≫ 

Rusi su na današnji dan Amerikancima prodali Aljasku, ne zato što su mislili da tamo nema zlata već zato što su bili sigurni da ga ima

Posle poraza u Krimskom ratu, Ruska imperija se našla u novčanom škripcu. Istovremeno, Ruska Amerika je izlovljavanjem nesrećnih morskih vidri postajala ekonomski sve beskorisnija. Ako bi se tamo otkrilo zlato kao u Kaliforniji, Amerikanci i Kanađani bi zauzeli tu teritoriju a Rusija ništa ne bi mogla da uradi. Nije li onda bolje da je na vreme prodaju, dok još mogu? Sankt Peterburg je počeo trku s vremenom

  • 9
Lednik Matanuska na Aljasci dugačak je 43 km, a širok 6,4 km. Predstavlja izvorište reke Matanuske. Foto: Wikimedia Commons/Sbork

Naseljavanje Ruske Amerike počelo je tokom prve polovine osamnaestog veka kada su stigli prvi traperi, a prelomni trenutak bilo je izdavanje carske povelje novoosnovanoj Rusko-američkoj kompaniji 1799. godine. Vrlo malo Rusa je tamo živelo, negde oko sedam stotina njih, među kojima su bili i misionari Ruske pravoslavne crkve koji su širili pravoslavlje među domorocima.

Nakon što su im Britanci i Francuzi naneli ponižavajući poraz u Krimskom ratu koji se okončao 1856. godine, Ruska imperija našla se u škripcu i hitno joj je bio potreban novac. Aljaska je ubrzano postajala ekonomski beskorisna, pošto su praktično izlovili morske vidre koje su, nesrećnice, stradale zbog krzna. Zato je mlađi brat cara Aleksandra II, veliki knez Konstantin, počeo već 1857. godine da pritiska da se ona proda.

Razmišljao je zdravorazumski. U memorandumu upućenom ministru spoljnih poslova Aleksandru Mihajloviču Gorčakovu, napisao je da „ne smemo obmanjivati sami sebe, i moramo predvideti da će Sjedinjene Države, koje neprestano idu ka zaokruživanju svojih poseda i koje žele da dominiraju nepodeljenom celinom Severne Amerike, uzeti od nas gorepomenute kolonije i mi nećemo biti u stanju da ih povratimo“. Car je na prvoj strani dostavljenog dokumenta napisao: „Ovu zamisao vredi uzeti u razmatranje“.

Aljaska. Foto-ilustracija: Pixabay

Radilo se o tome, što je Aljaska bila „Sibir Sibira“, zbog svoje još drastičnije udaljenosti i nenaseljenosti, zbog svoje potpune izdvojenosti i neodbranjivosti. Ako bi se slučajno na Aljasci otkrilo zlato, kalkulisao je vrh ruske vlasti, kao što se 1848. desilo u Kaliforniji, Amerikanci i Kanađani bi jednostavno došli i od njih oteli tu zemlju. Oni ništa ne bi mogli da urade. Nije li onda bolje da je sami prodaju, dok još mogu?

Počeli su pregovori. Rusi su Aljasku prvo ponudili Britancima, ali oni nisu bili zainteresovani, jer je Kanada, tada još uvek njihova kolonija a ne nezavisna država, već imala dovoljno svoje nenaseljene i neistražene teritorije i nije im trebalo još takve. Nisu ni Amerikanci bili odmah. Tek je tokom zime 1859—1860. došlo do prvih preliminarnih i neformalnih razgovara, mada su Rusi bili nezadovoljni uzgred pomenutom cenom od pet miliona, koliko je Vašington nezvanično bio spreman da plati.

Sve je obustavljeno zbog izbijanja Američkog građanskog rata, ali se nakon pobede Severa ponovo počelo da pregovara. Konačno, sporazum o kupoprodaji potpisan je 30. marta 1867. godine, posle pregovora koji su se otegli duboko u noć. Rusi su uspeli da podignu cenu na 7,2 miliona dolara, što bi danas bilo 105 miliona. Kad se raščlani, Aljaska je prodata za dva centa po jutru (0,405 hektara), odnosno za 4,74 dolara po kvadratnom kilometru.

Primopredaja je izvršena 18. oktobra te godine u Novom Arhangelsku, koji se danas zove Sitka. Rusi — kojih je par hiljada živelo u dva veća naselja (drugo je bilo Sveti Pavle, danas Sent-Pol) i dvadeset tri trgovačke ispostave — većinom su se odmah vratili kući, a manjina koja je ostala sledila ih je vrlo brzo.

Potpisivanje Sporazuma o prodaji Aljaske između Ruske imperije i SAD 30. marta 1867. godine. Foto: Wikimedia Commons/akhistorycourse.org/Alonso de Mendoza

Najveći mit koji u Americi i dalje opstaje vezano za ovu kupovinu kaže, da je javnost tada bila zdušno protiv i da ovo niko nije podržao. Istina je drugačija: osim manjinskih glasova koji su protestovali, ogromna većina shvatila je važnost te teritorije; čak je bilo i onih koji su razumeli da bi ona ekonomski mogla biti važna sama po sebi, a ne samo kao odskočna daska ka azijskom tržištu ili strateško uporište za opkoljavanje i zaposedanje Britanske Kolumbije.

Inače, pre nekoliko godina pojavila se u švajcarskoj javnosti priča da su Rusi prvo Aljasku ponudili knezu Lihtenštajnu, pa da su se obratili Amerikancima tek nakon što je on odbio. Potom se javio se i Hans-Adam II, sadašnji knez, da kaže da u njegovoj porodici ta priča postoji već generacijama, te da se nada da će arhivsko istraživanje iznedriti dokument kojim bi se to potkrepilo. To se još uvek nije desilo.

U svakom slučaju, Rusi nisu ispali glupi što su prodali Aljasku, na kojoj je 1896. godine otkriveno zlato. Znali su vrlo dobro šta rade, i bila im je savršeno jasna situacija i pozicija u kojoj su se nalazili. Nisu se zavaravali. I ne, nisu iznajmili Sjedinjenim Državama to zemljište. Prodali su ga.

(P. L.)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Više sa weba

Komentari

  • Ems

    30. mart 2019 | 13:38

    Rusi kao i Srbi samo prodaju...

  • Boža zemunac

    30. mart 2019 | 17:41

    Super.Po ugledu na Ruse,i mi sve živo prodasmo.Ali, za siću.

  • CRAZY NORTH

    30. mart 2019 | 14:58

    A brod sa zlatom od prodaje Aljaske nikad nije stigao u Rusiju..gde li je zavrsilo zlato???

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA