Nerazmrsivi ljubavni čvor Marka Kraljevića, Jelene, njenog oca Hlapena, Grgura i njegove žene Todore

Mitski Marko umnogome liči na grčkog poluboga Herakla, ne samo po svojim herojskim podvizima i polubožanskom stasu i statusu, nego i po svom burnom ljubavnom životu. Ovo potonje, međutim, više važi za istorijskog Marka nego za onog iz narodne pesme

  • 2
Marko Kraljević „Portret Marka Kraljevića“, Vilhelmina Karadžić, oko 1850. Foto: Wikimedia Commons/istorijskabiblioteka.com

Marko Kraljević, lik iz srpske mitologije, i kralj Marko Mrnjavčević, ličnost iz srpske istorije, dve su različite osobe, mada su jedna ista. Čini se da je mitski Marko kulturnim delovanjem naroda na sebe preuzeo svojstva i osobine nekih mnogo starijih mitoloških likova, koji zadiru u duboku prošlost; u prvom redu tu mislimo na sličnosti sa Heraklom (one počinju izborom oružja, Markovim buzdovanom a Heraklovom toljagom, ali se tu ne završavaju), čemu bi mogli da idu u prilog neki čudni rituali i običaji srpskog naroda vezani za Markov kult, pre svega na istoku i jugu Srbije, koje je pre par decenija zabeležilo i oko kamere naše državne televizije, sa maskiranim seljanima koji sprovode neki neobični obred oko sela.

Marko svakako liči na Herakla, ne samo po svojim herojskim podvizima i polubožanskom stasu i statusu, nego i po svom burnom ljubavnom životu; ovo potonje važi za mitskog Marka, ali mnogo više za istorijskog.

Herakle se četiri puta ženio: prvo Megarom, koju je u nastupu ludila, koje je prouzrokovala Zevsova supruga Hera, boginja žena i braka, ubio zajedno sa decom (po drugoj verziji decu je ubio a nju poštedeo); zatim Omfalom, lidijskom kraljicom kojoj je isprva bio rob; potom Dejanirom, za čiju se ruku morao da bori sa rečnim bogom Ahelojem, a koja je, ljubomorna na Jolu, kćer kralja Eurita od Ehalije, koju je Herakle hteo da uzme za novu ženu, uronivši muževljevu košulju u otrovnu mešavinu, dovela do njegove smrti, posle čega je on uznesen na Olimp, gde se oženio Hebom, boginjom mladosti.

Za Herakla znamo i da je imao i muške ljubavnike, u prvom redu Jolaja, koji mu je bio i bratanac, a kojem je kasnije dao ruku svoje prve supruge Megare, po verziji u kojoj ju je poštedeo, pošto više nije mogao očima da je gleda; Plutarh u svojoj knjizi „Erotikos“ navodi da je Herakle imao bezbroj drugih ljubavnika, među kojima su Abder (heroj i Hermesov sin), Nestor (kralj Pila), Admet (Likurgov brat), Ifit, Elaktas, Hilas i Filoktet (učesnik Trojanskog rata, sin tesalskog kralja Peata).

Stara Grčka, Sveta tebanska četa, Istorija, Grčka istorija, Antički svet, Antika, Herakle, Herkul, Grčka mitologija Herakle i njegov bratanac Jolaj na mozaiku iz Ancija kod Rima. Tebanci su verovali da je Jolaj bio Heraklu ujedno i ljubavnik. Foto: Wikimedia Commons/Haiduc

Slično Heraklu, ljubavni život Marka Kraljevića bio je uzbudljiv, što znamo iz pesama kao što su „Sestra Leke kapetana“ i „Ženidba Marka Kraljevića“, ali za raziku od mitskog Herakla, mitski Marko očekivano nije zalazio u homoseksualne vode. Malo je verovatno da je to činio i istorijski Marko, koji se, za razliku od pomenutog poluboga, ženio samo jednom, no bez obzira na to imao vrlo uzbudljiv ljubavni život, čak uzbudljivi i od onoga koji je vodio mitski Marko, što potvrđuje opasku da niko ne može da smisli ono što može život.

Naime, kralj Marko je bio oženjen Jelenom, kćerkom velikaša Radoslava Hlapena, koji je po rečima Jovana Kantakuzina bio „po rodu blizak“ caru Dušanu, a čija je oblast sa centrom u Beru pokrivala deo prostora današnje Egejske Makedonije u Grčkoj, južno od teritorije koja je posle Dušanove smrti došla pod neposrednu kontrolu Mrnjavčevića. Brak očigledno nije bio srećan, niti dovoljan Marku, pošto se u jednom trenutku „ušemio“ sa nekom Todorom, ženom nekog Grgura.

O ovoj posve neobičnoj i, za naš doživljaj srpskog srednjovekovlja (koje u našoj nacionalnoj svesti ima obrise uzvišenog i moralnog čistog perioda), neočekivanoj epizodi, znamo samo zahvaljujući jednom Markovom podaniku, pisaru Dobri, koji je prepisivao trebnik, crkvenu knjigu, u selu Kaluđerec u Porečju, na zapadu današnje Severne Makedonije.

Savršeno bezazleno, kao da piše o tome šta je tog jutra doručkovao, ili šta mu je prethodne sedmice na trgu dobacio prodavac usoljene ribe, dijak Dobre ispisuje sledeće redove:

„Слава сьвршитєлю богѹ вь вѣкы, аминь, а҃мнь, а҃м. Пыса сє сиꙗ книга ѹ Порѣчи, ѹ сєлѣ зовомь Калѹгєрєць, вь дьны благовѣрнаго кралꙗ Марка, ѥгда ѿдадє Ѳодору Грьгѹровѹ жєнѹ Хлапєнѹ, а ѹзє жєнѹ свою прьвовѣнчанѹ Ѥлєнѹ, Хлапєновѹ дьщєрє“

što u prevodu na savremeni srpski znači:

„Slava Savršitelju Bogu u vijeke, amin, amin, amin. Pisa se ova knjiga u Porečju, u selu zvanom Kaluđerec, u dane blagovjernog kralja Marka, kada predade Todoru Grgurovu ženu Hlapenu, a uze ženu svoju prvovjenčanu Jelenu, Hlapenovu kćerku.“

Marko Kraljević i Musa Kesedžija „Kraljević Marko i Musa Kesedžija“, Vladislav Titelbah, 1900. godine. Ovako je Marka, koji na svom konju Šarcu zamahuje buzdovanom, zamislio Vladislav Titelbah, srpski slikar češkog porekla. Foto: Wikimedia Commons/istorijskabiblioteka.com

Pošto je ovo toliko komplikovano da nemalom broju ljudi treba dodatno pojašnjenje, pokušaćemo da sažmemo i pojednostavimo: 1) Marko i Jelena su bili u braku; 2) Grgur i Todora su bili u braku; 3) Marko je Jelenu oterao natrag ocu Hlapenu; 4) Marko je uzeo k sebi Grgurovu ženu Todoru; 5) Marko je želeo da obnovi brak sa Jelenom; 6) Hlapen je pristao ako mu Marko pošalje Todoru; 7) Marko je Hlapenu poslao Todoru; 8) Hlapen je Marku poslao Jelenu.

Markovi razlozi za obnovu braka sa svojom „prvovjenčanom Jelenom“ gotovo su sigurno bili čisto politički, budući da su Hlapenove zemlje ležale južno od Markovih, a pošto je već bio okružen neprijateljski nastrojenim velikašima, od kojih mu nijedan nije priznavao prvenstvo ni nakon Maričke bitke ni nakon skore smrti cara Uroša, nije mu bio potreban još jedan dušmanin da mu grabi komad po komad očevine.

Ko su Grgur i Todora, niko ne zna pouzdano. Ne želimo da spekulišemo, već samo da ukažemo na to, da je ime „Grgur“ varijacija imena „Georgije“, iz kojeg se izvodi ime „Đorđe“, iz kojeg se dalje izvodi ime „Đurađ“. Baš u to vreme, u periodu 1362—1378, Zetom vlada Đurađ Balšić, koji je oterao svoju prvu suprugu Oliveru Mrnjavčević (!), kćer Vukašinovu, sa kojom je imao dve kćeri, Jelisavetu i Gojislavu, da bi oženio Teodoru, udovicu Žarka Mrkšića i kćerku despota Dejana, velikaša i rodonačelnika kuće Dejanović.

Iz životopisa Đurađa Balšića i Teodore Dejanović ne može se zaključiti da li su njih dvoje zapravo Dobrini Grgur i Todora, ali se najverovatnije radi o pukoj slučajnosti, u koju je uključeno i to što je Đurađ oterao Markovu sestru da bi se ponovo oženio; pre će biti da se radi o nekom Markovom vlasteličiću, jer je nezamislivo da su Balšići tek tako posmatrali sva ta dešavanja i nemo istrpeli grozno poniženje pred očima preostale srpske vlastele, koja je još uvek ljubomorno čuvala svoje oblasti, odbijala da stane pod jedan barjak, i sebi dozvolila da bude, korak po korak, pregažena od strane Osmanlija.

Herkul, statua Herkula Rimski Herkul, odnosno grčki Herakle. Foto: pixabay.com

(P. L.)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Više sa weba

Komentari

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA