≫ 

Prva tri samoubilačka bombaška napada koja su promenila svet: Sva tri se desila u Bejrutu, a prva meta nisu bili Amerikanci već muslimani

Glavni grad Libana je tokom građanskog rata koji se u toj zemlji vodio između 1975. i 1990. bio jedno od najopasnijih mesta za život na planeti, sinonim za ratnu zonu, rušenje i krvoproliće. Nažalost, taj sukob proizveo je mnoštvo stravičnih stvari sa kojima se svet danas suočava

  • 1
Zgrada američke ambasade u Bejrutu nakon samoubilačkog bombaškog napada od 18. aprila 1983. godine. Foto: Wikimedia Commons/dodmedia.osd.mil

Ideja samoubilačkog žrtvovanja zarad neke više stvari i uništenja neprijatelja nije nikakva savremena izmišljotina. Šta više, u pitanju je zamisao velike drevnosti. Verovatno vam ne bi palo na pamet da to stavite u kontekst užasa koji se dešavaju u naše vreme, ali biblijski Samson je, nakon što su mu Filistejci izvadili oči i odveli ga u hram boga Dagona, iskoristio svoju nadljudsku snagu da sruši potporni stub i odvede u smrt masu ljudi zajedno sa sobom.

Ali dok je Samson bio pravednik, bombaši-samoubice su jedna od najvećih pošasti savremenog sveta; koncept samoubilačkog bombaškog napada specifičnost je islamskog terorizma, čiji ideolozi svojim pulenima to predstavljaju ne kao samoubistvo, koje je zabranjeno, već kao vid borbe „na Alahovu putu“, koja je ne samo dozvoljena nego i poželjna. Međutim, koncept je relativno nov, nije stariji od četiri decenije.

Prva tri napada ove vrste odigrala su se početkom osamdesetih godina u Bejrutu, glavnom gradu Libana u kojem je od 1975. besneo građanski rat (koji će se okončati tek 1990). Prvi od svih zbio se 15. decembra 1981. kada je iračka šiitska grupa Dava auto-bombom napunjenom sa 100 kilograma eksploziva uletela u iračku ambasadu, motivisana željom da se osveti zbog anti-šiitskog terora koji je sprovodio sunitski režim Sadama Huseina. Zgrada je uništena, a poginula je 61 osoba, među njima i ambasador Abdul Razak Lafta. Više od 100 ljudi je povređeno.

Predsednik Ronald Regan i prva dama Nensi odaju počast Amerikancima stradalim u samoubilačkom bombaškom napadu na zgradu američke ambasade u Bejrutu 18. aprila 1983. godine. Foto: Wikimedia Commons/reagan.utexas.edu

Smatra se da je Iran direktno pomagao Davu, koja je prethodnih godina izvršila niz atentata na visoke državne i zvaničnike Baas partije u Iraku; uostalom, Iran i Irak su počev od septembra prethodne godine bili u ratu, nakon što je Sadam pokrenuo invaziju na novoproglašenu Islamsku Republiku.

I u drugom savremenom napadu ovog tipa meta je bila ambasada (već smo napomenuli da su se svi ovi prvi napadali odigrali u Bejrutu), ali ovoga puta američka. Desilo se to na današnji dan 18. aprila 1983. godine, kada je oko 13 časova auto-bomba napunjena sa 910 kilograma eksploziva detonirana ispred zgrade pomenutog diplomatskog predstavništva. Teroristima je pošlo za rukom da se parkiraju ispred zato što je kombi koji je poslužio kao oružje bio poreklom iz Teksasa; po drugoj verziji, kombi je probio ogradu i uleteo u lobi, gde je eksplodirao.

Zgrada je razorena, a stradalo je 63 ljudi — mahom libanski radnici ambasade, njih 32, ali među žrtvama je bilo i 17 Amerikanaca (osmoro službenika CIA, uključujući Roberta Ejmsa, direktora za Bliski istok) te 14 slučajnih prolaznika, od kojih su neki čekali u redu za vize a drugi se zatekli na ulici. Povređeno je oko 120 ljudi.

Odgovornost je telefonskim pozivom novinskoj redakciji odmah nakon eksplozije, preuzela Organizacija islamskog džihada (šiitska milicija koja je bila jedna od učesnica Libanskog građanskog rata i koju ne treba mešati sa palestinskim Islamskim džihadom), navodeći da je taj čin deo iranske revolucionarne kampanje protiv imperijalističkih meta širom sveta. Međutim, jedan američki sud 2003. godine okrivio je Hezbolah (koji je navodno imao pomoć Irana), što verovatno nije tačno.

Eksplozija tokom samoubilačkog bombaškog napada od 23. oktobra 1983. na zgradu u Bejrutu u kojoj su bili smešteni američki marinci pri Multinacionalnim snagama u Libanu. Bomba je imala skoro 10.000 kilograma TNT-a i zgrada je sravnjena sa zemljom. Poginulo je nekoliko stotina ljudi. Foto: Wikimedia Commons/Clpo13/usmc.mil

Treći napad su zapravo dva odvojena napada koja su se odigrala 23. oktobra iste 1983. godine. Sada su mete Organizacije islamskog džihada, koja je ponovo preuzela odgovornost, bile „kasarne“ mirovnih Multinacionalnih snaga u Libanu u kojima su se nalazili američki i francuski vojnici. Oružje su ponovo bile auto-bombe. Tačnije — kamioni.

Oko 6 sati i 22 minuta žuti kamion marke „Mercedes“ kojim je upravljao Iranac po imenu Ismail Askari, probio je barikadu i uleteo u lobi zgrade koja je služila za smeštaj američkih marinaca. Eksplozija 9.525 kilograma TNT-a sravnila je sa zemljom zgradu i ubila 220 marinaca, 18 mornara i tri vojnika. Dodatnih 128 Amerikanaca je povređeno, od čega je 13 kasnije preminulo od posledica ranjavanja. Poginuo je i jedan stariji Libanac koji je radio kao domar.

Uglavnom, to je bio najsmrtonosniji dan za marince još od Bitke za Ivo Džimu u Drugom svetskom ratu, najsmrtonosniji dan američke vojske generalno još od prvog dana Tet-ofanzive u Vijetnamskom ratu, i najsmrtonosniji teroristički napad na američke građane pre 11. septembra, a još uvek je najsmrtonosniji teroristički napad na američke građane izveden u inostranstvu.

Samo desetak minuta kasnije i nekoliko kilometara dalje, drugi bombaš-samoubica je vozeći pik-ap pokušao da uleti u devetospratnu zgradu „Drakar“ koja je služila za smeštaj francuskih mirovnjaka. Padobranci su pucali i ubili vozača, tako da se vozilo zaustavilo na petnaestak metara od zgrade. Nekoliko trenutaka kasnije kamion je eksplodirao, pa se veruje da je bomba najverovatnije daljinski detonirana.

Posledice samoubilačkog bombaškog napada od 23. oktobra 1983. na zgradu u Bejrutu u kojoj su bili smešteni američki marinci pri Multinacionalnim snagama u Libanu. Bomba je imala skoro 10.000 kilograma TNT-a i zgrada je sravnjena sa zemljom. Poginulo je nekoliko stotina ljudi. Foto: Wikimedia Commons/defenselink.mil

Bila je dvostruko slabija od prethodne, ali je svejedno srušila „Dakar“ i odnela u smrt 58 padobranaca koji su se u velikom broju bili okupili na balkonima da bi videli kakva je to komocija napolju. Dodatnih 15 ih je povređeno. Poginuli su, i bili povređeni, i sami Libanci: život je izgubila supruga domara sa svoje četvoro dece, a više od 20 civila bilo povređeno.

Kao i u slučaju prethodnog napada, postoje oni koji tvrde da su iza svega stajali Hezbolah i Iran, ali obe strane negiraju bilo kakvu umešanost u ove zločine. Da se nadovežemo na ono od maločas: Hezbolah verovatno 1983. godine još uvek nije ni postojao, a ako je i osnovan prethodne godine kao što neki kažu, a ne 1985. kao što smatra većina stručnjaka — teško da bi bio sposoban za ovakve operacije u tako ranoj fazi svog razvoja. Kasnije je, razume se, usvojio ovaj metod „borbe“. Uostalom, svi su ga usvojili. Iako je, kao što rekosmo na početku, sada specifičnost islamskog, konkretno sunitskog terorizma, vidimo da su ga „izmislili“ šiiti.

A u onom ludilu Libanskog građanskog rata nisu ga čak koristili ni samo islamisti. Prva žena bombaš-samoubica bila je 16-godišnja Sana Mhaidli, pripadnica Sirijske socijalne nacionalne partije koja se 9. aprila 1985. digla u vazduh vozeći „pežo“ pored konvoja izraelske vojske, koja je u tom trenutku okupirala južni Liban da bi sprečila PLO da granatira severni Izrael. Zovu je „Nevestom Juga“. Ubila je dva jevrejska vojnika, a dvanaest ranila. Ništa nije postigla i ništa nije promenila. Njena smrt je potpuno besmislena.

(P. L.)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Više sa weba

Komentari

  • Darinka

    6. maj 2019 | 20:27

    Šta neko sa 16 godina zna o ratu uopšteno,to je neko nagovorio tuđe dijete,jer ga baš boli briga za tuđim. Kukavičluk od stare mrcine.

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA