Vlado Kalember otkriva tajne dugogodišnje karijere: O svom čuvenom glasu, novom beogradskom koncertu, albumu
U prijatnom ambijentu džez kantine „Lisabon“, smeštene u srcu mts Dvorane, danas je održan poseban događaj - brunch i druženje sa legendarnim Vladom Kalemberom, frontmenom kultnih „Srebrnih krila“. Povod nije bio samo najava predstojećeg, već trećeg po redu, koncerta u mts Dvorani 4. decembra, već i obeležavanje izlaska novog albuma „Ljubav ima dva života“ pod okriljem Croatia Recordsa.
Kroz vođeni razgovor sa Jadrankom Janković Nešić, moderatorkom događaja, Kalember je publiku i novinare proveo kroz decenije svoje karijere, osvrćući se na izazove prošlosti, radosti sadašnjosti i neprolaznu ljubav prema muzici.
mts Dvorana: Više od prostora, mesto susreta i emocija
Predstojeći koncert 4. decembra u mts Dvorani ima poseban značaj za Kalembera i „Srebrna krila“. Ovo će biti treći put da nastupaju u ovom prostoru u proteklih osam meseci, što svedoči o snažnoj vezi sa publikom i kvalitetu koji nude. Kalember je emotivno govorio o dvorani, nekada poznatoj kao Dom Sindikata. „mts Dvorana ima poseban značaj, nekad se zvala Dom Sindikata i mi je i dalje zovemo Dom Sindikata“, rekao je, ističući kontinuitet i sećanja vezana za ovo mesto.
Zanimljivo je njegovo viđenje koncerata u manjim dvoranama naspram velikih arena. „Manje dvorane su teža disciplina. Što je više ljudi, ispadne i lakše“, objasnio je. Iako su „Srebrna krila“ i ranije nastupala pred desetinama hiljada ljudi, Kalember ceni intimniju atmosferu mts Dvorane. „To mi verovatno odgovara zbog te komunikacije sa publikom, zbog dobrog zvuka i ostalo, i da faktički mts Dvorana je upravo to, na čemu se nekako najbolje osećaš“. Obećao je i „goste iznenađenja“ na koncertu, dodajući da su to uvek „gosti iznenađenja“ i da „nećemo ih najavljivati“.
„Ljubav ima dva života“: Izazov albuma u eri singlova
U vreme kada se muzička industrija u velikoj meri oslanja na singlove, Kalember se odvažio da objavi kompletan album sa 12 pesama, umesto uobičajenih deset. Album „Ljubav ima dva života“ je već dobio pozitivne ocene kritike i publike, a sam muzičar otkriva da to za njega nije bio izazov, već ostvarenje dugogodišnjeg sna.
„Ja imam sreću, ostvario sam jedan od snova u ranijoj mladosti muzikanstskoj, da imam svoj vlastiti studio“, otkrio je Kalember. Pre sedam-osam godina kupio je studio u Zagrebu koji je u prošlosti bio poznat kao „Abbey Road Jug“, mesto gde su snimali mnogi značajni muzičari. Ta činjenica mu je, kako kaže, omogućila neometanu kreativnost. „Mi kad smo doma u tom studiju… Ček' smo hteli staviti 10 pesama, snimili smo 12“. Ova „domaća“ atmosfera, u kojoj se osećao opušteno kao kod kuće, rezultirala je sa više pesama nego što je planirano, što je retkost u današnjem, često komercijalno vođenom muzičkom svetu.
Dekade muzike: Od pionira šou-biznisa do „hiperprodukcije“
Kroz razgovor, Vlado Kalember je evocirao sećanja na zlatno doba jugoslovenske muzike, ističući ulogu „Srebrnih krila“ kao jednih od pionira. Zajedno sa bendovima poput „Bijelog dugmeta“ i umetnicima poput Zdravka Čolića, „Srebrna krila“ su bila među prvima koji su pomerili granice šou-biznisa u regionu. „U davna vremena, u bivšoj državi, prvi najveći projekti, pravi, bilo je Bijelo dugme. Nakon toga Zdravko Čolić, a onda mi“, priseća se Kalember, naglašavajući da je ova „trojka“ uspela da stvori nešto što do tada u šou-biznisu nije postojalo – velike dvorane, stadione i turneje.
Priznao je i da su, kao pioniri, činili „neke pogreške, mnoge“. Jedna od njih je bila takozvana „hiperprodukcija“. U ono vreme, kada su izdavačke kuće poput Jugotona (koju i danas, uz osmeh, naziva Jugoton iako je zvanično Croatia Records) shvatile da „Srebrna krila“ prodaju ogromne tiraže ploča, zahtevale su nove albume svakih nekoliko meseci. „Mi kad bi napravili album, već nakon tri meseca je bilo: ‘Dečki, kad ćemo drugi?’“, ilustrovao je Kalember. Zbog toga, danas ne može sa sigurnošću da kaže koliko je tačno albuma snimio. „Ne znam zapravo koliko sam albuma snimio. Da li 20, da li 24, nemam pojma“, priznao je.
Fizički zahtevi takvog tempa bili su ogromni. Prisećajući se 14 rasprodatih koncerata za redom u mts Dvorani, Kalember je istakao da je to nekada bilo „ništa“ u poređenju sa starim turnejama. „A dobro, to je prošlost. Pa dobro, da, ali 14 rasprodatih koncerata za redom. Vlado, kako je to bilo izdržati 14 bez dana pauze?“, upitala je voditeljka, na šta je Kalember odgovorio: „Nije bilo 14 dana slobodne dvorane, nego je bilo maksimum sedam. I onda smo imali dva dnevno“. To znači da su svirali čak sedam dana po dva koncerta. „Kad je čovek mlad, ne zna šta je teško“, zaključio je, objašnjavajući da je mnogo teže svirati u različitim gradovima svaki dan, uz tonske probe, nego u istom mestu.
Vokalna disciplina i tajna „kamile“
Vlado Kalember je otkrio i svoj rigorozni pristup očuvanju glasa i kondicije, koji mu je, kako kaže, omogućio da tokom karijere nikada nije imao problema sa pevanjem ili glasnicama. „Pravilo, a to je kada nastupaš, da ne misliš ništa piti, ništa, ništa, ništa, ništa. Ni vodu? Ne“, istakao je. Njegova strategija uključuje pijenje litra vode pre koncerta, a ne tokom, što poredi sa kamilom. „Ja kao kamila, deva, kad idem u pustinju, kad pre koncerta popijem litru vode. Znači, da ne dehidriram“.
Ovu disciplinu je razvio tokom godina sviranja u klubovima na moru, gde se svakodnevno nastupalo. Tamo je naučio da ne pije ništa tokom nastupa, jer „osećaj žeđi je prevara, mozak laže“. Ova navika mu je omogućila da uvek ima „litru tekućine u sebi dodatne“ i da nikada nije imao probleme sa pevanjem, kondicijom ili glasnicama. Iako je po formalnom obrazovanju fagotista, Kalember naglašava da je sviranje bas gitare i istovremeno pevanje, slično trubi sa tri ventila koja proizvodi mnogo tonova, najteža muzička disciplina. „Truba je najteža disciplina. Jer truba ti ima one ventile, a ima puno tonova i ima samo tri ventila“, objasnio je. „Tako isto prešutno svirati i pevati bas je najteža disciplina. Ali nije preteška, ako ja to mogu, mogu i drugi“, poručio je.
Generacijske promene i porodično nasleđe
Vlado Kalember sa ponosom govori o svom sinu koji je takođe krenuo muzičkim putem, videći to kao potvrdu „da sam išao dobrim putem“. Ipak, sa dozom humora, osvrnuo se na promene u vaspitanju i roditeljstvu. „Nema, pa oni su surovi sin, to je to se promenilo. Znaš, kad sam ja išao u školu, u osnovnu, dobiti šamar to je bilo pod normalom u školi i batine. A sada je obrnuto, sad ti klinci šamaraju profesore“, šaljivo je primetio, ističući da se u današnje vreme više ne može biti „surov otac“, jer su sada „surovi sinovi“.
(Telegra.frs)