Stara priča sa srpskog Kosova: Kako je Ajdar tokom turske vlasti spalio srpsku crkvu pa prešao iz islama u pravoslavlje

„Čuveni srpski krvopija Arnautin Ajdar iz Ljubišta beše oteo Srpkinju devojku iz Vitine i poturčio je na silu za sebe i s njom izrodio tri sina kao tri zlatne jabuke. Kao što gore već rekosmo prema Srbima je bio strašan te su od njega Srbi u giljanskom kraju propištali. Koliko je Ajdar Srbe mrzeo palio je i crkvu njihovu u selu Vrbovcu“, kaže početak srpskog predanja o Arnautinu koji je doživeo prosvetljenje

  • 2
Albanske vojvode i stražari, turski oficir i pravoslavni monah u Visokim Dečanima 1903. godine. Foto: Wikimedia Commons/kossev.info

„Ko bi smeo i pomisliti“, kaže autor teksta koji je u beogradskom dnevniku „Vreme“ objavljen 1. maja davne 1934. godine, pre osam i po decenija, “da će se za tursko vreme koji Turčin pokrstiti, ali eto i toga je bilo“.

Ljudi su oduvek, pa tako i danas, tvrdo verovali da je upravo ona vera u kojoj su se rodili prava i istinita. Jer, da vera njihovih roditelja i predaka nije istinita, zar bi se oni u njoj rodili? Svakako da ne, jer svaki je čovek instinktivno samom sebi centar sveta.

Zbog tog i takvog urođenog stajališta, koji je proizvod ljudskog egoizma, kao i zbog straha od nepoznate sile koja kažnjava — promeniti veru nikada nije bilo nešto uobičajeno, i, proporcionalno ljudskoj populaciji, dešavalo se (i dešava se) vrlo retko. Naravno, to ne znači da toga nije bilo, ali ljudi su menjali veru i prelazili u drugu najčešće zbog spoljnih faktora poput golog preživljavanja, ili ekonomskog, političkog i uopšte društvenog boljitka i ličnog napretka.

Razni faktori su bili u igri — ljudski život je uostalom i na individualnom i na kolektivnom planu vrlo složen pa te okolnosti ne treba potcenjivati i njihov značaj omalovažavati ovakvim generalizacijama — ali najređe je to bilo motivisano unutrašnjim prosvetljenjem i autonomnim sticanjem uverenja da je zapravo neka druga, a ne izvorna tvoja, vera prava i istinita (pretpostavljamo da su svi deklarativno prelazili „iz uverenja“ jer sigurno neće javno priznati da su promenili veru zbog materijalnih dobara).

„Arnaut ubija kaluđera na Kosovu u manastiru Devič (1912)“, glasi izvorni potpis ove fotografije. Foto: Wikimedia Commons/Tajga

Danas, u našem svetu verskih sloboda (ako izuzmemo nesrećne krajeve naše planete koji i dalje grcaju pod jarmom religijskog fanatizma) to je maltene jedini faktor u igri, ali u vremenu kada je Osmansko carstvo dominiralo Balkanskim poluostrvom i postajalo sve tiranskije kako se bližilo svojoj smrti — bilo je zamislivo samo da neko pređe u islam, i nezamislivo da ga napusti.

Zapravo, islamski zakoni su vrlo oštri prema ljudima koji napuste veru Muhamedovu, zbog čega i jeste neobična i bezmalo fantastična, ova priča objavljena onomad u rubrici „Anegdote iz Južne Srbije“ a pod naslovom „Pokršteni Arnautin“.

„Čuveni srpski krvopija Arnautin Ajdar iz Ljubišta Giljanske kote (sreza) beše oteo Srpkinju devojku iz Vitine (opet giljanski srez) i poturčio je na silu za sebe i s njom izrodio tri sina kao tri zlatne jabuke“, nastavlja autor. „Kao što gore već rekosmo prema Srbima je bio strašan te su od njega Srbi u giljanskom kraju propištali.

Koliko je Ajdar Srbe mrzeo palio je i crkvu njihovu u selu Vrbovcu, ali, nešto, od toga dana, od te paljevine crkve one je se namah umirio i nije više zla činio za duže vreme... Ćutao je obično i slabo je kome Boga nazivao pa i samim Arnautima. Kao da je gromom pogođen... Hrišćani su mislili da smišlja neko novo zlo i sklanjali su se i od senke njegove. Ali, ipak, nešto je se krupno u njegovoj duši odigravalo...

Omer-paša Latas, rođen kao pravoslavni Srbin Mihajlo Latas u Lici, mlad je postao mušir, odnosno maršal. Ovde sedi na konju tokom Krimskog rata kada je bio „serdar-i ekrem“ odnosno vrhovni zapovednik osmanlijske vojske. Foto: Wikimedia Commons/Zinet/Pinar

Jednoga dana Ajdar dođe skrušeno i sa svim smireno popu Risti iz Vrbovca i izjavi mu: da hoće da se pokrsti. Pop Rista nije mu verovao. Ajdar je navaljivao svakoga dana a pop Rista ga je odbijao koliko zbog njega kao zlikovca jer ga je dobro poznavao toliko i radi drugih Arnauta, koji bi zlo učinili ako bi pop Rista zaista pokrstio Ajdara.

Ali, jednoga dana Ajdar se zaista pokrstio u istoj crkvi koju je palio. Istoga dana pokrstili mu se i tri sina a i žena mu se vrati u staru veru. Od ovoga dana Ajdar je bio sa svim miran i dobar prijatelj Srba. Arnauti su opet govorili da je on — poludeo.

Da li je ova priča tačna ili je samo legenda, teško je reći, ili bolje reći — nemoguće je reći. Postoji samo narodno predanje, ali delići društvene atmosfere koji se naziru iz ovog teksta ukazuju na to da se događaj zbio negde tokom poslednjih decenija devetnaestog veka, kada je Otomanska imperija već ulazila u stanje potpunog haosa i rasula, i kada se nije znalo ni ko pije ni ko plaća. Balkanskim vilajetima, to jest bivšim Rumelijskim ejaletom, potkraj pretprošlog i početkom prošlog stoleća dominirali su razbojnici, albanski kačaci, srpski i bugarski komiti, a vlasti nisu bile kadre da suzbiju njihovo delovanje što dosta govori o urušavanju sistema.

Turski vojnici i albanske vojvode štite Visoke Dečane od albanskih razbojnika. Foto: Wikimedia Commons/kossev.info

To ne kažemo zato što je Ajdar iz priče oteo Srpkinju i spalio crkvu, već zato što je na njegovo pokrštavanje očito izostala reakcija ne samo okoline (koja se zadovoljila time da ga proglasi za duševnog bolesnika) već pre svega države, na čijem čelu ipak bio kalif, što je zvanje koje obavezuje (počev od Murata, osmanski sultani su polagali pravo na tu titulu, ali su tek Selimovim osvajanjem Meke i Medine 1517. godine postali de fakto priznati kao naslednici poslanika Muhameda i predvodnici čitave ume, odnosno zajednice svih muslimana).

Većina islamskih jurista je u to vreme smatrala da je apostasija ne samo greh nego i krivično delo, kažnjivo smrću nakon što prođe izvesno vreme, tokom kojeg se čoveku pruža mogućnost da shvati svoju grešku i da se pokaje. Kako je danas, nije relevantno za priču o Ajdaru jer je on živeo u vremenu i društvu u kojem je odricanje od islama bilo ekvivalentno današnjoj veleizdaji.

Ali čak i danas, avganistanskom muslimanu Abdulu Rahmanu koji je 2006. godine prešao u hrišćanstvo, vlasti su pretile smrtnom kaznom (ustav post-talibanske Islamske Republike Avganistan daje ograničene verske slobode, ali priznaje hanifijsku pravnu školu koja za ovo određuje smrt). Zanimljivo, oslobođen je zato što je proglašen mentalno nesposobnim za suđenje. Slično kao Ajdar, ili, možda baš kao Ajdar. Možda se Ajdar upravo igranjem na tu kartu izvukao, ako je uopšte postojao.

(P. L.)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Više sa weba

Komentari

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA