Sećanje na Marka Živića, borca i umetnika koji nam je ostavio poruku da je život neprestana borba
U sećanju na Marka Živića, glumačkog velikana koji nas je napustio pre 4 godine, ostaju ne samo njegove uloge već i duboke životne lekcije, ispričane sa prepoznatljivom iskrenošću i duhovitošću. U jednom od svojih poslednjih, emotivnih i duboko iskrenih intervjua za emisiju „Preživeli“ na K1 televiziji, glumac je podelio fragmente svog puta, od ranih početaka do životne borbe, šaljući poruku nade i istrajnosti.
„Želja nam je bila da ljudima damo inspiraciju, da im pokažemo kako se bori, da im damo nadu“, rečeno je u uvodnom delu emisije. Marko Živić je, kako je sam potvrdio, upravo takav primer bio. „I mislim da je Marko Živić celim svojim životom bio pravi primer za to“, istakao je.
Mladi talenti i pozorišna magija
Glumački poziv za Živića je bio više od posla – to je bila suština njegovog postojanja. On je to shvatao kao mesto gde je pronalazio „svoju glumačku dušu“, citirajući svog profesora Radeta Markovića koji je govorio: „Gluma je čekanje.“
Njegov glumački put započeo je rano, u rodnom Kruševcu, gradu koji je, kako je potvrdio, „glumački grad“. Sa samo sedam-osam godina, u Bugojnu, osvojio je prvu nagradu kao „mače Bubi“ u lutkarskoj predstavi. „Bio sam lutka. Bio sam mače Bubi“, prisetio se uz osmeh.
Ipak, njegov put ka glumi nije bio pravolinijski. „Ja sam u principu... otišao da upišem engleski jezik“, priznao je, otkrivajući da je motivacija bila ljubav - „zbog jedne devojke koja me je spremala i upisivala i ona.“ Nakon vojske, prijatelj ga je nagovorio da se vrati glumi, a u omladinskom pozorištu „Dadov“ dobio je „silne nagrade“.
Filozofija čekanja i posvećenosti
„Gluma je čekanje“, ponovio je Živić mudru misao Radeta Markovića, naglašavajući da je to lekcija koju je naučio da ceni i razume tek kasnije u životu, kroz duga i naporna snimanja. Fizička i mentalna iscrpljenost bili su sastavni deo posla. „Više nisi ni svoj, ni svestan, ni umoran si“, govorio je, objašnjavajući zašto nikada nije jeo na snimanjima: „Ja kad pojedem sva krv, kao i svakom, padne u želudac, pa onda ti nisi ni za šta narednih četiri sata.“
Kada je govorio o glumi, to je bila strast koja je prevazilazila materijalno. Čuvena je anegdota koju je podelio o Bati Živojinoviću. Kada je Bati ponuđena mala uloga, devojka koja ga je zvala pokušala je da opravda nizak honorar, govoreći o malom broju scena i kratkom angažmanu. Bata je na to odgovorio: „Ne, ne, ćero, pa pogrešno si me razumela! Nema veze koliko scena ja imam. Ja tebi ne naplaćujem glumu. Ja glumu radim iz zadovoljstva, ja to volim. Ja ti naplaćujem sve ovo drugo, ja ti naplaćujem čekanje, šminkanje, lepljenje brkova, skidanje, maltretiranje, drndanje! To ti ja naplaćujem, glumu te častim!“ Ova anegdota, kao i mnoge druge, svedoči o Živićevom dubokom razumevanju suštine glume, ne kao posla, već kao poziva.
Pionir "Late Night" formata i darivanje radosti
Marko Živić nije bio samo pozorišna i filmska zvezda, već i televizijski pionir. Njegov ulazak u svet televizijskog voditeljstva, sa prvim "late night" formatom u Srbiji, bio je, kako je sam opisao, „splet okolnosti“. Iako priznaje da je taj angažman bio ispunjen izazovima i haosom iza kulisa, on je, vođen empatijom i profesionalizmom, izgurao projekat. „Statisti pospavali svi. Znači, statisti na parastosu!“, šaljivo je opisivao situaciju na snimanju, dok je on, umesto da odustane, radio „kao pilot“, pokušavajući da animira umorne saradnike.
Ipak, najdirljivija priča iz tog perioda, koja je dospela čak i u hrvatske medije, govori o Živićevom gestu na dečijem festivalu u Zagrebu. Kao dečak, nakon što je pobedio sa svojom pesmom "Da l' možda rastem", umesto da uzme svoju nagradu - lutku, istu je poklonio slepoj devojčici koja je svirala gitaru. "Dao sam njoj i moju", rekao je, svedočeći o urođenoj dobroti koja ga je definisala. Ovaj gest humanosti, koji ga je, kako kaže, učinio "zvezdom" u hrvatskim novinama pre nego u domaćim, ilustruje njegovu duboku povezanost sa ljudima i spremnost da daruje radost.
Borba, nada i „Preživić“
Marko Živić je, poslednjih godina, postao sinonim za borca, a ta titula dobila je poseban smisao u kontekstu njegove borbe sa abdominalnim kancerom. Iako nerado priča o privatnim patnjama - "Ne zato što nešto krijem, nego zato što jednostavno... menje nekad jako nervira kad neko svoju neku javnost se probije preko onoga što je pretrčao" - verovao je u snagu iskrenosti.
Bolest je otkrivena „potpuno slučajno“, a Živić je, nakon operacije koja je trajala sedam i po sati, ponovo stao na scenu već posle mesec dana. Njegova borba sa bolešću i oporavak bili su izuzetno teški. „Boli te sve. Sve te boli. Pa nemaš ni snage“, govorio je, opisujući izazove oporavka. Ali, on je pronalazio snagu u svakom, pa i najmanjem, koraku napred. U tom periodu, redovno je odlazio u bolnicu kako bi "dizao pacijente", pružajući im podršku i motivaciju.
„Nema, nema six“, rekao je, citirajući Roki Balbou, čoveka koji je za njega bio simbol borca. „U tom trenutku, ti, bar ja, guram kao buldožer. Krčim put... I neću ni da padnem, ni 'stand down'“, objašnjavao je svoju filozofiju borbe. Živić je isticao da je ključna bila snaga uma, disciplina i posvećenost, ali i sreća. Njegova priča o oporavku, o borbi sa bolom, dugim noćima na infuziji i povratku normalnom životu, je priča o neuništivoj volji.
Život kao trka i motivacija
Živić je govorio i o recidivima bolesti, koje stižu „kasnije, jer verovatno si taj adrenalin potrošio u tom trenutku kad si se uhvatio i neću ni da padnem, ni 'stand down'“. Izazovi su sastavni deo života, a on je svaki put birao da se suoči s njima. "Mora da se uđe hrabro. Ne možeš da se plašiš", poručivao je.
Njegova filozofija života bila je jednostavna, a istovremeno duboka: "Živi ga punim plućima! Pa, sad, koliko smo vazduha udahnuli - to je sad druga tema." A glavni motiv za borbu i život? To su bili najbliži. „Udahni i za tvoju decu. Ti moraš da udahneš zbog njih! I to je motiv. Tako je. I to je motiv. Ne mali, naravno. Tako da. Motiv je sve, uvek motiv treba naći.“
Duhovitost i poruke koje ostaju
Marko Živić, borac i umetnik, ostavio nam je poruku da je život neprestana borba, ali da se sa svakim izazovom treba suočiti hrabro i odlučno. Njegova priča je podsetnik da, bez obzira na teškoće, treba uvek tražiti motiv, živeti sa strašću i, poput Rokija Balboe, ići "kroz svaku situaciju". Njegova filozofija i životni put ostaće duboko urezani u sećanja onih koji su ga poznavali i cenili, podsećajući nas na snagu ljudskog duha i nepresušnu volju za životom.
(Telegraf.rs)