"Morao sam da ostanem budan, inače bih umro": Ispovest zvezde o stravičnom padu koji mu je oduzeo noge
Silvano Beltrameti je bio velika nada švajcarskog skijanja, a onda mu je jedan trenutak u Val d'Izeru promenio sve. Danas, 25 godine kasnije, on otkriva kako je pobedio smrt i pronašao sreću u kolicima.
Bio je decembar 2001. godine. Čitava Švajcarska je u Silvanu Beltrametiju videla novog šampiona, momka koji će pokoriti svetske strmine. A onda je došao Val d'Izer, trka koja je trebalo da bude samo još jedan korak ka vrhu, a postala je njegova najteža životna borba.
Danas, sa 46 godina, Beltrameti u emotivnom intervjuu za "watson" govori o onome o čemu mnogi ćute: o strahu od smrti, radikalnom mirenju sa sudbinom i životu koji je, iako potpuno drugačiji, i dalje ispunjen smislom.
Dok je ležao u snegu neposredno nakon pada, Silvano nije razmišljao o medaljama ili izgubljenom vremenu. Razmišljao je samo o tome kako da udahne sledeći put.
- Morao sam da ostanem budan, inače bih umro - priseća se on prvih kritičnih minuta: - Kada sam došao svesti, bilo mi je jasno: radi se o preživljavanju. Izabrao sam život.
Istina ga je sačekala u bolničkoj sobi, ogoljena i surova. Timski lekar ušao je i rekao mu ono što niko ne želi da čuje.
- Silvano, ne izgleda dobro. Provešćeš ostatak života u kolicima. Kičmena moždina je potpuno prekinuta. To je bio brutalan šamar u lice, ali ta surova istina mi je bila potrebna da bih mogao dalje - kaže bivši skijaš.
Ipak, jedan trenutak u šok-sobi u Notvilu urezao mu se u pamćenje jače od same dijagnoze. Pored njega je ležala devojčica od samo 14 godina, potpuno nepokretna nakon nesreće.
- Tada sam pomislio: "Stvari mogu biti mnogo gore". Ta misao me prati i drži do današnjeg dana - objašnjava Beltrameti, naglašavajući da u njegovim rečima nema gorčine, već samo zahvalnosti.
Danas, Silvano nije čovek koji žali za onim što je moglo biti. On je uspešan čovek koji sa suprugom vodi planinski hotel. I dalje je aktivan – vozi monoskiju, ide u lov, radi naporno i uživa u svakom danu.
(Telegraf.rs)