Pomor u Savskom rukavcu: Umesto svežine širi se smrad, nema više plavetnila, komešaju se tela ribe u raspadu

Vreme čitanja: oko 2 min.
Foto: Telegraf.rs

Na obali rukavca Ade Ciganlije, gde šetači i ribolovci traže predah od gradske vrućine, umesto osvežavajućeg povetarca prolaznike dočekuje težak, oporan smrad mrtvih riba. Voda koja je donosila osveženje sada u sebi komeša beživotne ostatke ribe.

Video: Pomor riba na Adi, smeće, mrtve patke i otpad

Kako Telegraf.rs saznaje, pomor riba dogodio se pre dva dana, kada su pecaroši ugledali stravičan prizor.

Uz same pontone, na mestima gde deca bacaju kamenčiće i hrane labudove, sada je sve zagušeno muljem, otpadom i telima riba. Male bele ribe, poređane jedna do druge, kao da su se u poslednjim trenucima skupile na plićaku, tražeći još jedan gutljaj kiseonika koji nisu dočekale. Izmešane su sa plastičnim kesama, praznim ambalažama, školjkama koje su se otvorile zauvek.

Blato koje guta sve podseća na gustu kašu, sivi sloj na kojem se vidi trag truleži. Povremeno se iz vode pomalja veća riba, naduvena i beživotna, zapletena u grančice i konce koji plutaju uz obalu. Oko njih se vrzmaju insekti, a miris je toliko težak da čak ni povetarac s reke ne uspeva da ga razbije.

Na stazi pored vode prolaznici zastaju na trenutak, gledaju u to beživotno ostrvo tišine, pa brzo produže dalje. Neki rukom pokušavaju da spreče neprijatan miris, drugi okreću glavu, jer je teško gledati kako priroda umire na mestu koje je godinama bilo sinonim za beogradski odmor.

Na obali se mogu videti i polupojedeni ostaci riba, rastrgnuti trbusi, bele kosti koje vire iz mulja, školjke raspukle pod težinom zagađenja. U blizini plutaju i ptice. Jedna ranjena patka, sa krilom slepljenim uz krvavu ranu na leđima, bezuspešno pokušava da se skloni dalje od kontaminirane vode. Povremeno zaranja kljun, ali izlaz iz ovog mulja ne nalazi.

Smrad se širi daleko od obale, uvlači se među drveće i grmlje, a na vodenoj površini vide se masne mrlje, ostaci ulja ili otpadnih voda koji guše ono što je ostalo od rečnog sveta. Zbog zastoja vode, mirnoća plićaka pretvorila se u klopku, bez dotoka svežeg kiseonika, rečna struja ne može da odnese ono što truli.

Dok nadležni pokušavaju da utvrde uzrok, vreme neumitno radi svoje. Sve više riba završava u mulju, sve manje života ostaje u plićaku. Ono što je nekada bilo omiljeno mesto za pecanje, sada je nemi svedok koliko priroda brzo uzvraća kad je ostavimo bez daha.

I dok se na obali prave planovi i traže odgovorni, reka ćuti. Kad voda utihne, glasove mrtvih riba više niko ne čuje.

(Telegraf.rs)