SVE O CARU DUŠANU: Najmoćniji Srbin ikad, da li bi bio gledaniji od Sulejmana?

Najmoćniji srpski vladar zapostavljen je u sopstvenom narodu * Da li je Srbima draži Sulejman Veličanstveni od Cara Dušana * Njegovog zakona bojali su se svi kriminalci * U Grčkoj i danas plaše decu njegovim imenom

Rušenje njegovog kipa u Makedoniji pokazuje da i dalje živi kult cara Dušana Silnog na ovim prostorima, a postoji više faktora zašto je ovaj najmoćniji vladar Srbije ikada danas pomalo zapostavljen u svom narodu.

Dok Turci snimaju serije o svojim velikanima i prikazuju ih kod nas, o eventualnoj seriji koja opisuje Dušanov život i najsjajniji period srpske države nema govora ni u šali.

Granice njegovog carstva obuhvatale su današnju  Crnu Goru, Srbiju na severu do Beograda, Makedoniju, Albaniju, Hrvatsku, Bugarsku i Grčku.

Starija istoriografija je zastupala mišljenje da je cilj Dušanove carske ideologije bilo zauzimanje Carigrada i formiranje novog, srpsko-grčkog carstva koje bi zamenilo Vizantiju.

O Dušanovim carskim pretenzijama najbolje svedočanstvo su povelje koje je izdavao. On je prvi srpski vladar koji je izdavao povelje na grčkom jeziku.  U Dušanovim titulama pominju se i etničke i geografske odrednice.

U srpskim aktima on se potpisuje kao car Srba i Grka, što podseća na vizantijsku titulaturu koja se isključivo odnosi na etničke, a ne na geografske pojmove.

DUŠANOVA MLADOST

Dušan je bio drugorođeni sin Stefana Dečanskog, sina kralja Milutina. Nakon što je Stefan bio poražen u sukobu sa svojim ocem, Milutin je 1314. naredio da se on oslepi i pošalje u izgnanstvo u Carigrad.

Stefan je u Carigradu s porodicom boravio sedam godina. Tu mu je umro mlađi sin Dušica, a stariji Dušan je imao priliku da se upozna s vizantijskom sredinom. Porodica je bila smeštena u manastiru svetog Jovana Preteče.

Po povratku u Srbiju Stefan je na upravu dobio grad i župu Budimlju (beranski kraj). Po rečima biografa Stefana Dečanskog iz kasnijeg vremena, Grigorija Camblaka, Dušan je jedno vreme boravio na dvoru kralja Milutina. Nakon smrti kralja Milutina 29. oktobra 1321. u Srbiji su otpočele borbe za presto iz kojih je kao pobednik izašao Dušanov otac.

Do kraja 1321. godine prilike u zemlji su se stabilizovale. Stefan je bio krunisan 6. januara 1322, a njegov sin proglašen za mladog kralja. Tada je Dušan dobio vladarsko ime Stefan kojim se služio do kraja života. Dvor mladog kralja nalazio se na obali reke Drimac.

Dušan je na upravu dobio oblast Zete, ali pošto je tada imao 14 godina uprava je verovatno bila poverena kraljevim službenicima o kojima se malo zna.

Godine 1329. zabeleženo je da Stefan Uroš III šalje sina na "bezbožne pogane babune", kako su nazivani bogumili. Ovo je bio prvi pomen učešća Dušana u ratnim dejstvima.

SUKOB S OCEM, DOLAZAK NA VLAST I PRAVLJENJE VELIKOG SRPSKOG CARSTVA

Posle pobede kod Velbužda Stefan Dečanski se posvetio podizanju svoje zadužbine manastira Dečani zajedno sa arhiepiskopom Danilom i mladim kraljem. Dobri odnosi imeđu oca i sina, međutim, nisu dugo potrajali, a uzroci sukoba se mogu samo naslućivati.

Nićifor Grigora tvrdi da je navodno uzrok bio to što se Stefan Dečanski ponovo oženio i počeo dobijati decu što je uznemirilo mladog kralja. Sam Dušan kaže da su ljudi bliski njegovom ocu izvršili uticaj na Stefana Dečanskog da se sukobi sa svojim sinom.

Stefan Dečanski je s vojskom upao u sinovljevu zemlju, a Dušan se sa vojskom povukao na levu obalu Bojane. Sukobljene strane su razmenjivale poslanstva i mir je sklopljen u aprilu.

Mir između sina i oca kratko je trajao. Poslednji podatak da je mladi kralj pod vlašću oca potiče s početka avgusta 1331. kada Dubrovčani podsećaju Dušana na neispunjena obećanja i prete da će se žaliti njegovom ocu. O ovom drugom sukobu piše anonimni biograf Stefana Dečanskog.

Po njegovim rečima, kralj je pozvao sina na sastanak a Dušan je naslutio opasnost i pozvao sebi bliske ljude da s njim napuste zemlju. Oni su to odbili i tražili su da se sukobi sa ocem i ukloni uzrok opasnosti. Dušan je na kraju pristao te su 21. avgusta 1331. godine Dušan i njegove pristalice krenuli iz Skadra i uputili se ka Nerodimlji gde se nalazio dvor kralja Stefana.

Stefan je bio iznenađen napadom, te se sklonio u tvrđavu Petrič. U tvrđavi nije bilo uslova da se pruži duži otpor, pa je Stefan Dečanski zarobljen. Zatočen je u Zvečanu gde ga je i zadesila smrt. Nićifor Grigora pominje da je Stefan Dečanski zadavljen po naredbi vlastele po čijoj je želji i bio zatočen.

Dana 8. septembra 1331. godine Danilo II je krunisao Dušana u Svrčinu. Pošto je uz pomoć vlastele stupio na vlast, Dušan je morao da ispuni njena očekivanja i da pođe u osvajačke pohode ka jugu, pravac u kome se srpska država nije širila još od vremena kralja Milutina.

U jesen 1331. Dušan je preduzeo prvi pohod i osvojio je teritoriju do Strume i Amfipolja sa Strumicom i okolnim mestima.

Dušan je takođe ratovao u Makedoniji gde je osvojio tada važne gradove Ohrid i Prilep. Vizantinac Sirgijan koji je bio ugledan u tom carstvu, došao je 1333. u Srbiju i stavio se u Dušanovu službu. Dušan je zajedno s njim počeo osvajanje Makedonije i planio je udar na Vizantiju.

Sirgijanova smrt umnogome je poremetila Dušanove planove pa su se vizantijski car i srpski kralj sastali na reci Galik, nedaleko od Soluna i sklopili mir. Taj mir je odgovarao obema stranama jer je Dušan morao da sređuje prilike na severnoj granici svog kraljevstva gde je napadala Ugarska, a vizantijski car je hteo da se posveti restauraciji carstva na teritoriji kontinentalne Grčke. Po sporazumu Dušan je vratio deo osvojenih gradova, ali je zadržao Ohrid i Prilep, dva najvažnija grada osvojena u ovom ratu.

Iako je 1335. jedan ugarski napad suzbijen, izvesno je da je na severnoj granici često dolazilo do sukoba. Ugarski kralj je  opet napao Srbiju i prodro je duboko u srpsku teritoriju južno od Save. Ugarska vojska se izgleda povukla krajem godine.

U pismu koje je Benedikt XII uputio kralju Karlu Robertu piše kako ovaj stalno ratuje sa paganima i šizmaticima. I pored svih problema koje je Dušan imao u ovom delu carstva, severna granica je za njega uvek predstavljala sporedni front, a glavni napori bili su usmereni ka južnoj granici i vizantijskim teritorijama.

Godine 1336. u Radovištu došlo je do drugog susreta srpskog kralja i vizantijskog cara. Ne zna se o čemu su dvojica vladara ovom prilikom razgovarali.

Ubrzo je došlo do novih nemira u Vizantiji, jer je car Andronik III Paleolog preminuo, a njegov prirodni naslednik Jovan V Paleolog bio je isuviše sedne na presto. Najverovatniji kandidat za ovo mesto bio je Jovan Kantakuzin.

Stefan Dušan je na promenu u Carigradu reagovao tako što je počeo sa pripremama za nove pohode. Zabeleženo je da je kupovao oružje u Mlecima 1341. koji su takođe dozvolili prolaz Dušanovih 300 najamnika preko teritorija Mletačke republike.

Dušanov pohod zabeležio je Jovan Kantakuzin. Po njemu je Dušan, saznavši za smrt vizantijskog cara, napao deo Makedonije koji je još uvek bio pod vizantijskom vlašću, prošao je pored Soluna i stigao do sela Krićani. Jovan Kantakuzin je tada poslao Dušanu poslanike i raniji mir je bio obnovljen.

U narednim godinama građanskog rata u Vizantiji, car Dušan je napravio pakt sa Jovanom Kantakuzinom i zajedno osvajao mnoge teritorije.

Zna se da je srpska vojska u doba Dušanovog prijateljstva sa Kantakuzinom  osvojila Kroju i Valonu u Albaniji. Najverovatnije tokom 1345. i 1346. godine osvojeni su i gradovi Kostur, Berat i Kanina. Na povelji od 28. marta 1343. godine Dušan se potpisao kao kralj i samodržac svih srpskih i pomorskih zemalja i čestnik grčkih strana, što jasno pokazuje proširenja srpske države u tom periodu.

Pominjanje grčkih strana verovatno je posledica njegove želje da istakne uspeh u osvajanju vizantijskih zemalja.

Kantakuzin se posle nekoliko osvajanje učvrstio u vlasti i smatrao je da sada može i bez Dušana da osvaja. Iako su se razišli, ni jedan ni drugi nisu hteli da se međusobno napadaju.

Međutim, situacija se promenila i Dušan je dva puta pokušao da uhvati Kantakuzina, ali mu nije pošlo za rukom. Kasnije dolazi do otvorenog sukoba, ali Kantakuzin uspeva da odbije napade srpske vojske.

U svojim osvajanjima Dušan je uspeo da zauzme grad Ser  24. septembra 1345. Ser je od tog dana zauzimao važno mesto u državi Stefana Dušana koji je u njemu često boravio. U ovom pohodu Dušan nije osvojio samo Ser, već i druge krajeve jugoistočne Makedonije između Strume i Meste.

Dana 15. oktobra 1345. Dušan je poslao pismo mletačkom duždu u kome tvrdi da je on gospodar skoro celog carstva Vizantije (lat. fere totius imperii Romaniae dominus). Tada je pod srpsku vlast potpala i Sveta gora. Dušan je brzo uredio odnose sa Svetom gorom i to tako što je u molitvama prvenstvo i dalje imalo pominjanje vizantijskog cara, a za njim srpskog kralja.

Svetoj gori je potvrđena autonomija u istoj meri u kojoj je i ranije imala. Srpski kralj je ovim ugovorom dobio potvrdu legitimnosti svojih osvajanja, a svetogorski manastiri su mogli da odahnu od nedaća građanskog rata. Pored pomenutih oblasti, ovom prilikom je pod srpsku vlast potpala i Verija, grad koji je čuvao zaleđe Soluna.

Osvajanjima 1345. završena je još jedna etapa Dušanovih pohoda na vizantijske teritorije. U istorijskoj nauci postojala su neslaganja oko toga dokle je dopirala srpska jugoistočna granica. Georgije Ostrogorski zaključio je da je srpska država obuhvatala sve teritorije do klanaca istočno od Hristopolja. Na ovoj strani srpska granica neće se menjati sve do Dušanove smrti.

KRALJ SRBIJE - CAR VIZANTIJE

Dušan je prilikom sticanja carske titule nastojao da prati vizantijske uzore. Pre krunisanja obavljalo se proglašenje9, što je Dušan i učinio između novembra 1345. i januara 1346. godine. Pojedini istoričari veruju da je ceremonija proglašenja obavljena na Božić 1345. godine u Seru- Svečanost carskog krunisanja obavljena je u Skoplju, na Uskrs 16. aprila 1346. godine.

Između ova dva događaja u Srbiji su istovremeno postojali i kraljevstvo i carstvo pa se Dušan na natpisima na novcu pominje kao Rex Rascie - Imperator Romaniae (kralj Srbije — car Vizantije).

Takođe, pre krunisanja Dušan je morao da uzdigne srpsku arhiepiskopiju na rang partijaršije jer je samo patrijarh mogao da kruniše kandidata za cara. Proglašenje Joanikija za patrijarha obavljeno je uz pomoć bugarskog patrijarha Simeona koji je prisustvovao svečanosti u Skoplju.

Nemoguće je sa sigurnošću odrediti kada je Joanikije postao patrijarh — pretpostavlja se da je to bilo negde između januara i aprila 1346. godine. Činu krunisanja prisustvovali su ohridski arhiepiskop, bugarski patrijarh, svetogorski prot kao i igumani i starci svetogorskih manastira.

REAKCIJE NA DUŠANOVO KRUNISANJE

Zvanična reakcija Vizantije i vaseljenske patrijaršije usledila je nekoliko godina kasnije, kada je vaseljenski patrijarh Kalist bacio anatemu na srpskog cara, patrijarha i arhijereje i na taj način ih isključio iz pravoslavnog sveta. Inspirator ovog čina po svoj prilici bio je Jovan Kantakuzin.

S druge strane, reakcija Jovana V je bila sasvim drugačijeg karaktera koji je krajem proleća 1351. sklopio sporazum o savezništvu sa Dušanom. U julu 1351. Jovan V je izdao povelju manastiru Hilandaru u kojoj je nazvao Dušana preuzvišeni vasilevs Srbije i voljeni stric carstva mi kir Stefan.

Ovde je vizantijski car svakako priznao Dušanovu carsku titulu, ali je ona bila ograničena samo na Srbiju i to je bilo najveće priznanje koje je vizantijski car mogao da da. Dušan je bio spreman da Jovanu V prizna titulu cara Romeja i na taj način prvenstvo u hrišćanskom sistemu vladara. Dušanovu carsku titulu priznali su i svetogorski kaluđeri, ali uz uslov da u svojim molitvama na prvom mestu pominju vizantijskog, pa tek onda srpskog cara.

Dubrovčani i bosanski dostojanstvenici su u pismima upućenim u Srbiju Dušana oslovljavali kao cara, međutim ne i u pismima upućenim u Ugarsku. Ugarska nije priznavala promenu u tituli i Dušanu se obraćala kao kralju Raške. Isto je činio i papa. Mletačka republika se Dušanu i Urošu obraćala kao carevima, ali i kao kraljevima (rex) pri čemu je u drugom slučaju dodavan epitet Raxie et Grecorum (Raške i Grčke).

POSLEDNJI POTEZI I SMRT

U narednim godinama Dušan utvrđuje osvojene teritorije, a car Dušan se upućuje prema Solunu. Na samom bedemu grada sastao se sa Jovanom Kantakuzinom. Dušan je izneo predlog da svako zadrži ono što je osvojio, dok je Vizantinac to odmah odbio.

Posle nekoliko dana vojske su stajale jedne naspram druge, ali niko nije hteo prvi da napadne. Istoričari tvrde da je to zato što niko nije bio siguran u svoju pobedu, te su se vojske razišle.

Pred smrt, car Dušan je morao da se orijentiše na severne granice i sukob sa Ugarskom. O poslednjim danima života cara Dušana malo šta je poznato. Preminuo je u nedelju 20. decembra 1355. godine. Sahranjen je u svojoj zadužbini manastiru Svetih arhanđela nedaleko od Prizrena.

SUROVI DUŠANOV ZAKONIK

Jedno od obeležja Dušanove vladavine bila je i obimna zakonodavna delatnost. Izdat je veliki broj povelja. Još za vreme Dušanovog kraljevanja na srpski jezik je preveden Sintagmat Matije Vlastara koji predstavlja pravnu enciklopediju nastalu 1335. godine.

Po ondašnjim shvatanjima Dušan je sa dobijanjem carske titule dobio pravo da postavlja zakone opšteg, univerzalnog karaktera.  Prvi deo Zakonika proglašen je 21. maja 1349. godine u Skoplju i sastoji se od 155 članova. Drugi deo donet je 1354. godine i sastoji se od 66 članova. Sastavljači nisu poznati, a verovatno su poticali iz kruga dvorana čija je služba bila povezana sa sudstvom.

Sadržaj Zakonika je raznovrstan i nastoji da obuhvati gotovo sve oblasti života, ali je pojedinim oblastima posvećena različita pažnja — Srbija je iza sebe imala dugu pravnu tradiciju, pa su neke oblasti bile relativno dobro zakonski regulisane.

Zakonik je nastavio svoj život dugo nakon Dušanove smrti. Sigurno se primenjivao za vreme Dušanovog naslednika, cara Uroša. Nije poznato da li je imao primenu tokom poslednjih decenija srpske srednjovekovne države. Sa konačnim padom srpske srednjovekovne države pod tursku vlast suzilo se područje na kome su se mogle primeniti odredbe Zakonika.

Ovo su nekih od zakona koji su se nalazili u Dušanovom zakoniku:

O ubistvu: Ko se nađe da je ubio oca ili mater, ili brata, ili svoje čedo, takav ubica da se spali na ognju!

O prodavanju hrišćana: I ko proda hrišćanina u drugu neverničku veru, neka mu se ruka odseče i jezik sareže!

O bludu vlastelinke: Ako vlastelinka učini blud sa svojim čovekom, da im se obema ruke odseku i nos sareže!

Kao i njegovi prethodnici Nemanjići, i Dušan je bio veliki ktitor. Pored mnoštva obnovljenih crkava, podigao je i manastir svetim arhanđelima Mihailu i Gavrilu kod Prizrena.

Međutim, za razliku od ostalih Nemanjića, on nije proglašen za sveca. Neki tome pripisuju njegovu surovost, dok drugi, pak, tvrde da je to zato što je uveo svoju ženu Jelenu na Svetu Goru, što je strogo zabranjeno i dan danas.

Zanimljivo je istaći da je car Dušan Silni bio izuzetno visok za to vreme, a pojedini istoričari tvrde da je imao preko dva metra. Svi njegovi vitezovi imali su oko 2 metra, a pošto u Srbiji nije bilo puno dvometraša, gardu su uglavnom činili strani plaćenici.

I dan danas u Grčkoj postoji izreka prema kojoj plaše decu da će ih posetiti car Dušan Silni, što je ekvivalent Baba Rogi u našoj tradiciji.

Njegovog uticaja plašila se i UDBA za vreme komunizma, pa su ipak odlučili da ne spreče prenos njegovih posmrtnih ostataka. One su na očaj tadašnjeg režima prenete 18. maja 1968. u Crkvu Svetog Marka na Tašmajdanu, gde i danas počivaju.

Tajni izveštaji Udbinih „verskih komisija" pokazuju da se odustalo od sprečavanja prenosa moštiju, u strahu od reakcije hiljada poštovalaca srpskog cara koji su koračali u njegovoj pratnji.

Nedavno je počelo emitovanje nove sezone "Sulejmana Veličanstvenog" u Srbiji, a car Dušan Silni vas čeka na Tašmajdanu svaki dan već godinama da dođete i stanete pred najmoćnijeg Srbina svog vremena.  Vremena u kome Srbija nije bila "ćilim iz Ušaka, i Kosovo svileni jastuk iz Brusa. Kad Srbija nije bila šaka pirinča da je pozobe svaka vrana koju donese vetar"Na današnji dan, 20.decembar 1355.godine, car Dušan je preminuo, a malo je onih koji će danas posetiti njegov grob.

Telegraf je već pokrenuo inicijativu da se snimi serija o Nemanjićima,  a sigurno je da bi car Dušan i te kako bio zastupljen zbog svog značaja. Da li bi bio popularniji među Srbima od Sulejmana Veličanstvenog? Vi imate reč...

(M.Babić)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

  • Ivan

    20. decembar 2013 | 22:27

    Steta sto mi nemamo pare za takav projekat!

  • pavijan

    20. decembar 2013 | 22:29

    Itekako bi bila gledana.

  • Partybreaker

    20. decembar 2013 | 22:43

    Evo neka ova " nova " tv snimi film ili visokobudzetnu seriju o dusanu silnom... kad se vec busaju da imaju mnogo para. .. bili bi najgledaniji kanal na ex yu prostoru ikad!

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA