Ruski arhiepiskop polaže zakletvu Paveliću za poglavara Hrvatske pravoslavne crkve i pljuje po zaklanim Srbima. Partizani su ga streljali

Grigorij Ivanovič Maksimov je bio potomak donskih kozaka i član Arhijerejskog sinoda Ruske pravoslavne zagranične crkve koja je okupljala belu emigraciju, sa sedištem u Sremskim Karlovcima. Dvadeset godina je uživao srpsko gostoprimstvo, da bi onda uradio nešto neoprostivo i teško razumljivo

  • 2
Arhiepiskop Germogen tokom zasedanja Arhijerejskog sabora Ruske pravoslavne zagranične crkve 1934. godine u Sremskim Karlovcima. Tokom Drugog svetskog rata Ante Pavelić će ga ustoličiti za poglavara „Hrvatske pravoslavne crkve“ i u tom svojstvu „mitropolita zagrebačkog i cijele Hrvatske“. Foto: Wikimedia Commons/ic.pics.livejournal.com

Kozaci su teritorijalno bili podeljeni na „vojske“; kod ukrajinskih kozaka „vojsk“ je imao sedište u „siči“, pa je najčuvenija „sič“ bila Zaporoška a „vojsk“ — Zaporoški. „Stanica“ je bilo kozačka selo u „vojsku“, i njegova osnovna jedinica. Ali Grigorij Ivanovič Maksimov se 10. januara 1861. godine nije rodio među Zaporošcima već u „stanici“ Nogavskaja u oblasti Donskoga vojska Ruske imperije, koji se danas okvirno preklapa sa Rostovskom oblašću Ruske Federacije; međutim se Nogavskaja nalazi na tlu Volgogradske oblasti, kao i Ust-Medvedicka (danas: Serafimovič) gde je Maksimov pohađao parohijalnu školu, pošto je osnovnu svršio u rodnom mestu.

Shodno tome što mu je otac bio čitač u mesnoj crkvi, Grigorij Ivanovič je upisao Kijevsku duhovnu akademiju na kojoj je diplomirao 1886. Nakon rukopoloženja za jereja služio je u Vaznesenjskoj sabornoj crkvi u Novočerkasku, u koji je osamdesetak godina ranije premešteno sedište donskih kozaka, i to iz četrdeset kilometara udaljenog Čerkaska (danas: Staročerkask), zato što ga je reka redovno plavila a vatre pustošile.

Maksimov je tu ostao nekoliko godina, zatim je 1889. postao zakonoučitelj Donskog eparhijalnog ženskog učilišta, pa 1894. nadzornik Ust-Medvedičkog duhovnog učilišta, da bi 1902. napustio donsku eparhiju i otišao u Vladikavkaz gde je preuzeo dužnost starešine saborne crkve. Četiri godine kasnije postavljen je za nadzornika Vladikavkaskog duhovnog učilišta pa odmah potom i za rektora Saratovske duhovne akademije.

Germogen, arhiepiskop i član Arhijerejskog sinoda Ruske zagranične crkve, rođen u porodici donskih kozaka kao Grigorij Ivanovič Maksimov — polaže zakletvu Antu Paveliću i postaje poglavar „Hrvatske pravoslavne crkve“ kao „mitropolit zagrebački i cijele Hrvatske“. Foto: Znaci.net/Muzej revolucije naroda Jugoslavije

Konačno se 21. avgusta 1909. zamonašio, uzeo ime Germogen i istoga dana uzdignut na čast arhimandrita. Već je naredne godine u Trojickom saboru Aleksandro-Nevske lavre hirotonisan za episkopa aksajskog, što je bio vikarijat u sklopu Donske eparhije. Na tom je položaju, kažu Rusi, oživeo brojne stare crkvene tradicije, radio na duhovnom obrazovanju vernika i borio se protiv sekti.

Posle Oktobarske revolucije uhapšen je 12. februara 1918. i stavljen u kućni pritvor, iz kojeg je pušten ili pobegao dve nedelje kasnije. Nadalje se skrivao. Navodno su boljševici govorili da će „seći meso sa arhijereja“, ali ostaje nejasno, ako su hteli da ga ubiju, što ga nisu ubili kad su ga imali u šakama, zašto su ga držali u pritvoru. Kada su nakon izbijanja Ruskog građanskog rata i likvidacije Donske sovjetske republike, donski kozaci proglasili Sveveliki donski vojsk kao nezavisnu republiku u sklopu šire „bele“ antiboljševičke koalicije ili kvazikoalicije, Germogen je postao kozački arhipastir.

Maja naredne godine se obreo u Stavropolju gde je izgleda, zajedno sa prezviterom Georgijem Šaveljskim, pokušavao da spreči organizovanje više crkvene vlasti, dovodeći u pitanje kanoničnost i neophodnog uspostave tzv. Privremene više crkvene uprave na Jugoistoku Rusije, na teritorijama koje je kontrolisala bela armija general-pukovnika Antona Denjikina; nedugo potom dodeljena mu je eparhija jekaterinoslavska, a 1920. morao je, skupa sa ostatkom „belih“, da emigrira iz Rusije.

Germogen, poglavar „Hrvatske pravoslavne crkve“ i u tom svojstvu „mitropolit zagrebački i cijele Hrvatske“, na prijemu kod ustaškog poglavnika Anta Pavelića. Foto: Znaci.net/Muzej revolucije naroda Jugoslavije

Uzdignut je bio na čast arhiepiskopa i dodeljena mu je američka eparhija, ali ju je odbio; smestio se u srpskom manastiru Novo Hopovo i u periodu 1924—1942. bio član Arhijerejskog sinoda Ruske pravoslavne zagranične crkve (one van Rusije i van domašaja boljševika) sa sedištem u Sremskim Karlovcima. U tom svojstvu ga je zatekao Drugi svetski rat i uspostava Nezavisne Države Hrvatske. Toliko dugo je uživao srpsko gostoprimstvo, da je potpuno neobjašnjivo ono što se potom desilo.

5. juna 1942. godine ustaški je poglavnik Ante Pavelić, na osnovu zakonskih odredaba koje su donete aprila meseca, potpisao statut Hrvatske pravoslavne crkve, a dva dana kasnije našeg nesrećnog Germogena proizveo za njenog poglavara, koji je tako postao „mitropolit zagrebački i cijele Hrvatske“. I sve to u prisustvu rumunskog patrijarha Nikodima! Ruska zagranična crkva je ovaj čin odmah osudila, a Germogena izbacila iz sinoda te mu zabranila bogosluženje, i svi pritisci nemački nisu urodili plodom, da se zabrana povuče.

Zašto je Germogen na ovo pristao, nikada nećemo znati, ali stoji da su ustaše „Hrvatsku pravoslavnu crkvu“ koristile širenje svojih ideja, te da je ona stoga kao pojava bila izuzetno štetna. A imala je i samopropagandni karakter: bizarno zvuči, ali dok su pravoslavni Srbi ubijani širom NDH, na Jelačićevom trgu u Zagrebu su „pravoslavni Hrvati“ držali litije, a pravoslavni praznici bili uvršteni u državni kalendar. Ipak, nije dugo trajalo. Komunisti su nakon rata ukinuli „HPC“, vratili jurisdikciju Srpskoj pravoslavnoj crkvi, i streljali ili povešali vrhušku te organizacije. Između ostalog i Germogena, koji je streljan 30. juna 1945. u Zagrebu.

(P. L.)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Više sa weba

Komentari

  • Miki

    11. januar 2019 | 12:18

    Hvala komunistima. Znali su oni dobro ko je ko.

  • Viki

    7. februar 2019 | 23:35

    Neki se uzohole i zaborave na Boga i na ljudskost. Zar nije apostol Juda izdao Hrista iako se mogao uveriti da je Bozji sin? Moc i sujeta zaslepe coveka.

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA