Pismo devojčice (7) o bombardovanju koje će vas naterati na suze!

Telegraf vam predstavlja priču jedne sedmogodišnje devojčice koja se te nesrećne 1999. godine našla u centru Beograda i samo je htela da proslavi svoj rođendan, a onda su se čule sirene...

  • 7

Bombardovanje SRJ od strane NATO snaga proizvelo je mnoge ljudske žrtve - 79 dečijih osmeha je ugašeno, mnogo ljudi ranjeno i ostalo bez svojih kuća i radnih mesta, a sve to u operaciji koja je imala naziv "humanitarna intervencija".

Telegraf.rs vam predstavlja priču jedne, tada, sedmogodišnje devojčice koja se te nesrećne 1999.godine našla u centru Beograda i samo je htela da proslavi svoj rođendan, a onda su se čule sirene...

"Na svetu postoji mnogo nesrećnih okolnosti. Kao što reče Vudi Alen u filmu "Matchpoint", samo jedan trenutak (ne)sreće može da promeni dalji tok vašeg života. Retki su oni koji se baš rode pod srećnom zvezdom. Svako ima neku nesrećnu okolnost - neko se rodi ružan, neko lude pameti, neko bolestan, a neko se rodi 1992. godine na prostoru Jugoslavije.

Termin "Pirova pobeda" je najbolji opis situacije kada se trkaš sa spermatozoidima, pobediš i rodiš se 1992. godine. Nakon što su ti roditelji verovatno pobegli iz neke ratne zone, imao si sreće da budeš u blaženom neznanju šta se oko tebe dešava i taman si malo porastao, kad ono...

Sećam se jednog običnog dana 1999. Počelo je suzama, kao i svaki dan. "Neću u vrtić bez Barbike Pamele i hoću da nosim suknju na vrćenje",  tipična rečenica kojom sam počinjala dan.

Mama je pokušavala da mi objasni da nije u redu da se nosi Barbika Pamela kada deca nemaju ni za čokoladu, da je previše hladno da se nosi suknja kada se kategorički odbijaju čarape.

Čini mi se da je moj brat u sobi slušao "Misli mene gone" od Sanšajna. Tako mi se čini, ali to su sve iskrivljena sećanja iz detinjstva. Kako sam razmaženo derište, u vrtić sam došla u suknji na vrćenje. Krenuli smo iz stana u Makedonskoj pešaka ka vrtiću "Skadarlija". Mama mi je verovatno bila veoma nervozna, ali ja to nisam mogla da primetim. Bila sam veoma uzbuđena što ću te godine krenuti u školu i što ću za dva dana napuniti sedam godina.

U vrtiću je vladala čudna atmosfera, a učiteljice su jednom trenutku rekle da će vrlo brzo svirati sirene. Kada smo ovo čule moje drugarice i ja, nastala je opšta sreća.

Otišle smo u dvorište da tražimo sirene. Najzad su nam ovi dosadni odrasli priznali da postoje sirene, mada nismo znale šta će one u Dalmatinskoj ulici, u vrtiću Skadarlija. Nemamo more. Tek poneku baricu. Tražili smo ih i po toaletima, smatrajući da će sigurno doći na moj sedmi rođendan, ako ih nađemo.

Trebalo je da slavim sedmi rođendan u Imagu, kao i svi iz vrtića, ali nikome nisu došle sirene. To bi bio definitivno najbolji poklon.

Vrlo brzo, roditelji su došli po nas. Nikada nismo našli te sirene, a one su se izgubile i nisu stigle na moj rođendan. Mama i tata su, jadni, pokušali da mi priušte najbolji rođendan u datoj situaciji, da što manje primetim u kakvom raspadu od zemlje rastem.

Mama je napravila tortu i tata je odbio da se ta torta jede u skloništu. Neće Ameri da unište rođendan njegove najmlađe ćerke!

Jeli smo u kuhinji, kao da se ništa ne dešava. Kumovi iz Čikaga su mi kupili strava tregerke u Americi, koje su mi još davno poslali. Bile su bele i kratke, ali su imale džep u obliku srca sa zastavom SAD.

Nosila sam ih sa sve bedžom "Kiss me, I am Serbian" i onim malim targetom. Preko toga sam imala jaknu od prevrnute kože sa resama.

Ne mogu da zamislim kako su se moji roditelji osećali tom prilikom. Sećam se da smo stalno slušali Dnevnik i da se pričalo da će bombardovati zgradu Politike. Mi smo živeli preko puta. Majka je bila strašno uplašena da će nas sravniti sa zemljom, a ja sam čula na TV-u da ako bude detonaciju u blizini, treba da nađete zaklon.

Spavala sam stalno preko mame, da joj se ništa ne desi. Noću je uglavnom plakala, a danju mesila sve vrste pita.

Brat i sestra su bili srećni što ne moraju u školu. Uskoro je došlo i gađanje RTS-a, veoma blizu našeg stana. Sa terase smo videli "vatromete". Molili smo se zajedno da tatin najbolji drug nije poginuo, čika Miloš. Srećom, taj dan je umesto na posao otišao da se kocka.

Mama je nakon toga odlučila da ne možemo više da živimo u Makedonskoj, jer ne moramo baš da izginemo. Otišli smi na Senjak. Tamo smo jeli roštilj u bašti, ja sam najzad dobila psa, i svi su mi pevali "Pogledaj dom svoj, anđele" i palili me da je to Bora Čorba pisao meni, jer se zovem Anđela.

Ne sećam se više ničega, osim Đoganija koji je pričao na televiziji da je on prorekao koliko će trajati bombardovanje.

Danas, kada se uopšte retko setim ovih stvari, koji u mojoj glavi izgledaju kao Godarovi “jump cut”-ovi, tek ponekada pomislim kako je moguće da se niko ne seti šta se desilo na današnji dan pre 15 godina. Imamo celu ulicu Kneza Miloša da nas podseti, ali smo valjda pod anestezijom zaborava.

Nemamo više snage da se sećamo..."

(Anđela Birkin)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

  • Milorad

    25. mart 2014 | 11:10

    Seti se Andjela,seti se i nateraj sve oko sebe da se sete,jer ako zaboravimo kao sto smo zaboravljali puno puta do sada sta su nam radili 1914,1941,1991,1999 onda bojim se dase isto ne dogodi nekoj drugoj Andjeli .....

  • Mira

    25. mart 2014 | 10:45

    I ja sam imala tu sreću da se rodim '92... :/ Uzgred, tužna priča... :(

  • Ns

    25. mart 2014 | 10:49

    Tuga, da li ce neko vec jednom gradjanima Srbije naterati osmeh na lice? To je ovom narodu potrevno kao vazduh I voda.Mogli bi se I vi potruditi da nas cesce razveselite pozitivnim primerima, ima ih, samo ih treba cesce iznositi u javnost. Pozdrav iz Novog Sada

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA