"Mi zalud skidamo Boga sa neba": Andrića znate kao romanopisca, a jeste li čitali njegove pesme?

Andrić je prvo počeo da piše stihove, ali onda se zaljubio u prozu

Iako Iva Andrića uglavnom poimamo kao romanopisca, on je u književnost ušao pesmama u prozi. Svoje prve objavio je u časopisu "Bosanska vila" 1911. godine. Bile su to "U sumrak" i "Blaga i dobra mjesečina".

U njima Andrić koristi slobodan stih bez rime. Kao mnogi mladi pesnici, i Andrić je u svojim pesmama izražavo nemir, želju da se bori za nacionalno oslobođenje, a opet melanholiju zbog previranja koja se dešavaju u njemu samom, samoće koju oseća i zbunjenosti pred životom.

Ovo su neke od Andrićevih pesama u prozi:

U SUMRAK

U sumrak pevaju devojke. Njini su glasovi meki i dahnu svežinom cveća i ljubavi. Njina je pesma blaga, kao kad behar opada. Ona ima nešto od mojih ljubavi: davno, toplo i lepo. Ona podseća na sarajske sumrake, kad jablanovi sjaju u crvenu zlatu, kao vitke ponosne žene.

Kao rumene latice zasipaju me glasovi. Pevaju devojke. Pevaju lepo. To liči na pozdrav od starih prijatelja, na spomen onoga što proživih u ljubavi i zanosu. One pevaju, u suton, kao sreća moja da mi rupcem maše.

Ali srce je moje tamno jezero, koga ništa ne diže i u kom se niko ne ogleda.

BLAGA I DOBRA MESEČINA

Blaga i dobra mesečina,

što pada, k'o molitve matera naših

po grobovima zaboravljenih

milostiva je uteha onih,

koji nerado pod suncem hode.

Mesečina.

Kad prožme sivi i snuždeni oblak

i on bude beo i lep,

ko latice divnoga cveta.

I sivi, snuždeni oblak!

I licima usedelih devojaka

daje lepotu zaboravljenih noći,

mladosti snova i cveća

i očima tužnim sjaj strasnih

davnih ašikovanja.

Mesečina. Majka nevoljnih,

sestrica onih koji se vole,

ulazi u srca paćenika

i diže stare, suzne spomene,

k'o svele ruže iz prašnih knjiga.

Svi koji mnogo stradaju

ne vole obesno sunce.

Mesečina. Njina je molitva srebrena

nad grobovima onih

koji su žalosno umrli.

K'o miris neznana cveća

ona je bolesnim,

k'o bledi prsti devojke

miluje obraze samotnim,

ko ritam starih, starih pesama

zvoni u srcu nesrećnih.

Blaga mesečina, sestrica ljubavi,

milosno zove sebi turobne.

LANJSKA PJESMA

Mirišu silno bijeli cv’jetovi

i pada sitna kiša proljetna,

ja kisnem sam.

O niko ne zna kako je

teško hoditi sam i bolestan,

bez igdje ikog svoga,

u zlatno proljeće.

U srcu mome nema ljubavi,

u srcu mom su tavni spomeni,

davni i mučni.

Silno mirišu bijeli cv’jetovi.

Kisnem. Bez mira, bez ljubavi.

Sam i žalostan.

STROFE U NOĆI

U noći zli su vjetrovi,

u noći, kad molitve gasnu,

tad strahom zelenih jezera

ispuni dušu mi strasnu

misô. – Tako se javlja ona,

zlokobna stara u noć kasnu

i kroz nju svaki tužno vidi:

smrt svoju bijelu i bezglasnu.

Tragedije

U noći je gradu s bedema

žalobna truba zatrubila,

u noći su grijesi pjevali,

noć je svoje grijehe ljubila;

dušecima krv je planula,

- noć je svoje grijehe ljubila –

tad su zvijezde potamnjele:

junaka je žena ubila.

TAMA

Ja ne znam kud ovo idu dani moji,

ni kuda vode ove noći moje.

Ne znam.

Ni otkud magla ružna

na sve što se čekalo,

ni otkud nemar jadni

na sve što se radilo,

ni zaborav otkuda,

žalosni na sve što se ljubilo.

Magla.

Ko će da mi kaže noćas, šta meni znače

lica i stvari i spomeni minulih dana?

I kuda idu ovi dani moji

I zašto bije tamno srce moje?

Kuda? Zašto?

POTONULO

Neki glas, miris i jedna lepa zvezda ne mogu, noćas, da dignu iz moje dubine sve što je bilo.

Ovo mora da su mi popucali svi konci, lepi

konci, tanani, što vezahu mene za moje Juče.

Ne drže konci. U dubini svojoj osećam tegobu

mrtvog Lane i žalost zaborava.

Od svih ružnih noći, ovo mi dođe noć, kad

zaboravih značenje svega.

Pa ipak mutno slutim, da sve to ima drage i tužne

veze sa onim, što je potonulo.

JADNI NEMIR

Cijelo popodne sjenka na mom licu,

cijelo popodne izludjela zvona.

Ispod mog prozora su prošla

mrtvačka kola;

vidio sam desnu stranu lijesa

i na njoj je pisalo slovima od zlata:

“75 godina stara”.

Poslije sam dugo mislio.

Ipak ima izvjesni red, neki:

jest bijedno živjeti i trudno

čovjeku na ovom zemlji,

al’ konačno dođe svakom njegovo

dobro popodne,

kad vrijedni rođaci il’ gradska općina

isplate histeričnim zvonima za plač

i sahrane naših stotinu laži:

onda nam dušu – valjda – smiri Bog,

a za tijelo se pobrine crv.

Olovno popodne:

i crv pod zemljom radi

i Bog na nebu, on gradi,

al’ čovjek na zemlji strada;

mi zalud zidamo toranj do neba,

mi zalud skidamo Boga sa neba,

mi zalud slazimo u srce zemlji,

mi zalud gazimo crva pod zemljom,

nas čeka stalno naše popodne

i jauk zvona i Bog i crv.

Cijelo popodne sjenka na mom licu,

cijelo popodne zvone neka zvona.

Pred Prvi svetski rat, u junu 1914. godine, u zborniku Hrvatska mlada lirika koji je izdalo Društvo hrvatskih književnika u Zagrebu, objavljeno je šest Andrićevih pesama u prozi - "Lanjska pjesma", "Strofe u noći", "Tama", "Potonulo", "Jadni nemir" i "Noć crvenih zvijezda".

Prvu knjigu stihova u prozi "Ex Ponto" Andrić je objavio 1918. godine, u Zagrebu, a zbirku "Nemiri" štampao je u Beogradu 1920. godine. Njegove lirske pesme koje za života nisu sabrane u knjigu, objavljene su posthumno, 1976. Godine, u Beogradu, pod nazivom "Šta sanjam i šta mi se događa".

(Telegraf.rs)