jedina je jedinica kojoj je dozvoljeno da boravi u centru prestonice.

 

Na početku građanskog rata nije korišćena, ali je juna 2012. ušla u sukob sa pobunjenicima u blizini svojih baza i smeštajnih kapaciteta u predgrađima Kudsaja i al-Hamah, oko osam kilometara daleko od centra Damaska. Kasnije su korišćeni i na drugim mestima na severu i istoku zemlje, sa namerom da se ojača otpor prema ustanicima.

 

Hjuman rajts voč optužuje ovu jedinicu za kršenje ljudskih prava.

 

Generalni bezbednosni direktorat

 

 

Direktor: Mohamed Dib Zajtun

Zamenik direktora: Zuheir Hamad

Brojnost: 8.000

 

Radi se o najvažnijoj civilnoj obaveštajnoj službi koja igra bitnu ulogu u ovom građanskom ratu. Nalazi se pod ingerencijom Ministarstva unutrašnjih poslova i sedište joj je u prestonom Damasku. Podeljena je na Odeljenje unutrašnje bezbednosti, Odeljenje spoljne bezbednosti i Odeljenje za palestinska pitanja koje prati rad palestinskih grupa unutar Sirije i Libana.

 

Na Zapadu se veruje da se ova služba koristi da uguši unutrašnje nemire, da prati, hapsi, inspituje i podvrgava torturi i mučenju pojedinačne građane te da je u Dari učestvovala u ubijanju protestanata.

 

Pored GBD, obaveštajna služba od velike važnosti je i Politički bezbednosni direktorat koji prati političke protivnike i medije, kao i političke partije. Takođe upravlja i svojim pritvorskim centrima.

 

Od manje važnosti u ovom ratu su Vojni obaveštajni direktorat i Obaveštajni direktorat ratnog vazduhoplovstva.

 

Nacionalne odbrambene snage

 

Komandant: nepoznat

Brojnost: 60-100.000

 

Oformljena u toku građanskog rata zbog potrebe za efikasnom, lokalnom i visokomotivisanom pro-vladinom milicijom, uz logističku pomoć Irana narasla je u najbrojniju paravojnu formaciju vernu Damasku.

 

 

Njene redove mahom popunjavaju mladi i nezaposleni, koji kao nadoknadu primaju platu od vlade, i koji podržavaju režim ali im je regularna vojska odbojna. Ima i mnogo onih koji su joj pristupili zbog toga što su im pobunjeničke bande ubile nekog člana porodice. U pojedinim alavitskim selima svaki vojno sposobni muškarac član je NOS. Takođe ima i mnogo hrišćana i Druza.

 

Vlast ovu miliciju koristi za pešadijske zadatke i direktnu borbu sa pobunjenicima. U operacijama im vojska često pruža logističku i artiljerijsku podršku.

 

Izveštaji govore da su tokom masakara u Bajdi i Bajnasu, pripadnici ove milicije počinili veći deo zverstava, "prebijajući, pucajući i koljući čitave porodice, a potom im paleći kuće".

 

Zapadni eksperti je vide kao ključnu u okretanju toka rata leta 2012. godine, kada je po njihovom mišljenju režim bio na ivici kolapsa.

 

Nije jasno da li je različita ili identična drugoj miliciji koja se zove Džajš al-Šabi (Narodna armija), i koja navodno broji oko 50.000 ljudi a slična je po strukturi.

 

Šabiha (Utvare)

 

Komandant: Namir al-Asad

Ostali: Favaz al-Asad, Munzer al-Asad

Brojnost: 10.000

 

Ovo je nezvanična pro-vladina milicija u kojoj se uglavnom nalaze Alaviti, premda izveštaji govore da u Alepu u njenim redovima ima i sunita. Navodno, Basel al-Asad (najstariji sin pokojnog Hafiza, koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći 1994. godine) osnovao ju je još osamdesetih godina za potrebe režima u kriznim situacijama.

 

 

Vlada je isprva koristila "utvare" za razbijanje protesta i uvođenje reda u nemirnim susedstvima, ali kako se rat razbuktavao počeli su da se koriste i za druge stvari. Optuženi su za teške masakre nad civilima, između ostalog i za one u Huli (stradalo 78 osoba, 49 dece) i al-Kubajru (28 ljudi).

 

Pobunjenici sve Asadove civilne pristalice koji učestvuju u borbama nazivaju šabihima. Decembra prošle godine, Amerika je Šabihu proglasila terorističkom organizacijom.

 

Brigada al-Abas

 

Komandanti: Abu Adžib, Abu Hadžar

Brojnost: 10.000

 

Uglavnom sastavljena od šiita, postala je poznata nakon skrnavljenja svetilišta, kulturne baštine i sunitskih džamija.

 

Uloga joj je pre defanzivna nego ofanzivna; u svojim redovima ima i stranih boraca.

 

Mobilne je prirode i čuva i štiti lokacije bitne režimu i šiitima kao što su Sajdah Rukajeva, al-Nuktahova, Sajda Zajnabova, Hudžir ibn Abijeva i Umajadska džamija, Velika džamija u Alepu, Nabi Habelova, Bab al-Sagirova i Uvais al-Karnijeva džamija, ali i antički grad Palmiru, Krak de Ševalije i drevnu Bosru, kao i okolinu.

 

 

Rojters je juna 2013. godine izvestio da je došlo do podele u brigadi zbog finansija i vođstva, te čak i do krvavog obračuna i pucnjave, a da su mnogi nesirijski pripadnici formirali posebnu brigadu.

 

Hezbolah

 

Vođa: Hasan Nasralah

Brojnost u Siriji: 1.500-5.000

 

Zloglasna šiitska organizacija iz Libana, jedina organizacija iz građanskog rata u toj zemlji kojoj je dozvoljeno da postoji nakon 1991. godine, bori se na strani Asadovog režima, mahom u regijama u kojima se Sirija graniči sa zemljom iz koje dolaze.

 

Po sopstvenim tvrdnjama, pomogli su sirijskoj vojsci da osvoji 23 strateški važna sela, a ovog su proleća aktivno učestvovali u osvajanju Kusajra, strateški važnog pobunjeničkog uporišta u provinciji Homs: operacija tokom koje je stradao veliki broj pripadnika ove formacije.

 

Premda je Bašar al-Asad negirao da se bilo ko sa strane bori za njega, generalni sekretar Hezbolaha Hasan Nasralah je potvrdio da se oni tamo bore "protiv islamističkih ekstremista", naglasivši da "će ceo region ući u mračni period ako Sirija padne u ruke Amerike, Izraela i takfirista" (takfiristi su radikalni islamisti koji se pre svega bore protiv otpadništva od vere u redovima muslimana, a tek im je na drugom mestu borba protiv "nevernika").

 

 

Pored učešća u borbama, rade i na obuci novih regruta i razvijanju režimskih milicija, zajedno sa Irancima.

 

OPOZICIJA

 

Vođe u Siriji tvrde da je oružani ustanak tribalne i osvetničke prirode, a ne islamistički, ali vlada u Damasku ima drugačiji pogled na stvari. Oni tvrde da su glavna žarišta dominantno sunitski gradove, pre svega oni koji se nalaze u blizini granica gde postoji duga tradicija krijumčarenja i koji stoga imaju pristup krijumčarenom oružju.

 

Američki analitičar Danijel Bajman veruje da je politička i vojna opozicija u ovoj zemlji podeljena i nepovezana jedna sa drugom te da su stoga ujedinjenje, obuka i sprečavanje da odu u vode verskog sektašenja ključne. On smatra da je ovo poslednje najvažnije, jer će se u protivnom Alaviti i druge verske manjine boriti grčevitije i učiniti post-Asadovu Siriju jako teškom za vladanje.

 

Drugi pak ovu analizu vide kao nesposobnost da se shvati da je opoziciono liderstvo decentralizovano iz neophodnosti, da je to dobro i da to ne znači fragmentaciju te da nikako ne predstavlja odsustvo snažnog vođstva.

 

 

Bez obzira na to koju poziciju zauzmete, jasno je da postoje rivaliteti između različitih frakcija i neslaganje između onih koji se zalažu za mirne proteste i onih koji žele oružanu borbu.

 

Ovo potonje je najmanji problem sa kojim se suočava opozicija: unutrašnji sukobi između inače za borbu raspoloženih frakcija sve su češći, a Slobodna sirijska armija postaje u sve većoj meri meta radikalnih islamista i džihadista, podjednako legitimna kao i Asadove trupe.

 

Da stvar bude još komplikovanija, sukobi između različitih mudžahedinskih grupa postaju sve intenzivniji, a uzroci su samo delimično vezani za ideološke razlike koje se mere u nijansama: pre svega, do unutrašnjih konflikta među radikalima dolazi zbog kontrole naftnih polja, puteva, oružja, municije, hrane, lekova i drugih resursa.

 

ORUŽANA OPOZICIJA

 

Slobodna sirijska armija (SSA)

 

Vrhovni komandant: Rijad al-Asaad

Načelnik generalštaba: Brigadni general Salim Idris

Zamenici načelnika: Abdelbaset Tavil, Abdelkader Saleh

Brojnost: 60-140.000

 

 

U pitanju je glavna oružana opozicija u Siriji, a formirali su je oficiri prebezi iz regularne vojske. Video snimak koji se pojavio na početku rata pozvao je vojnike da dezertiraju i da im se pridruže, a kao cilj su postavili odbranu civilnih protestanata od državnog nasilja. Mnogi su to i uradili: procene se kreću od 1.000 do 25.000 do decembra 2011. godine. I dalje na sve načine pokušavaju da ih privuku.

 

SSA više funkcioniše kao krovna organizacija nego vojska sa tradicionalnom linijom komandovanja, a glavni štab je u Turskoj. Zbog toga nisu u stanju da izdaju direktna naređenja raznim grupama boraca, ali najefikasnije jedinice pod njihovom su komandom. U svojim redovima imaju i mnoštvo onih koji su bili civili pre rata.

 

Primenjuju gerilsku taktiku u urbanim područjima, a glavna meta im je Šabiha. Ipak, sukobljavaju se i sa vojskom. Često patroliraju po susedstvima u kojima postoji snažno opoziciono prisustvo.

 

Ovog proleća, mnogi borci SSA prešli su u redove islamističke al-Nusre, zbog nedostatka oružja i municije.

 

SSA se snažno protivi rusko-američkom dogovoru o uništenju režimskog hemijskog oružja, i oseća se izdanim od strane saveznika tražeći vojnu intervenciju.

 

Sirijski islamski oslobodilački front

 

 

Komandant: Ahmed Ejsa al-Šeik

Portparol: Zahran Aluš

Brojnost: 35-40.000

 

Najveća islamistička koalicija u ovom građanskom ratu, koja je u jednom trenutku brojala skoro polovinu svih anti-režimskih snaga. Oformljena je septembra 2012. godine nakon tajnih pregovora vođa oko 20 grupacija slične ideologije.

 

Tvrde da žele prijateljske veze sa SSA, ali kritikuje one koji su i dalje u Turskoj. U suštini su suprotstavljeni ovoj glavnoj pobunjeničkoj formaciji.

 

Grupe unutar ove koalicije su geografski raštrkane, variraju u brojnosti i uticaju i zavisne su od različitih izvora finansiranja. Nije jasno koliko efikasno komanda koalicije koordiniše među njima niti koliko će dugo trajati.

 

U savezništvu su sa al-Nusrom.

 

Džabat al-Nusra

 

Komandant: Abu Mohamed al-Golani

Brojnost: 6-10.000 ljudi, mahom stranaca

 

 

Najveća džihadistička grupa u Siriji, povezana sa Al-Kaidom, često se naziva najagresivnijim i najnasilnijim delom opozicije. Odgovorna je za preko 50 samoubilačkih napada, uključujući i nekoliko smrtonosnih eksplozija u Damasku 2011. i 2012. godine. I sirijska i američka vlada je smatraju terorističkom organizacijom.

 

Odnosi između al-Nusre i domaće populacije su napeti, i pored toga što su se u više navrata borili rame uz rame sa Slobodnom sirijskom armijom. Mnogim Sirijcima se ne dopadaju njihovi rigidni verski pogledi i želja da se nametne šerijat. Pojedine vođe pobunjenika su ih optužili da su "ukrali revoluciju", da pljačkaju fabrike i da su verski netolerantni, što oni često dokazuju masakriranjem Alavita i hrišćana.

 

U svojim redovima imaju Sirijce, ali njihovi borci su uglavnom mudžahedini koji dolaze iz Čečenije, Tadžikistana, Libije, Tunisa, Egipta, Velike Britanije, Francuske, ali i iz Bosne i sa Kosova, od kojih su mnogi bili borci OVK.

 

Islamska država Iraka i Levanta

 

Komandant: Abi Bakir al-Bagdadi

Brojnost: 2.500

 

Prvobitno krovna organizacija koja je okupila brojne grupacije iračkih sunitskih ustanika oktobra 2006. godine, od kako je počeo rat u Siriji svoju je energiju usmerila ka ovoj zemlji i svom imenu dodala "Levant".

 

 

Sastava sličnog al-Nusri, sa većinom stranim borcima, ova radikalna islamistička paravojska se u poslednje vreme sve više okreće borbi protiv drugih pobunjenika a manje protiv Asadovog režima. Žele uništenje SSA jer ih vide kao produženu ruku Amerike.

 

20. septembra su napali Azaz, varoš koju je držala SSA, i oteli je. Često napadaju i druge pobunjenike, a bilo je više slučajeva krvavih sukoba i sa samom al-Nusrom zbog kontrole izvora nafte i zbog oružja, usled čega sve više ljudi napušta IDIL u želji da se bori protiv Asada. Nedavno ih je, primera radi, napustila skupina čečenskih boraca koja je oformila novu grupu, Mudžahedini Kavkaza u Šamu (u Siriji, na Levantu).

 

Sirijski islamski front

 

Komandant: Abu Abdulah al-Hamavi

Brojnost: 13.000

 

Krovna organizacija salafista u kojoj je najveća grupa Ahrar al-Šam, koja vodi i dominira u Frontu. Najviše ih ima na severu zemlje, ali su prisutni gotovo svuda.

 

Pored vojnih operacija, puno energije ulažu i u humanitarne i druge društvene aktivnosti u regijama u kojima imaju uticaj. Ovo uključuje islamsko obrazovanje za decu, ali i distribuciju hrane, vode i goriva.

 

 

Žele obrazovanje islamske države kojoj će se vladati po muslimanskom zakonu. Manje je ekstremna od al-Nusre i verovatno ima podršku većeg broja Sirijaca. Protive se stranoj intervenciji, posebno američkoj, koju vide kao novi napad na muslimane.

 

Finansira ih Katar.

 

Brigada al-Rasul (Prorokovi unuci)

 

Komandant: Zijad Hadž Obaid

Brojnost: 10-15.000 boraca

 

Jedna je od retkih koji operišu nezavisno i od Slobodne sirijske armije, i od Sirijskog islamskog oslobodilačkog fronta i od Sirijskog islamskog fronta.

 

Finansira ih katarska vlada, a najsnažniji su u provinciji Idlib.

 

Njihov vođa Zijad Hadž Obaid je član Vrhovne vojne komande u kojoj se nalazi i SSA, ali i druge grupe.

 

Kurdski Odredi narodne samoodbrane

 

Komandanti: Nudžin Dirik, Sipan Hemo, Kebat Ibrahim

Brojnost: 10-15.000

 

Glavna borbena grupacija Kurdskog vrhovnog komiteta ali pod kontrolom Partije demokratskog saveza, u prirodi je pre svega defanzivna, i trudi se da otera sve oružane formacije koje imaju za cilj da dovedu građanski rat u predele naseljene Kurdima.

 

Sastavljena je mahom od omladine, a oficire bira demokratskim izborom u jedinicama. Čuvena je po velikom broju ženskih boraca u svojim redovima.

 

 

Najveći sukob su imali sa al-Nusrom, nakon što je grupa Kurda proterala islamiste iz pograničnog Ras al-Aina. Imali su sukob i sa vladinim snagama jula 2012. u gradu Kobanu, Amudi i Efrinu, iz kojih su ih proterali.

 

POLITIČKA OPOZICIJA

 

Sirijsko nacionalno veće

 

Sedište: Istanbul

Predsednik: Džordž Sabra

Broj članova: 420

 

Osnovano 23. avgusta 2011. godine, predstavlja koaliciju anti-vladinih grupa sa centralom u Turskoj. Zalaže se za rušenje Bašara al-Asada i uspostavu moderne, građanske i demokratske zemlje.

 

Povezana je sa Slobodnom sirijskom armijom.

 

Novembra 2012. godine u Dohi, veće se složilo da se ujedini sa nekoliko drugih opozicionih grupa i formirana je Sirijska nacionalna koalicija. SNV ima 22 od 60 mesta u skupštini ove grupacije.

 

Sirijska nacionalna koalicija

 

Sedište: Istanbul, Kairo

Predsednik: Ahmad Džarba

Premijer: Ahmad Saleh Tuma

 

Čim je formirana u Dohi 11. novembra 2012. godine priznata je kao legitimna vlada Sirije od strane zapadnoevropskih i zalivskih zemalja.

 

Glavni cilj joj je rušenje Bašara i "njegovih stubova podrške", "rasformiranje bezbednosnih službi", ujedinjenje sa SSA, odbijanje dijaloga i pregovora sa Asadovom vladom i "izvođenje pred sud onih koji ubijaju i proteruju Sirijce i uništavaju Siriju".

 

 

U njoj ima i Alavita, šiitske manjine kojoj pripadaju Asadovi.

 

Nacionalni koordinacioni komitet

 

Sedište: Damask

Predsednik: Hasan Abdel Azim

 

Ovaj blok u sebi sadrži 13 levičarskih političkih stranaka, među kojima se nalazi i kurdska Partija demokratskog saveza. Nalazi se između opozicije i vlade, zbog čega je optužena od strane SSA da je produžetak režima.

 

Protivi se stranoj intervenciji u Siriji, a zalaže za ostanak Asada na vlasti uz mirni prelaz iz despotizma u demokratiju, premda se taj stav promenio u međuvremenu i sada želi da do smene vlasti dođe dijalogom.

 

KURDI

 

Većinom sunitski muslimani, sa manjim brojem jazida (verska grupa povezana sa zoroastrijanizmom i islamskim sufizmom), činili su 10 odsto sirijske populacije na početku rata 2011. godine. Kao i u susednoj Turskoj i u Iraku do sloma Sadama Huseina, decenijama su zapostavljani i diskriminisani, i lišeni osnovnih građanskih, kulturnih, ekonomskih i društvenih prava.

 

 

Kada je izbio rat, Asadova vlada je iznenada dala državljanstvo za 200.000 Kurda u pokušaju da neutralizuje njihovu opoziciju. To, činjenica da je Turska podržala pobunjenike i da su Kurdi beznačajno zastupljeni u opozicionom Sirijskom nacionalnom veću imalo je za posledicu da je njihovo učešće u građanskom ratu znatno slabije nego kod drugih grupacije unutar ove zemlje, pa su i nasilje i državna represija manji.

 

Organizovani su u krovnu organizaciju pod imenom Kurdski vrhovni komitet, formiranu od strane kurdske Partije demokratskog saveza (PDS) i Kurdskog nacionalnog veća (među njima, naravno, ima sukoba).

 

Njihova želja je da u post-Asadovoj ili posleratnoj Siriji generalno, dobiju izvestan stepen autonomije u regionima u kojima su većina, unutar decentralizovane države.

 

PALESTINCI I HRIŠĆANI

 

Oko 500.000 palestinskih izbeglica u Siriji bilo je neutralno u početku sukoba, ali je postepeno počelo da menja poziciju i da staje na stranu ustanika. Ipak, zbog velikih prava koja im je dala porodica Asad, u poređenju sa drugim arapskim zemljama, Palestinci su podeljeni: Hamas je stao protiv Asada, ali ga je PFLP podržao.

 

 

Hrišćani su pre rata činili oko devet odsto ukupne populacije, odnosno 1,7 miliona na 22. Asadova porodica je viđena kao zaštitnik manjina, zbog čega su hrišćani u ovoj zemlji stali mahom na stranu zvaničnog Damaska.

 

Od početka sukoba brojni zločini i napadi od strane mudžahedina na sirijske hrišćane rezultirali su time da je ogroman broj njih napustio Siriju i prebegao u Liban i Evropu.

 

STRANI FAKTOR: KO IZA KOGA STOJI

 

BAŠAROVI SAVEZNICI

 

Rusija

 

Jedina baza koju Moskva ima van zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza nalazi se u upravo u Siriji, u Tartusu, zbog čega je snažno stala iza režima u Damasku, premda na rečima tvrde da ne podržavaju ni jednu stranu.

 

Pored toga što blokira sve anti-asadovske rezolucije - zbog čega se SAD i njeni saveznici još uvek ne usuđuju da intervenišu kao što su to uradili u Libiji - gotovo je izvesno da je slala i vojne i tehničke savetnike kako bi pomogla sirijskoj vojsci, a postoje izveštaji koji upućuju na to da Kremlj i finansijski pomaže Asada.

 

 

U julu je grupa, predvođena anti-podmorničkim razaračem, od 10 ruskih bojnih brodova, jednakog broja pomoćnih, kao i sa plovilima za iskrcavanje sa ruskim marincima, ušla u istočni Mediteran. Ovo se desilo istovremeno sa američkim pretnjama da će zaobići Savet bezbednosti UN i intervenisati.

 

Nakon što je vlada u Damasku optužena da je upotrebila hemijsko oružje, a posle pretnji Vašingtona da će pokrenuti vojnu intervenciju, Kremlj je izdejstvovao sporazum sa SAD koji podrazumeva da Asad uništi sve oružje ovog tipa i time je sprečio konačno rušenje režima. Ruska vojska će takođe nadgledati uništavanje, i čuvati postrojenja, u skladu sa dogovorom Keri-Lavrov.

 

Iran

 

Islamska republika od početka pruža značajan podstrek vladi u Damasku, koji se nije sveo samo na pro-Asadovske govore ajatolaha Ali Hamneija: tehnička podrška, borbene trupe i devet milijardi dolara samo su neki od njegovih vidova.

 

Kuds trupe Iranske revolucionarne garde, zadužene za "izvoz islamske revolucije", prisutne su u Siriji, po priznanju komandanta Garde Mohameda Alija Džafarija. One obučavaju Bašarove milicije, a moguće je da i sami učestvuju u borbama.

 

Razloge iranskog interesovanja za ovu zemlju treba tražiti delimično u činjenici da je - usled alavitskog porekla dinastije Asad - Sirija šiitsko uporište (Iranci su šiiti) na inače dominantno sunitskom prostoru Bliskog istoka, a delimično u tome što je sirijski grad Zabadani logistički čvor Iranske revolucionarne garde za snabdevanje libanskog Hezbolaha (koji je takođe šiitska organizacija).

 

 

Ne treba smetnuti ni sa uma da je Teheranu jako važno to što opoziciji podršku pružaju sunitske zemlje koji su mu regionalni rivali.

 

Ostale zemlje

 

Manja ali svakako ne beznačajna podrška Bašaru al-Asadu stiže i od drugih država. Venecuela Siriji isporučuje naftu vrednu nekoliko desetina miliona dolara, a Čavez je javno izražavao svoju podršku dok je bio živ.

 

Severna Koreja izvozi svoje oružje u Siriju i time krši sankcije Ujedinjenih nacija, a postoje navodi i da su oficiri Korejske narodne armije koji govore arapski jezik na samom terenu, te da su pomagali u planiranju operacija i nadgledanju artiljerijskog bombardovanja u oblasti Alepa.

 

Kina je, kao i Rusija, koristila pravo veta u Savetu bezbednosti UN u pogledu rezolucija koje su se ticale Sirije, ali tvrdi da je spremna da "podrži period političke tranzicije". Ipak, ne odobravaju vojnu intervenciju koju želi SAD, a čini se i da blagonaklono gledaju na to što Severna Koreja koristi njihove luke i brodove za isporuku oružja Siriji. Zvanično, ne podržavaju ni jednu stranu.

 

SAVEZNICI OPOZICIJE

 

Amerika, Francuska i Velika Britanija

 

 

Zapadni saveznici od samog početka podržavaju snage koje se bore protiv Bašara al-Asada: to otvoreno rade verbalno, ali konkretna vojna i tehnička podrška je mahom dobro zamaskirana i skrivena.

 

CIA pobunjenike snabdeva komadima sitnog oružja, puškama, municijom i anti-tenkovskim minobacačima, ali vodi računa da se radi o grupama koje su ili deo ili su povezane sa Slobodnom sirijskom armijom: drugim rečima, da se ne radi o islamistima i džihadistima. Ustanicima se trenutno ne isporučuje protiv-vazdušno naoružanje, nešto što oni neprekidno traže.

 

Britanci, ali i Francuzi, koncentrisani su na slanje komunikacione opreme i pružanje obaveštajnih podataka iz britanske baze na Kipru tako što informacije o kretanju Bašarovih trupa daju Turcima koji ih prosleđuju SSA. Ove dve zemlje pobunjenicima takođe isporučuju medicinsku opremu i lekove.

 

Izraelski vebsajt je juna prošle godine tvrdio da se na sirijskom tlu nalazi značajan broj britanskih SAS-ovaca na tajnim misijama, ali ovi navodi nikada nisu potvrđeni.

 

Fransoa Oland je najavio da će njegova zemlja početi da isporučuje oružje pobunjenicima u "kontrolisanom okviru", ali samo Slobodnoj sirijskoj armiji koja je oružana grana Sirijske nacionalne koalicije koju Francuska priznaje kao legitimnog predstavnika sirijskog naroda. On smatra da je SSA "između čekića i nakovnja, gde je čekić sirijski režim a nakovanj radikalni islam".

 

 

Evropska unija je u aprilu skinula embargo na izvoz sirijske nafte koji se sada odnosi samo na vladu u Damasku: "crno zlato" sada može da se uvozi direktno od ustanika, što je izazvalo unutrašnji sukob između različitih frakcija oko kontrole naftnih polja. Nekoliko njih je pod upravom al-Nusre.

 

26. avgusta četiri američka bojna broda uplovila su vode u istočnom Mediteranu, u blizini Sirije, nakon što je režim navodno upotrebio hemijsko oružje protiv civila - što je Obama početkom 2012. godine nazvao "crvenom linijom koja se ne sme preći". Nakon ovog incidenta Obama je pokrenuo kampanju za vojnu intervenciju, i u Senatu i Kongresu je trenutno u proceduri prateći zakon koji će to dozvoliti - ako Amerika ne bude zadovoljna primenom sporazuma sa Rusijom u vezi uništenja hemijskog oružja. Međutim, uz njemu se izričito zabranjuje kopnena invazija.

 

Istovremeno, britanski je parlament krajem avgusta glasao protiv intervencije sa 285 glasova kontra 272, i ako ju je Dejvid Kameron podržao.

 

Pojedini analitičari tvrde da Obamina administracija ne želi brzu pobedu u Siriji, u želji da iscrpi resurse Irana i Hezbolaha.

 

Turska

 

 

Iako je u poslednjoj deceniji bila u prijateljskim odnosima sa Damaskom, Ankara je osudila nasilno gušenje protesta i pozvala Asada da se povuče. To je Tursku stavilo na stranu pobunjenika, a ona tu ulogu i dalje aktivno igra.

 

Ne samo što je pružila utočište prebezima iz sirijske vojske, već je od njih na svojoj teritoriji uz budno oko svojih bezbednosnih službi formirala Slobodnu sirijsku armiju. Od tada im bez prekida pruža logističku i vojnu podršku, obezbeđuje im sigurnu zonu i bazu za operacije na sirijskom tlu.

 

Turska takođe pruža i utočište sirijskim političkim disidentima, a Istanbul je u maju bio domaćin opozicione konferencije na kojoj se raspravljalo o načinima za smenu Asada kao i o budućnosti Sirije.

 

Na njenoj teritoriji je stacioniran komandant SSA pukovnik Rijad al-Asaad.

 

Pojedini analitičari uplitanje Turske u unutrašnje stvari susedne Sirije vide kao produžetak neo-osmanske politike koju je uspostavio Erdogan koja ima za cilj stvaranje novog Otomanskog carstva, u jednom drugom obliku. Drugi, pak, smatraju da o tome nema govora te da Ankara samo želi mir na svojim granicama i stabilni režim. Ako je tako, otvoreno je pitanje zašto nije podržala Asada koji je mogao upravo to da obezbedi. Vrlo je verovatno da oružani ustanak nikada ne bi poprimio ove dimenzije da nije bilo turske pomoći.

 

 

Zanimljivost u vezi sa odnosom ove dve zemlje je i to što je Turska u vlasništvu jedne male enklave unutar Sirije, Grobnice šaha Sulejmana, na desnoj obali Eufrata u provinciji Alepo. Grobnicu čuva turska vojska čija se straža smenjuje iz kasarne udaljene 25 kilometara na samoj granici ove dve države. Pre nego što je Sirija oborila turski avion juna 2012. godine ovu lokaciju je čuvalo 15 vojnika, ali je odmah potom dupliran broj. Oni su sve vreme tu, iako doslovno oko njih besni građanski rat.

 

Erdogan je upozorio Asada da je grobnica tursko tlo i da će svaki akt agresije na nju biti akt agresije na Tursku i NATO.

 

Veruje se da će ovo mesto igrati bitnu ulogu u budućim tursko-sirijskim odnosima.

 

Pogranični incidenti između Sirije i Turske su neprekidni.

 

Katar i Saudijska Arabija

 

Fajnenšel Tajms tvrdi da je Katar u prve dve godine rata pobunjenicima upumpao barem tri milijarde dolara, kao i da dezerterima iz sirijske vojske nudi 50.000 dolara godišnje.

 

Katar je bio najveći izvoznik oružja sirijskim ustanicima, dok se Saudijci nisu više zainteresovali za rat. Došlo je do tenzije između dve zemlje oko pitanja koje frakcije treba podržati, pa je S. Arabija promenila taktiku i sada joj je Jordan glavna ruta kojom snabdeva pobunjenike, a na ovoj teritoriji ima i baze za obuku novih regruta.

 

 

Idu toliko daleko da čak osuđenike na smrt šalju u džihad u Siriju.

 

Avgusta ove godine saudijski princ Bandar bin Sultan je imenovan za glavnog čoveka svoje zemlje što se tiče zbacivanja Asada sa vlasti.

 

Katar i Saudijska Arabija, između ostalog, pobunjenike naoružavaju i jugoslovenskim oružjem i to preko Hrvatske: M79 Osa i M-60 su među tim oružjem.

 

Arapska liga

 

Arapska liga je 6. marta dala zeleno svetlo svojim članicama da počnu sa naoružavanjem pobunjenika, a već 26. marta u Dohi na Samitu Arapske lige priznala Sirijsku nacionalnu koaliciju kao legitimnog predstavnika sirijskog naroda.

 

KARTA HAOSA: KO ŠTA DRŽI U SIRIJI

 

 

(Za detaljnu mapu koja se neprestano osvežava najnovijim informacijama kliknite ovde. Već duže vreme upoređujemo je sa vestima o toku rata i možemo potvrditi njenu visoku tačnost.)

 

(M. Božić)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA