≫ 

Sve više Srba veruje da je pojam „Vizantija” deo antipravoslavne katoličke zavere. Ima li tu istine?

Periodizacija je normalna praksa istorijske nauke, a korišćenje reči „Vizantija” za poslednju fazu razvoja Rimskog carstva, to jest, Istočnorimskog carstva, neophodno je zbog njenih posebnosti u odnosu na staro Rimsko carstvo i zbog potpuno drugačijih državnih, jezičkih, kulturnih, privrednih, geografskih i svih drugih okolnosti

  • 13
Justinijan, Ravena, Mozaik, Vizantija, Evnuh Narzes

Detalj sa mozaika iz crkve San Vitale u Raveni iz 547. na kojem je prikazan Justinijan sa svojom svitom. Veruje se da je stariji čovek s retkom bradom iza carevog levog ramena evnuh Narzes. Foto: Wikimedia Commons/Public domain/Georges Jansoone, JoJan

Poslednjih godina je u Srbiji, naročito na internetu koji je pravi raj za sve tipove teoretičara zavere, sve zastupljenija priča da je pojam „Vizantija” jedna zapadnjačka, katolička podmetačina, čiji je cilj da se pravoslavno hrišćanstvo delegitimizuje, a da se (Istočnom) Rimskom carstvu, kako je ono sebe zvalo, Romejskom kako smo ga mi zvali — ospori „rimskost”.

Na taj način, tvrdi se, rimokatolici žele da istaknu da rimsko nasleđe pripada samo Katoličkoj crkvi i episkopu Rima, a da Vizantija uopšte nije ni bila Rimsko carstvo. Neki idu toliko daleko da tvrde da je podmetnut i sam naziv Konstantinopolja, koji smo mi nazivali Carigradom, a Romeji tobože „Novim Rimom”.

I zaista, na prvi pogled, nedovoljno upućenom posmatraču takvi argumenti mogu delovati ubedljivo. Pojam „Vizantija” zbilja nije korišćen u Vizantiji, pojavio se na Zapadu više od jednog veka posle njene propasti; ponekad se, kolokvijalno i poetično, u vizantijskoj književnosti koristila reč „Vizantion” (antički naziv Carigrada), ali termin „Vizantija” nije postojao.

Madridski Skilica, Jovan Skilica, Vizantija, Romejsko carstvo, Vizantinci, Grčka istorija, Romeji, Istočno rimsko carstvo

Poslanstvo Srba i Hrvata kod romejskog cara Vasilija I Makedonca. Minijatura iz „Madridskog Skilice”, iluminiranog rukopisa „Pregleda istorije” vizantijskog hroničara Jovana Skilice iz 11. veka. Foto: Wikimedia Commons/Madrid Skylitzes/Alexandar.R.

I da ste ondašnjem Romeju njegovu državu nazvali Vizantijom, on možda ne bi odmah shvatio o čemu pričate. Možda ne bi ni srednjovekovni Zapadnjaci; oni su Vizantiju nazivali i Rimskim carstvom, i Romanijom (naziv koji su i sami Vizantinci alternativno koristili), a često i Grčkom carevinom kako bi izbegli mešanje sa zapadnim Svetim rimskim carstvom. Mi smo Vizantince nazivali i Romejima i Grcima.

No dobronamernom, neisparanoisanom čoveku željnom znanja neće biti teško da razume potrebu istorijske nauke za tim pojmom, koji se koristi da označi otprilike poslednjih 800 godina Istočnog rimskog carstva.

Iz današnje perspektive može delovati neobično to, da su srednjovekovni Grci insistirali na tome da su Rimljani, da im je to bio glavni identitet (mada su od 9. veka, a posebno nakon 1204., sve intenzivnije i češće sebe nazivali i Helenima) i da su svoje carstvo zvali rimskim (već pomenuti srpski oblik „romejsko” dolazi od grčkog prideva „Ῥωμαίων”; puno ime države na grčkom je bilo „Βασιλεία Ῥωμαίων”, što se čita kao „Vasileja Romejon”).

Uzrok tome leži u rimskom nasleđu, u univerzalističkoj ideologiji pokrštenog Rimskog carstva koje su rimski državljani održali na Istoku, kao i u potentnosti ideje Rima. Postojao je neprekinuti kontinuitet rimske državnosti od najstarijih vremena do barem krstaškog osvajanja Carigrada 1204., ako ne i do turskog osvajanja 29. maja 1453.

Madridski Skilica, Jovan Skilica, Vizantija, Romejsko carstvo, Vizantinci, Grčka istorija, Romeji, Istočno rimsko carstvo

Ubistvo kesara Varde, u prisustvu cara Mihaila III. Minijatura iz „Madridskog Skilice”, iluminiranog rukopisa „Pregleda istorije” vizantijskog hroničara Jovana Skilice iz 11. veka. Foto: Wikimedia Commons/Madrid Skylitzes/Cplakidas

(Posle toga, osmanski sultani su izvesno vreme svoju državu smatrali daljom kontinuacijom Rimskog carstva, a sve do kraja 17. veka pripadnici osmanske elite po gradovima sebe zvali Rimljanima; bivše romejske teritorije na Balkanu su do Balkanskih ratova bile „Rumelija”, tj. „zemlja Rimljana”. Pre Osmanlija, Turci Seldžuci su u Maloj Aziji imali Rumski sultanat. Još jedan dokaz potentnosti rimske ideje.)

Nikada to nije bila tajna, ali se čini da su mnogi ljudi kod nas to tek nedavno saznali, i onda umislili da su otkrili nešto što se skrivalo, pa je tokom poslednje decenije postalo popularno insistiranje na pojmu „Romejsko carstvo” umesto pojma „Vizantija”, koji se, kao što rekosmo, počeo doživljavati kao katolička zavera s antipravoslavnom agendom.

Zapravo se radi o uobičajenoj periodizaciji, s obzirom da je istoriji neophodno da različite periode i epohe razgraničava različitim imenovanjem. Primera radi, Stari Rimljani su sve oblike svoje države zvali „republikom”: i kraljevinu, i republiku, i imperiju, koju nauka dalje deli na principat i dominat; čak ni u Vizantiji nije bilo neuobičajeno da se država nazove „Res Publica Romana”, kasnije „Πολιτεία τῶν Ῥωμαίων”, „Politeja ton Romejon”.

Međutim, istoričari koriste različite termine za različite faze jer nauka zahteva jasnoću, preglednost, lakše snalaženje u prašumi prošlosti. Pritom se radi o potpuno različitim epohama; ne može jedan krovni termin pokriti i period rane republike i vladavinu Komnina, jer one skoro da nemaju dodirnih tačaka, a i odigravaju se na dva različita mesta u vremenskom rasponu od hiljadu i po godina.

Jovan VI Kantakuzin, Peti carigradski sabor, Isihazam, Romejsko carstvo, Carigrad, Vizantija, Grčka istorija

Jovan VI Kantakuzin predsedava poslednjom sesijom pomesnog Petog carigradskog sabora 28. maja 1351., na kojem je odobrena teologija isihazma. Foto: Wikimedia Commons/Public domain/Eugene a

Dalje, Romejsko carstvo je bilo država nesporno grčkog karaktera. Naravno, pitanje je koliko je tu bilo etničkih Grka, kao direktnih potomaka Starih Grka, jer se ipak radilo o carevini koja je bila istinski melting pot; ali kulturno i jezički, Romeji su bili Grci, iako etnički nisu svi bili Grci (bilo je među njima i puno Jermena, Sirijaca, raznih maloazijskih naroda, ljudi slovenskog porekla, poludivljih Isavrijanaca, itd).

U političkom smislu, bili su Rimljani zato što im je država bila kontinuacija rimske države, ali nisu bili Rimljani u onom antičkom smislu (kao što ni tokom većeg dela imperijalnog perioda „Rimljanin” nije imao etničko značenje kao tokom republike).

Prema tome, najvažnije za opravdanost upotrebe pojma „Vizantija” je to, što je Istočnorimsko carstvo vremenom postalo potpuno drugačije od starog Rimskog carstva, i toliko specifično, da je nauci neophodan zaseban termin. Mnoge rimske institucije i zvanja preživeli su gotovo do samog kraja (senat se, recimo, ugasio tek 1204. padom Carigrada pod krstaše), ali u bitno drugačijim državnim, jezičkim, kulturnim, privrednim, geografskim okolnostima.

Za vreme cara Iraklija početkom 7. veka carstvo se u toj meri iznutra transformisalo, ukidanjem legija i uspostavom vojno-administrativnih oblasti „tema”, koje su postale temelj vizantijske vojne i državne moći i snage narednih vekova, da se izgubila organizaciona veza sa onim carstvom koje je stvorio Avgust, a preporodio i dao mu novi smisao Konstantin.

Romejsko carstvo, Carigrad, Vizantija, Grčka istorija

Detalj freske „Bitka između Iraklija i Hozroja” od Pjera dela Frančeske, sredina 15. veka. Car Iraklije je 628. dokrajčio Sasanide i povratio Časni krst, nakon što su ga Persijanci odneli iz Jerusalima 614. Foto: Wikimedia Commons/Public domain/The Yorck Project (2002) 10.000 Meisterwerke der Malerei

Bilo je to dakle rimsko carstvo (njegova poslednja faza), identitet mu je bio rimski, rimske institucije su opstajale, kao i državno-pravne tradicije i univerzalistička ideologija, ali to nije bilo ono staro jedinstveno Rimsko carstvo (naročito ne nakon gubitka Ravenskog egzarhata s Rimom sredinom 8. veka), ni po jeziku, ni po kulturi i običajima, ni po mentalitetu stanovništva i političkoj kulturi, ni po unutrašnjoj organizaciji, ni po mnogo čemu drugom.

Zato je istoriji neophodno da ih razgraniči, da toj poslednjoj fazi Rimskog carstva da poseban naziv, kao što Stari Egipat deli na Staro kraljevstvo, Prvi međuperiod, Srednje kraljevstvo, Drugi međuperiod, Novo kraljevstvo, Treći međuperiod, itd; kao što razgraničava i istoriju Kine, i istoriju Persije... kao što se i naša istorija deli po periodima.

Pitanje je samo, u kom trenutku iz ugla rimske istoriografije, prestaje Istočnorimsko carstvo a postaje Vizantija. Mnogi Justinijana vide kao poslednjeg rimskog cara, njegovu smrt kao početak tranzicije, a prvim vizantijskim carem smatraju Iraklija, koji je grčki proglasio zvaničnim jezikom umesto latinskog. Ima i onih kojima Vizantija počinje smrću Teodosija Velikog, tj. konačnom podelom na Istočno i Zapadno carstvo.

Enriko Dandolo, Krstaši, Mleci, Carigrad, Romejsko carstvo, Vizantija, Konstantinopolj

Novoustoličeni romejski car Aleksije V Duka Murzufl pregovara sa Enrikom Dandolom pod zidinama Carigrada. Foto: Wikimedia Commons/Public domain/Gustave Doré/Bender235

Naravno, na Zapadu je tokom dobrog dela srednjeg i novog veka postojala snažna netrpeljivost prema grčkom Istoku, prema Grcima, prema Vizantiji (snažna netrpeljivost je išla u oba smera, i može se reći da su se Grci i Latini međusobno takmičili u uzajamnoj mržnji).

Za nju se vezivalo sve najgore: prevrtljivost, prepredenost, nečasnost, pretvornost, sklonost intrigama i zaverama, itd, u čemu ima mnogo zapadnjačke autoprojekcije jer se istorija Vizantije ne može samo na to svesti (mada bi se srednjovekovni Srbi verovatno umnogome složili sa Zapadnjacima u takvoj oceni Romeja).

Sam pojam „Vizantija” istinski se u nauci primio tek u 19. veku, s razvojem vizantologije; i ma koja da je 1557. bila motivacija nemačkog istoričara Jeronima Volfa (koji, uzgred budi rečeno, i nije bio katolik već protestant, što je naročito tada značilo: radikalni antipapista) da osmisli koncept „Vizantije”, on se primio jer se pokazao kao jasan i koristan, kao odgovor na nasušnu potrebu rimske istoriografije. Na stranu što se radi o srećnom izboru pojma, zbog antičnog Vizantiona („Konstantinopolija” bi bilo isuviše rogobatno rešenje).

Teza da je i „Konstantinopolj” zapadna podmetačina je, najblaže rečeno, sumanuta. Konstantin jeste Vizantion preimenovao u „Novi Rim”, ali taj naziv nikada nije zaživeo; već u narednoj generaciji ustalio se „Konstantinopolj i ostao na snazi sve do kraja 1920-ih godina. Grci su ga čak prosto zvali „Grad”; „Istanbul” je u stvari iskrivljena grčka fraza „prema Gradu” (grč. „εἰς τὴν Πόλιν”, „is ton polin”).

Romejsko carstvo, Carigrad, Vizantija, Grčka istorija

Mapa vizantijskog Carigrada. Foto: Wikimedia Commons/Public domain/Cplakidas

Sve uzevši u obzir, ne čudi što SANU u svom sastavu ima Vizantološki institut, koji je ustanova svetskog renomea; niti čudi što pojam „Vizantija” nije sporan ni istoričarima pravoslavne Rusije, koja još od imperijalnih vremena daje značajna vizantološka imena.

Iz ruskih carskih nedara iznikao je i Georgije Ostrogorski (1902—1976), koji se u Beograd doselio 1933. i kao profesor vizantijske istorije na Univerzitetu u Beogradu ostao do kraja života. 1948. postao je srpski akademik i osnovao pomenuti institut na čijem je čelu bio decenijama (neuspešno je pokušao da progura blago izmenjeni termin „vizantinologija”, smatrajući da je Đula Moravčik dokazao da je to pravilniji oblik).

Prema tome, naučnicima je upotreba ovog pojma bila i ostala neproblematična. Problem je nastao tek pojavom interneta i „otkrića” da su Vizantinci sebe zvali Rimljanima a svoju imperiju Rimskom.

(Telegraf.rs)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Više sa weba

Komentari

  • Кром

    1. mart 2021 | 11:06

    Ма заболе ме баш за Римско царство, мене више боли што су наши "историчари" прихватили чињеницу и тако и децу уче да смо ми упорно однекуд дошли, појавили се, истресла нас рода из вреће....народ са толико богатом историом а све се своди од 1804 па наовамо али то је тако када нам други народи пишу уџбенике.

  • Trta

    1. mart 2021 | 10:45

    Ubi nas neznanje, a pravimo se da sve znamo i za sve delimo savete. Tekst je odlican.

  • Ana

    1. mart 2021 | 10:36

    Sjajan tekst, lepo rasclanjeno sve, steta sto je to suvise komplikovano za prosecan mozak srBskog partiJote.

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA