Da spase najmanje Srbe, Diana je sišla u dno NDH logora gde se "svakom detetu nazirala smrt u očima"

Foto: Wikimedia/novosti.rs

Nakon više od 70 godina potpune tišine, o Diani Budisavljević priča ceo region. I nadajmo se da će uskoro ceo svet, jer je zahvaljujući ovoj hrabroj Austrijanki oko 15.000 dece izbeglo smrt od bolesti i gladi u logorima za najmlađe u NDH.

Čak ni deca koju je Diana spasila, uglavnom srpska, iz kordunskih i kozarskih sela, nisu znala ime svoje dobročiniteljke. Toliko je Diana delovala tiho. O njoj se za vreme komunističke Jugoslavije nije govorilo, jer kao bogata Austrijanka, koja je u svojoj spasilačkoj misiji sarađivala i sa crkvom, nije bila njihov model KPJ heroine. Takođe, bila je udata za Srbina koga je nekako zaobišla ustaška tortura usred Zagreba.

Diana Budisavljević Foto: Arhivska fotografija

Istoričar Silvester Mileta smatra da je jedan od razloga zaborava i lična mržnja koju je prema njoj gajila posleratna funkcionerka socijalne zaštite Tatjana Marinić, koja je i sama učestvovala u izbavljanju dece iz logora. No nakon što je 1947. godine Diani Ozna oduzela kartoteku, Marinić je odbila sve njene predloge da nju ili njene saradnike obuči kako da je koriste. Kartoteka je ubrzo izgubljena i nikada više nije pronađena, a sa njom ni podaci.

Ipak, zahvaljujući istoričarima i istraživačima, o Diani se mnogo toga danas zna:

Rođena je u Insbruku, u Austriji kao Diana Obekser. Bila je udata za Srbina Julija Budisavljevića, profesora Medicinskog fakulteta u Zagrebu, sa kojim je imala dve ćerke. Pripadala je zagrebačkoj eliti i njen život tekao je mirno, sve dok, po izbijanju rata od rođake nije saznala da po Hrvatskoj niču logori u koji se odvode ne samo Jevrejke, već i pravoslavke, srpske žene.

- Jevrejska opština pomaže svojim članovima u koncentracionim logorima. Za progonjene pripadnike pravoslave vere ne postoji nikakva akcija pomoći - piše ona o povodu svoje borbe.

Njena želja da donacijama pomogne te žene o kojima niko ne brine ubrzo je izrasla u pravu akciju spasavanja dece iz logora koji su bili napravljeni specijalno za najmlađe.

Uporedo s tim, Diana je pravila kartoteku i foto-albume mališana, ne bi li im sačuvala identitet i spojila ih sa roditeljima od kojih su prisilno rastavljeni. Većina majki te dece (pravoslavki, kako su ih zvali) bila je odvedena na prinudni rad u Nemačku. Osim kartoteke, sve vreme je vodila i dnevnik, koji nije bio njen lični, već je sadržao opise stvari koji su ona i njeni saradnici radili na pomoći toj deci.

Srpski i jevrejski mališani u ustaškom Dečjem logoru u Sisku. Foto: Wikimedia Commons/Znaci.net

Mnogo stranica napred, u njenom dnevniku navodi se kako je sama ili sa saradnicima odlazila u logore Lobor-grad, Staru Gradišku, Gornju Rijeku, Sisak, pa i Jasenovac, i odatle odvodila izgladnelu i bolesnu decu. Trpela je, pritom, vređanja, prepreke, odbijanja, strah. Bespomoćno je gledala decu kako umiru, kako bivaju odvedena daleko od njene zaštite, ubeđivala je majke pred vratima logora da joj odmah predaju svoju decu, jer je znala šta ih sa druge strane čeka.

- Kad smo došli u logor opet smo morali dugo čekati, jer se nije smjelo početi prije nego što je komandant stigao. Zatim nam je dodijeljen jedan liječnik. Za svako dijete je trebao procijeniti je li sposobno za transport. Budući da su za ustašku koloniju u Gornjoj Rijeci morala biti birana samo najzdravija, najjača djeca, mislio je liječnik da i sada mora obavljati takav izbor. No, uskoro je shvatio da se radi o velikoj akciji spašavanja. Svakom je djetetu pogledao u grlo zbog difterije koja je harala u logoru i proglasio ga sposobnim za transport. Najprije su to bila djeca već odvojena od majki koje su prethodnih dana odvedene.... Zatim smo otišli u tzv. dječju bolnicu... Svakom se djetetu već mogla nazrijeti smrt u očima. Što s njima učiniti? Liječnik je kazao da je tu svaka pomoć već prekasna.

Deca su brzo umirala Foro: Profimedia/Zuma Press - News

- Vođa transporta je odlučio da svako dijete koje se nekako može povesti povedemo i tako pokušamo pomoći. Učinjen je izbor. Djeca su postavljena na noge i ono koje se još nekako moglo držati, bilo je predviđeno za transport... Djeca koja su se rušila, koja više nisu imala nimalo snage, morala su ostati. I stvarno je većina tih jadnih bića umrla još tijekom dana... mala umiruća stvorenja nisu mogla ništa kazati.

- Neka djeca već pre su bila predviđena za transport u Gornju Rijeku, a onda su zbog bolesti morala ostati. Umrla su djelimično tamo, a djelimično od nas preuzeta kasnije, kao i toliko tih malih mučenika, kao nepoznata, bezimena djeca. A svako je imalo majku koja je za njim gorko plakala, imalo je svoj dom, svoju odjeću, a sad je trpano golo u masovnu grobnicu. Nošeno devet mjeseci, u bolu rođeno, s oduševljenjem pozdravljeno, s ljubavlju njegovano i odgajano, a onda - Hitler treba radnike, dovedite žene, oduzmite im djecu, pustite ih da propadnu; kakva neizmjerna tuga, kakva bol (...)

Dečacima iz logora oblačene su ustaške uniforme. Diana nikada nije saznala zašto Foto: Telegraf

- Prije podne je došao i Luburić (Vjekoslav Luburić, zapovednik sistema konc-logora). Bio je bijesan što mora da preda djecu. Кazao je da ima dovoljno katoličke djece koja u Zagrebu rastu u bijedi. Neka se za njih brinemo. Onda nam je opet prijetio, da samo o njegovoj dobroj volji zavisi hoće li nas pustiti iz logora.

- Djecu koju smo popisali ustaše su odvodile na prvi kat... Ne može se opisati kakvi su se bolni prizori tu odvijali. Koliko je bilo hrabrosti u tih žena. Neka mala djeca nisu se htjela odvajati od majki i sada su očajne majke govorile svojim najdražima "bit će ti lijepo, nemoj se bojati, uskoro ću doći po tebe". I uvijek opet tiho pitanje upućeno nama, hoće li više ikada vidjeti svoju djecu. Stalno smo ponavljali da će djeca doći u domove, da im nećemo učiniti ništa nažao, da ćemo se za njih brinuti dok se majka ne vrati iz Njemačke i sama preuzme svoje dijete. I nakon upisa u listu, posljednji poljubac, posljednji zagrljaj, često samo na brzinu, jer su bezdušni ustaše nasilno razdvajali majke od djece ... Odmah su ih odvajali od majki koje su bile zatvarane iza drvenog zida u dvorištu te zgrade....

Srpski narod sa Kozare u Daruvaru, verovatno u ustaškom logoru, juna 1942. godine. Foto: Znaci.net/Muzej revolucije naroda Jugoslavije

- U transportu je bilo 700 djece. Neobično teško je bilo osigurati smještaj za djecu. Različiti moji razgovori u Ministarstvu zdravlja i kod nadbiskupa bili su svi bez rezultata. Veća zgrada koja bi poslužila kao karantena nije stavljena na raspolaganje. Neka si pomognemo kako znamo ili neka djecu ostavimo u logoru. Dozvola za dovođenje djece bila je tako nevoljko dana. Ustaše nisu stvarno željele da se djeca spase.

- I ministar udružbe je nevoljko dao odobrenje za smještaj i brigu za djecu, uz usmenu preporuku da se dovede što je moguće više nepoznate djece, koja će se onda odgajati u ustaškom duhu. Ni od kuda pomoći, tako da je problem smještaja bio isključivo prepušten prof. Bresleru koji je učinio čuda. Nedavno je bio napušten jedan veliki talijanski logor u Jastrebarskom. Štale još nisu bile porušene. Te su štale sad na brzinu, s ono malo sredstava s kojima se raspolagalo, koliko je bilo moguće uređene. U starom dvorcu su prof. Dragišić i njegova supruga s mnogo samoodricanja uredili bolnicu. Tu je sad smješten veliki broj djece. Mnoga za koju je već bilo prekasno, ali veliki broj je bilo moguće spasiti od sigurne smrti koja ih je čekala u logoru - napisala je ona 10. jula 1942. godine u Staroj Gradiškoj.

Logor Stara Gradiška Foto: Wikipedia/Spellcast

Opisala je i susrete sa Kvaternikom, Stepincem, Artukovićem, te nemačkim generalima, koji su bili mnogo raspoloženiji da pomažu pravoslavcima od ustaških vlasti.

O Stepinca je više puta tražila pomoć.

- Moj prvi prijem kod nadbiskupa dr Stepinca 3.12.1941.. I tamo je rezultat razgovora bio potpuno negativan. Nadbiksup mi je rekao da nema nikakvog utjecaja na vladu, tamo da ništa ne može ishoditi. Spreman je zauzeti se za stvar, ali unaprijed zna da ne može ništa postići... Druga audijencija kod nadbiskupa... Nadbiskup je vrlo suzdržan. Ne želi se zainteresirati. Кaže da nema nikakvog upliva na vladu. Ispričao mi je da je zbog stana jedne Židovke bio kod nekog ministra. Taj mu je obećao da će žena moći ostati u stanu, a sad ju se usprkos tome namjerava iz stana izbaciti. Кažem da sam došla tražiti da spasi jedan narod, a on mi priča o nekom stanu.

Alojzije Stepinac Foto: Profimedia/AKG

- Onda je počeo kritizirati Nijemce, nacizam, Hitlera, da su oni svemu krivi. Кažem mu da se njemački biskupi jako zauzimaju za svoje vjernike i suprostavljaju Hitleru. Mnogi od ovdje progonjenih su prešli na katoličku vjeru i njegova je dužnost zauzeti se za njih... Na kraju obećava da će se zauzeti. Budući da u to mnogo ne vjerujem, nazivam... kanonika Bakšića i molim za prijem. Molim da sa svoje strane utječe na nadbiskupa. Molim da se kanonici sastanu i da se svi zajedno zauzmu za progonjene s Кorduna - napisala je ona.

Korak po korak Diana je uspela da spase između 12 i 15.000 mališana, uglavnom srpske nacionalnosti. Neki od njih, zajvaljujući Diani, koja je svesrdno odgovarala na pisma Srpkinja, zarobljenih po nemačkim radnim logorima, ponovo su nakon rata pronašla svoje roditelje. Druga nikada nisu. Možda i bi da Ozna 1947. godine nije oduzela Dianinu kartoteku. Šta je sa njom radila, niti gde su završili svi ti podaci, do danas se ne zna.

Troje od silne dece koju je Diana Budisavljević spasila Foto: Telegraf.rs

- Akcija koju je organizovala Dijana Budisavljević, bila je po svom obimu, broju učesnika i broju spasene dece jedna od najsloženijih i bez sumnje najhumanijih takve vrste tokom rata, kako na području NDH, tako i u čitavoj okupiranoj Evropi - navodi se na sajtu Jasenovca.

Ubrzo nakon toga Diana se vratila u svoj rodni Inzbruk. Tu je i umrla 1978. godine.

O njenom životu snimljen je dokumentarni film "Dianina deca", a nedavno i igrani "Dnevnik Diane Budisavljević" koji će srpska publika, nakon premijere na festivalu Slobodna zona, moći da pogleda u bioskopima od 14. novembra.

(Telegraf.rs)