Kaluđer Marina: Decenijama izigravala muško, čak i posle optužbe da je devojci napravila dete

Na samom početku hrišćanskog monasticizma, negde tokom druge polovine 5. veka, u libansku dolinu Kadiša, u tek osnovani manastir Kanubin, stigao je otac sa svojim sinom da se zajedno s njim zamonaši. Ali sin je skrivao tajnu...

  • 9
Manastir Kanubin, Dolina Kadeša, Liban, Maroniti, Maronitska crkva, Hrišćanstvo, Marija Monah

Dolina Kadiša u Libanu krije puno drevnih manastira, većinom maronitskih. U donjem levom uglu je manastir Kanubin, najstariji od svih, utemeljen tokom druge polovine 5. veka od strane Svetog Teodosija Antiohijskog ili njegovih neposrednih sledbenika. Maronitska crkva je od 12. veka u punom opštenju sa rimskim papom. Foto: Wikimedia Commons/Evan Williams

Verovatno tokom 5. veka, rodila se u Siriji, Libanu ili istočnim delovima Male Azije devojka po imenu Marija: gde tačno i kada tačno ne zna se pouzdano, i sve što znamo o njoj temelji se na žitijama koji su napisani od 525. do 650. godine, uz brojne kasnije prepise, među kojima je danas najstariji onaj iz 10. veka.

Skepsa je prirodna savremenom čoveku u takvim okolnostima, čak i poželjna pošto je motivisana razumom. Ali, sem jednog detalja s kraja, ništa iz cele priče o ovoj Mariji ne može se nazvati fantastičnim, što je čini izuzetno autentičnom: početak Doba vere, što je 5. vek svakako, bio je bitno drugačiji od našeg vremena, i ne bi trebalo procenjivati verovatnost ovih događaja vodeći se našim svakodnevnim iskustvima, na stranu što su ovakvi primeri i tada bili retki, inače o njoj uopšte ne bi bilo ni reči.

Dakle, Marija — koja se u u nekim tradicijama zvala Marina ili Mirjam — rodila se negde na širem prostoru Levanta, tokom 5. veka. Po svemu sudeći, rodila se u imućnoj porodici, kao jedinica, jer majka joj umrla mlada, pa ju je u hrišćanskom duhu odgajio Bogu veoma posvećeni njen otac Evgenije.

Toliko Bogu posvećeni Evgenije, da je odlučio da kćer uda čim ova za to stasa i da se onda na miru povuče u manastir (hrišćanski monasticizam je tada krenuo naglo da se razvija). Saznavši za to, Marija je upitala oca, zašto svoju dušu hoće da spasi a njenu da uništi. „Ali šta ću s tobom? Ti si žensko“, rekao je on, jer tada još nije postojalo žensko monaštvo. Na to je ona obrijala svoju glavu, obukla mušku odeću i rekla da će živeti s njim kao kaluđer.

Manastir Kanubin, Dolina Kadeša, Liban, Maroniti, Maronitska crkva, Hrišćanstvo, Marija Monah

Sveta prepodobna Marija Monah, odevena u crvene haljine, s ocem Evgenijem stiže na kapiju manastiru Kanubin. Francuska minijatura iz 14. veka. Foto: Wikimedia Commons//Public domain/saints.bestlatin.net/Richard de Montbaston, from Jacobus de Voragine, Legenda aurea (traduction de Jean de Vignay), France, Paris

Uvidevši odlučnost kćeri, imovinu je razdelio sirotinji i sa njom se povukao u libansku dolinu Kadiša, Svetu dolinu na aramejskom, u manastir Kanubin, najstariji od svih maronitskih manastira, tada tek nedavno osnovan od strane Svetog Teodosija Antiohijskog, ili njegovih neposrednih sledbenika. Marija je tamo postala monah Marin, to je ime sama izabrala, zbog čega nije nemoguće da se zapravo stvarno zvala Marina.

Sve je zavarala: neki članovi manastirske obitelji mislili su da je njen blagi glas posledica dugih molitvi, drugi da se radi o evnuhu, samo niko nije pomišljao da se žena drznula da dođe u njihovu zajednicu. Posle deset godina života sa ocem u istoj manastirskoj keliji, nakon deset godina molitvi i posta, Evgenije je preminuo, a Marina je postala još povučenija, još veći asketa.

Poneti svoj krst

 

Jednoga dana, iguman je Marinu sa tri monaha poslao da završe neki posao za manastir. Zanoćili su u jednoj gostionici. Tu su bili i istočnorimski vojnici; jedan od njih se zagledao u gostioničarevu kći, obljubio je, i rekao joj, ako slučajno začne, da kaže da joj je otac Marin to uradio.

Začela je, i optužila Marinu. Ljutiti otac je zakucao na vrata Kanubina i požalio se igumanu, koji mu je obećao da će istražiti stvar. Suočenje sa Marinom je bilo dramatično: pala je na kolena, plakala, priznala da je grešna i molila za oproštaj. Ali nije htela da objasni prirodu svog greha, pa je iguman zaključio jedino što je mogao da zaključi, i prognao je iz manastira. Marina je odlučila ponese svoj krst.

Dolina Kadiša, Liban

Krst iznad doline Kadiša u Libanu, koja krije veliki broj manastira, mahom maronitskih. U pozadini se vidi planina Liban. Foto: Wikimedia Commons/Public domain/Brian Dell

Kada se dete rodilo, gostioničar ga je predao Marini, koja je i dalje obitavala kod manastira, sama, od milostinje. Tu je nastavila da živi i da odgaja dete. Hranila ga je ovčijim mlekom koje su joj poklanjali pastiri, i deset godina je prošlo. Napokon su kaluđeri uspeli da ubede igumana da joj oprosti i primi je nazad, pod uslovom da prihvati teške fizički poslove, da kuva, čisti i donosi vodu u manastir.

Kada joj je bilo 40 godina, razbolela se i tri dana kasnije preminula. Iguman je naredio da se telo opere, preobuče i prenese u crkvu kako bi se bratija molila za njenu dušu. Tada su za to zaduženi monasi otkrili da se radi o osobi ženskog pola. Zaprepašćeni, otrčali su igumanu, koji je pao na kolena pred njenim lešom i plakao dugo, zbog sveg zla koje joj je naneo, shvativši kakvu je hrišćansku dušu, krotku i požrtvovanu, imao u svojoj vlasti.

Obavestio je i gostioničara, koji je dotrčao i pokajnički plakao zbog svog ogrešenja, zbog nanete nepravde, preklinjući za oproštaj. Tokom molitvi za njenu dušu, predanje kaže, monah na jedno oko slep potpuno je progledao nakon što je dodirnuo njene ostatke (jedini fantastični detalj cele priče), koji se nisu raspadali već su širili prijatni, svetački miris. Kasnije su i gostioničareva kći i njen vojnik išli na grob Marine, kaže drugo predanje, da javno priznaju svoje ogrešenje i mole za oproštaj.

Kopti smatraju da se njene mošti čuvaju u Crkvi Svete Marije u Kairu, hramu koji je upravo njoj posvećen, koji je tokom druge polovine 17. i tokom celog 18. veka bio sedište njihovog pape aleksandrijskog, poglavara Koptske drevnoistočne crkve. Njenim neraspadljivim ostacima vernici imaju mogućnost da se jednom godišnje poklone, 15. dana meseca mesorija, koji ove godine pada u petak 21. avgusta. Slavi je i Katolička i Pravoslavna crkva. Naša crkva to čini 12. februara po starom a 25. po novom kalendaru.

(P. L.)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Više sa weba

Komentari

  • Predator

    22. jun 2020 | 22:27

    Likovi totalno promašili i život i suštinu života! Život nije zaviti se u krpe kojekakve i izigravati budalu odvajati se od svih i pljuvati na sve samo za sebe govoriti da si prosvetljen i ideš u raj da letimo aaaa ko oni poremećeni u ludari što misle da ako otvore prozor dobiće krila aha isti je to mentalitet. Stvarno mi je muka čast izuzecima ali brate.

  • Viki

    23. jun 2020 | 08:55

    U petom veku je nastala propast hriscanstva a ne procvat. Pravo hriscanstvo je bilo do cara Konstantina a ovaj je uveo strasnu jeres koja vlada do danasnjih dana. Monastvo i asketizam nisu hriscanske odlike,nego istinoljubivost, pravda i oprastanje. A u ovoj prici toga nema.

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA