≫ 

Ester (78) je rođena u logoru na Starom sajmištu: Izneli su je u kutiji, imala je samo 900 grama

Ester Bajer, koja je iz logora spasena i odneta u Zvečansku, kaže da su svi sumnjali da će preživeti. Ipak, doživela je duboku starost i za koji dan će napuniti 79 godina. Aleksandar je sa majkom Gretom pobegao iz Beograda i skrivao se godinama u Homoljskim planinama

  • 8
Ester Bajer, Logor Staro sajmiste Foto: Marko Todorović

Danas se obeležava Međunarodni dan sećanja na žrtve Holokausta, u spomen na dan kada je 1945. godine oslobođen Aušvic-Birkenau, najozloglašeniji logor smrti u porobljenoj Evropi, tokom Drugog svetskog rata. U Srbiji su nacisti ubili oko 90 odsto Jevreja. Danas oko 3.000 njih živi u zemlji i oni će takođe odati počast žrtvama Holokausta.

Ester Bajer prepričava detalje, dok se šeta po Starom sajmištu, gde su zgrade, koje su Nemci smatrali idealnim za koncentracioni logor, izgrađene nedugo uoči početka Drugog svetskog rata. Nakon okupacije u aprilu 1941. oko 8.000 žena i dece Jevreja su zatočeni u Jevrejskom logoru.

U logoru je bila i majka Ester, koja je u to vreme bila trudna sa njom. Dok hoda okolo, Ester, sada žena bele kose koja se pomaže štapom, priseća se svega.

- Ovde je bila bolnica. Tu sam se rodila 31. januara 1942. godine u 2 sata - kaže onda za Deutschlandfunk Kultur.

"Imala sam samo 900 grama, krišom su me izneli iz logora"

Ester objašnjava da se njena majka zbog stresa i stravičnih uslova u logoru porodila pre termina.

- Rodila je u sedmom mesecu, imala sam samo 900 grama. Zima je bila teška, hladna, snežna - kaže Ester dok na svoje lice ponovo navlači crvenu masku koja je štiti od korona virusa.

Ester Bajer, Logor Staro sajmiste Ester nije upoznala svoje roditelje, ima samo fotografije Foto: Privatna arhiva

Kaže da je iz raznih izvora upoznata samo sa delićima dramatičnog porođaja njene majke u nemačkom koncentracionom logoru. Ester su zamotali i rođak je uspeo krišom da je izbavi logora u kutiji. Odveli su je u sirotište u Zvečanskoj, tamo je dobila ime Olga.

- Na kraju rata, moj stric Dragoljub Petković je pitao: "Šta ćemo sa ovim detetom? Hoćete li da je uzmete ili da je damo na usvajanje?" Moji baka i deka, sa očeve strane, rekli su da će me uzeti. "Pa, uzećemo je, pa ona je dete našeg sina", tako su rekli - priča Ester.

"Ti si mala Jevrejka", znala bi Ester da čuje kao mala, iako nije tačno znala šta misle. Sitna, mršava i često bolesna, detinjstvo u posleratnoj Jugoslaviji provela je teško, u siromaštvu, često i bez ljubavi... Trauma Holokausta nije bila "predmet" u socijalističkoj Jugoslaviji, niti u njenoj porodici. Ipak, obeležila je sve. Majka joj je ubijena, a otac, koji nije bio Jevrejin, nestao je u ratu. Ester Bajer svoje roditelje zna samo sa crno-belih fotografija.

- Ne mogu da vam to opišem. Nju sam samo videla na fotografijama. Moram da budem iskrena, ja ne osećam ništa posebno ni prema majci, ni prema ocu. Volela sam baku i deku. Baka je bila stroga i tukla me je. Bila sam živo dete. I deda je bio strog, ali nekako drugačiji - priča Ester.

Majka ubijena u "dušegupki"

Nakon bombardovanja u aprilu 1941. Nemačka i njeni saveznici rasparčali su Kraljevinu. Partizani bi napadali, a Nemci bi ubili 50 civila za svakog ranjenog vojnika Vermahta, a 100 za svakog ubijenog nemačkog vojnika. Jevreji su sistematski obespravljeni, uništavani, pljačkani, a gotovo svi muškarci su pobijeni. U proleće 1942. žene i deca u logoru na Starom Sajmištu su brutalno ubijeni. I majka Ester Bajer je ubijena u "dušegupki". Smestili su je u kamion u čiju unutrašnjost su ubacivali izduvne gasove, njeno telo je potom bačeno u već iskopanu masovnu grobnicu na obodu grada.

- Nakon toga su i drugi zarobljenici dovođeni u logor. Srbi, civili, partizani. Samo su u jednom delu logora bili smešteni Jevreji. Ovo je bila poslednja stanica ljudi jevrejske zajednice u Beogradu, u Srbiji... Tako da možete da kažete da je ovo mesto najvažnije kada govorimo o Holokaustu u Srbiji.

Bekstvo Ajzinbergovih iz Beograda

Potresna je i priča srpskog Jevrejina Aleksandra Ajzinberga koji sada ima 91 godinu i živi u Beogradu. Kada su Nemci i njihovi saveznici napali u aprilu 1941. Ajzinbergovi su pobegli iz Beograda. Njegov otac Matvej pao je u ruke Nemaca. Aleksandar je sa majkom, uz lažne papire, uspeo da se dokopa Homoljskih planina. Poljoprivrednik Ljubivoje Nikolić je bio dovoljno hrabar da sakrije Aleksandra i njegovu majku Gretu u jednoj kolibi.

- Učio me je da zavijam kao vuk. To više ne mogu da radim... Zašto? Zato što, ako se izgubite u šumi i krenete da zavijate kao vuk, psi počinju da laju, a gde ima pasa, ima i ljudi, stočara... Ne idete u kolibu jer su tamo možda vojnici. Sačekate sat ili dva. Ukoliko šetate kroz šumu, a ptica poleti, pomerite se u stranu, jer to znači da još neko šeta osim vas. Čuvajte se mesta gde su izvori, ne koristite staze, tamo može biti ljudi... Bežite što dalje od staza... Da, on me je naučio mnogo, ali sam dosta toga i zaboravio - priseća se Aleksandar svog života za vreme okupacije.

"Je l' istina da Jevreji imaju rogove?"

Aleksandar i njegova majka ostali su blizu srpsko-rumunske granice skoro tri i po godine... Bez oca, bez doma, lekara, škole. Sa vukovima i psima, gladni i žedni i stalno u pokretu. Jeli su sve što su u šumi mogli da nađu, pečurke i koprive, pili su izvorsku vodu. Živeli su od milostinje farmera i četnika, koji su im davali hranu i ponekad zaštitu. Aleksandar je svako malo bežao da bi spasao živu glavu, jer su se i tamo gde se skrivao odvijale borbe...

- Nisam se plašio, čak ni kad je bilo najgore. Dali su nam seljaci nešto odeće, ja sam imao i bundu, nabavio sam i sekiru - priča Aleksandar koji je sebe i naslikao da ne bi zaboravio kako je nekad izgledao.

Išao je u ritama, odeću su stalno krpili. Sam je uspeo sebi da napravi cipele. Za odbranu je imao sekiru i nož. Niko nije znao da su oni odbegli Jevreji iz Beograda. Jednom ih je jedna seljanka upitala odakle su došli.

- Majka je rekla: "Iz Beograda smo", a ova je rekla zamišljeno: "A, Beograd. Je l' istina da tamo ima Jevreja. Moja majka je rekla da jeste, a onda je ta žena upitala: "Istina li je da su crni i da imaju rogove?". Majka joj je odgovorila da to nije istina i da izgledaju baš kao ona i ja. Tada je svaki dalji razgovor bio završen - kaže Aleksandar.

U oktobru 1944. nakon Beogradske operacije, stvorili su se uslovi da se Aleksandar i Greta konačno vrate u Beograd. Njemu je bilo mnogo teško da se "opet nosi sa ljudima", ali i da jede normalno, nožem i viljuškom. Njegova baka je govorila da "jede kao životinja".

Tek nakon rata je Aleksandar saznao da mu je otac ubijen u logoru. Kao da mu to nije bila dovoljna muka, optužili su ga i da šuruje sa četnicima, zbog čega je sa samo 15 godina neko vreme proveo u zatvoru.

- Nisam išao u Homolje 35 godina, jer je to bilo vreme komunizma. Iako sam imao samo 15 godina, to bi značilo da sam sarađivao sa okupatorom ili ko zna šta. Trebalo je mnogo vremena da se tamo vratim - kaže Aleksandar za nemački portal.

Kako je bio talentovan za crtanje, školovao se i kasnije postao je arhitekta, baš kao i njegov otac Matvej.

Niko u Beogradu nije prihvatio Ester

Ester se čitavog života osećala kao da je autsajder, kao da je odbačena. Taj osećaj će je verovatno moriti čitavog života. Sa samo 14 godina je počela da radi za mizernu platu, kako bi se prehranila. Borila se da preživi. Rano se udala i rodila sina, koji je odrastao uz oca u Hrvatskoj i koji se otuđio nakon razvoda, jer se ona vratila u Beograd.

- Kada sam došla u Beograd, nisam imala kome. Spavala sam sa koferom na klupi u parku na Kalemegdanu. Sledećeg dana sam kupila novine i išla od vrata do vrata da nađem posao. Niko nije hteo da me zaposli jer sam bila bolešljiva i mršava. Tada se jedna žena sažalila i primila me, da joj čuvam decu. Tako ode moj život. Od kuće do kuće, od posla do posla. Izgubila sam dosta vremena - kaže Ester.

Više se ne zove Olga, nego Ester Bajer, kao i njena ubijena majka. Kao kuvarica putovala je brodom "JRB-a" do Beča, a onda je počela da radi u kancelariji. Penzija joj je mala i iznosi oko 150 evra. Pomažu je iz Jevrejske zajednice.

Danas Ester voli da se dopisuje i da ide u sinagogu.

- Tek sad po stare dane "hvatam konce". Ljudi uče čitavog života, a i dalje umiru glupi - kaže ona.

Ester je jedna od retkih koja je preživela zloglasni logor u Beogradu.

- Bila sam toliko mala da su mislili da neću preživeti. Ali izgleda da sam bila ratoborna.

Video: Obeležen Međunarodni dan sećanja na žrtve Holokausta

(Telegraf.rs)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Više sa weba

Komentari

  • Srbin,Beogradjanin

    27. januar 2021 | 12:20

    Pozdrav za nase Jevreje, za bezrazlozno progonjen i omrznut narod

  • Srpkinja

    27. januar 2021 | 14:21

    Stradalni narod! Kakve muke su preziveli,veliki mucenici. Veliki pozdrav

  • Voja

    27. januar 2021 | 17:03

    Dokle sami sebi nabijamo glupost na vrat sajmište nije bio srpski logor ako ste pismeni i ako poznajete istoriju u drugom sv ratu Vojvodina je bila pod hrvatckom upravom

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA