Da li je ubica znao da ga snimaju? Šta se krije iza jedinog snimka smrti u ratu u Jugoslaviji (UZNEMIRUJUĆE)

Dvojica ubica, dvojica ubijenih, dvojica fotografa - ovo je priča o jedinim profesionalnim fotografijama egzekucije iz rata u bivšoj Jugoslaviji. Jesu li dvojica beogradskih mladića sa kamerama samo zabeležili brutalno ubistvo zarobljenika ili su njihovi objektivi bili ne samo svedoci već i saučesnici zločina?

Prenosimo tekst autorke Barbare Matejčić za hrvatske Novosti:

Preporučujemo

Sreda ujutro 22. septembra 1999. počela je kao bilo koji drugi dan u sudnici Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu. Toga dana se sudilo Goranu Jelisiću, Srbinu iz Bosne i Hercegovine.

U sudnicu je ušao predsjedavajući sudac Claude Jorda, jedan od trojice sudaca koji su vodili slučaj – uz Fouada Riada i Almira Simoesa Rodriguesa. Jorda je tada bio u ranim pedesetim godinama, opušten Francuz lakog osmijeha na vrlo ozbiljnom zadatku prvog međunarodnog suda za ratne zločine nakon sudova u Nürnbergu i Tokiju. Vodio je računa o kolegama, posebno o prevoditeljima, znajući koliko su važni za proces koji se vodio na više jezika. Ponekad bi pitao obranu ili tužitelje jesu li dobro spavali. Kada se jednom šalio, a obrani to nije baš sjelo, rekao je u svoju obranu: „Pokušavam dosegnuti nivo legendarnog britanskog humora, ali nisam siguran da sam to u stanju.“

Toga se dana nije pokušavao šaliti. Znao je da će uskoro u sudnici biti prikazane fotografije na kojima se plastično vidi kako Jelisić ubija čovjeka.

U deset minuta iza deset sati zamolio je prisutne da sjednu i da se uvede optuženik. U sudnicu je ušao 31-godišnji Goran Jelisić u zelenkastom pletenom džemperu, plahog izraza lica. Potom je sudac Jorda pozdravio – uobičajenim redoslijedom – prevoditelje, tužiteljstvo, obranu i optuženika. Do tada je suđenje Jelisiću trajalo već gotovo godinu dana. Jelisić se izjasnio krivim, među ostalim, za ubojstva 13 ljudi za vrijeme rata. Tužitelj Geoffrey Nice nastavljao je prethodnog dana započeto ispitivanje haškog istražitelja Bernarda O’Donnella. Potom je na mjesto svjedoka došao drugi istražitelj tužiteljstva, Paul Anthony Basham.

I O’Donnell i Basham su godinu ranije iscrpno ispitivali Gorana Jelisića u sklopu istrage. Između 25 i 30 sati ukupno. Prije nego što tog jutra u sudnici budu prikazane fotografije, zavedene kao dokazni predmeti pod oznakom P67, sudac Jorda upozorio je prisutne posjetitelje da su snimci uznemirujući i savjetovao onima osjetljivijima da napuste prostoriju.

Tužitelj Nice opisuje prvu fotografiju: optuženik je s desne strane u plavoj košulji kratkih rukava, s pištoljem s prigušivačem u spuštenoj desnoj ruci. Njemu slijeva je muškarac u vojnoj uniformi i s automatskom puškom. Pred njima su dvojica muškaraca, jedan u smeđoj kožnoj jakni, drugi u bež džemperu. Svi koračaju slijepom, kratkom ulicom na kraju koje beživotno leže muška tijela.

Na sljedećoj fotografiji je Jelisić uperio škorpion u leđa muškarca u smeđoj jakni. Obojici je glava uvučena u ramena i tijelo pogureno. Na sljedećoj je Jelisić podignuo škorpion do razine muškarčeve glave, koja je još uvučenija u tijelo, a ramena su mu podignuta i sabijena uz vrat. Na sljedećoj mu je tijelo savijeno u struku unaprijed, a ruka podignuta do glave, kao da se pokušava zaštititi. Još uvijek korača.

Na sljedećoj je fotografiji zabilježen trenutak pada. Muškarac je na tlu, jedna mu je noga podignuta u zraku. Jelisić je iza njega s još uvijek uperenim škorpionom. Puno je fotografija, svaki trenutak smaknuća je zabilježen.

Na osmoj i devetoj fotografiji muškarac leži licem na betonu. Očito je još živ, jer su mu noge u različitom položaju na tim dvjema fotografijama i jedna mu je ruka u zraku. Jelisić i dalje puca u njega. Sljedeća fotografija izbliza prikazuje muškarca u džemperu: bočno leži na tlu, iz glave mu se širi velika lokva krvi.

Na sljedećoj su pak obojica muškaraca na tlu u lokvama tamne krvi. Nakon toga se prikazuju fotografije mrtvih nabacanih u zemljanu raku. Tijela su isprepletena. Nekima se vidi lice. Najmanje ih je 12, svi su muškarci. Poviše rake je kamion, koji je očito dovezao tijela i bager spreman da ih zatrpa zemljom.

Nakon što su fotografije prikazane i opisane, predsjedavajući sudac Jorda je zaključio da je potrebna pauza, od 11.21 do 11.45.

U nastavku suđenja sudac Riad se javio za riječ. Egipćanin Fouad Abdel-Moneim Riad tada je imao 71 godinu i bogato međunarodno pravno iskustvo.

„Možda mi možete pomoći da shvatim nešto što mi se čini vrlo zbunjujućim. Ovdje imamo najmanje deset slika za koje sam se pitao kako su snimljene. Kako osoba koja ubija na ovakav način može sa sobom povesti fotografa da to slika? Imate li neko objašnjenje toga?“, pita sudac Riad haškog istražitelja Bashama.

Uto suca Riada prekida tužitelj Geoffrey Nice. Kaže da bi istražitelju moglo biti lakše odgovoriti na to pitanje u privatnoj sesiji. Prijedlog je odobren tako da iz transkripta suđenja ne saznajemo moguće objašnjenje kako su nastale te fotografije.

Suca Riada očito kopkaju te fotografije. Još je godinu ranije, 1. decembra 1998., pokušao saznati tko i kako ih je mogao snimiti.

„Ljudi koji su ubijali ljude; jesu li se ponašali kao nacisti i fotografirali svoje zločine?“, pitao je zaštićenog svjedoka A.

Svjedok A nije znao odgovor.

Ova priča je odgovor na ta pitanja. Priča o tome kako je došlo do tih fotografija, jedinih iz višegodišnjeg rata u bivšoj Jugoslaviji koje prikazuju čin smaknuća. Rijetkih u povijesti ratne fotografije uopće. Ni jedne takve još nema primjerice iz rata u Ukrajini.

XXX

Kao i suca Riada, godinama me uznemirava blizina kamere koja je očita iz tih fotografija. Mrtvih u medijima smo vidjeli previše, nažalost, pogotovo iz rata u bivšoj Jugoslaviji. Odsječene glave, granatama raznesenu djecu, kokoši koje kljucaju leševe. Ali, kamera nije zabilježila precizan trenutak njihove smrti. Stoga me zanima čijim i kakvim pogledom su nam posredovane te sekvence ubijanja. Razgovarala sam neformalno s fotografima i reporterima, nailazila na nepouzdane informacije i tračeve, a onda sam prije tri godine odlučila da ću ta pitanja postavljati kao novinarka, pokušavajući složiti sliku toga događaja.

Sudac Riad se pita nisu li počinitelji dokumentirali svoja zlodjela kao što su to radili nacisti pa su onda neplanirano iscurile u javnost? To bi bilo logično objašnjenje. Žanr ratnih trofejnih fotografija star je gotovo koliko i sam medij fotografije. Kao suvenire ih snimaju obično anonimni fotografi, pripadnici jedne od zaraćenih strana. Te su fotografije dokazi moći počinitelja i poniženja neprijatelja. Iza Trećeg Reicha ostalo je oko 1,5 milijuna takvih fotografija. Iza rata u Jugoslaviji ostala je jedna video snimka srpske postrojbe Škorpioni dok ubijaju šestoricu Bosanaca 1995. Smaknuća je snimio sami pripadnik Škorpiona i snimka je godinama kružila među članovima postrojbe dok konačno 2005. nije izašla u javnost.

No, smrt u Brčkom je snimio profesionalni fotograf i fotografije su objavljene širom svijeta preko Reutersa, velike i cijenjene novinske agencije.

Kako je fotograf mogao snimiti ubojstvo toliko izbliza i toliko puta? Nije li ubojica morao vidjeti kameru? Zašto je dopustio fotografiranje? Zašto je pustio da fotograf zadrži film? Profesionalno fotografiranje u ratu je čin neuplitanja. Postaje li ovdje kamera ipak oblik sudjelovanja? Ohrabruje li tako bliska kamera ono što se događa? Jesu li pitanja suca Riada morila Reutersove urednike, koji su fotografije kupili i poslali u svijet? Što su o njima mislili ratni fotografi koji su tada izvještavali iz Jugoslavije? Je li takva pitanja postavljao žiri fotografske nagrade World Press Photo koji je 1993. fotografa nagradio? Je li bilo ikakve sumnje među nizozemskim medijima, koji su fotografa dočekali kao reporterskog heroja kada je 1993. iz Beograda pobjegao u Amsterdam?

Da bismo znali što je zapravo fotografirano i, najvažnije, kako, treba prijeći put unatrag: od fotografija nazad prema stvarnosti. Napraviti zoom out od tih fotografija. Ako je dobra, fotografija može izazvati 1000 emocija, ali ne govori 1000 riječi.

XXX

Iza rata u Jugoslaviji ostalo je stotine tisuća fotografija. Prvi rat u Europi nakon Drugog svjetskog rata privukao je gomilu reportera. Mnogima su tu započele karijere. Rat je bio dostupan, jeftin i bez puno pravila za reportere.

Rat se događao pred fotoaparatima i kamerama, no to nije pomoglo da kraće traje. Pet godina u Hrvatskoj, četiri godine u Bosni i Hercegovini i onda još godinu dana na Kosovu. Više od 2.500 novinarskih tekstova, snimaka i fotografija iz rata u bivšoj Jugoslaviji koristilo se na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, prema podacima Media centra u Sarajevu. Često su u najvećim predmetima najvažniji dokazi bili upravo novinarski materijali.

No od svih tih snimaka i fotografija, ovo su jedine profesionalne fotografije koje prikazuju direktnu egzekuciju. Ni u povijesti fotografije ih nema puno.

No okolnosti nastanka tih kultnih fotografija su poznate u tančine. Uostalom, snimljene su pred mnoštvom svjedoka. Ove u Brčkom nisu. Dvojica ubojica, dvojica žrtava, dvojica fotografa. Ili je bilo još nekoga?

XXX

Fotografije su snimljene 6. ili 7. maja 1992. Točan datum nije utvrđen na suđenju. Snimljene su u Brčkom, koje je tada imalo 41.046 stanovnika među kojima je bilo 55,5% Bošnjaka ili Muslimana, kako se tada u medijima nazivalo Bošnjake, 19,9% Srba, 6,9% Hrvata i 17,5% ostalih etničkih skupina. Rat je tek mjesec dana ranije počeo u BiH, a u praskozorje 30. aprila zahvatio je i Brčko. U to doba godine je temperatura danju dostezala 20 stupnjeva, radnici su čekali godišnje odmore, djeca da završi škola, a oni hrabriji su već skakala u nečistu rijeku Savu, koja je grad i Bosnu spajala s Hrvatskom. No tog su jutra uništena dva mosta preko rijeke, dok su se ljudi i automobili kretali njima. Točan broj mrtvih nije utvrđen, jer su mnogi leševi nestali u rijeci.

Hitler je bio prvi Adolf. Ja sam drugi.

Goran Jelisić

Goran Jelisić je istog tog dana došao u Brčko kao dobrovoljac iz Bijeljine gdje je živio. Tada 23-godišnjak, otac malog sina, sa završenom osnovnom školom, radio je kao traktorist na poljoprivrednom imanju. Tri mjeseca ranije je izašao iz zatvora, jer je služio kaznu zbog krivotvorenja čekova. Volio je novac, to se utvrdilo i na suđenju. Otimao je sve što je mogao od zatvorenika – novac, satove, nakit – za što je i osuđen. U Brčkom je zadužio jugoslavensku plavu policijsku uniformu, pištolj marke Škorpion s prigušivačem i Motorolu. Kodno ime mu je bilo Adolf. Zaštićeni svjedok L se na suđenju prisjetio Jelisićevih riječi: „Hitler je bio prvi Adolf. Ja sam drugi.“

Jugoslavenska narodna armija je granatirala grad i već 1. maja zauzela poštu, bolnicu, radioteleviziju i policijsku postaju. Brzo su se razne srpske postrojbe slile u Brčko – govori se o čak 22 različite uniforme. Sve se kontroliralo – i prilaz gradu i grad. Bili su tu vojnici JNA, pripadnici raznih srpskih policijskih i paravojnih snaga poput Tigrova i Crvenih beretki. S njima nije bilo labavo. Već su mjesec dana ranije u Bijeljini u brzinskoj akciji pobili nesrpske civile i praktički bez otpora zauzeli taj većinski bošnjački grad.

Sličan je scenarij bio namijenjen i Brčkom. Bošnjački i hrvatski muškarci starosti između šesnaest i šezdeset godina pritvarani su u sabirnim centrima. Neki su odvedeni u Sekretarijat unutrašnjih poslova (SUP), kako se službeno zvala policijska postaja u samom centru grada na tadašnjem Trgu maršala Tita. U mračnoj sobi broj 13 je bilo nagurano dvadesetak pritvorenika. Sastav se stalno mijenjao. Neki su odvođeni drugdje, neki su pušteni, neki ubijeni.

Goran Jelisić je iz „trinejske“, kako su je zvali, izveo čovjeka u smeđoj jakni. Zašto baš njega, ne zna se. Možda je bio prvi kada je otvorio vrata, možda je imao dobar sat na ruci, možda se nekome nije sviđao. Goran Jelisić se nije sjećao koliko je puta pucao u njega, mada je rekao da je to bilo njegovo prvo ubojstvo. Vatreno krštenje, izjavio je na suđenju.

„Možda dva ili tri metka“, rekao je.

Već je tada uspostavio obrazac ubijanja: i druge Jelisićeve žrtve su pogubljene Škorpionom s prigušivačem iz neposredne blizine i s leđa. Ljudi koji su poznavali Jelisića kažu da je bio plašljivac, pa nije mogao gledati žrtve u oči. Pucao bi najčešće u potiljak. Tako se utvrdilo tokom suđenju u Haagu. Kasnije je ipak bilo manje krvi nego na tim fotografijama. Jelisić je od žrtava tražio da sagnu glavu nad šahtom kako bi im se krv odlila da bi nakon strijeljanja bilo što manje za čistiti.

Jelisić je osuđen za ubojstvo 13 ljudi. Koliko ih je ukupno ubio u samo tri tjedna koliko je u maju 1992. bio u Brčkom, ne zna se. Točna brojka nije ustanovljena ni na suđenju. Pošto je priznao ubojstva za koja je optužen, tužiteljstvo nije utvrđivalo daljnje žrtve.

Prema zaštićenom svjedoku L, Goran Jelisić je izjavio da svako jutro mora smaknuti dvadeset do trideset ljudi da bi mogao popiti kafu. Drugi je svjedok rekao da je već 8. maja govorio da je ubio 68 ljudi, a 11. maja se hvalio sa 150 ubijenih. Svjedok A je rekao da dobro pamti Jelisićev glas, jer ga je 10 do 15 puta dnevno čuo kako naređuje: „Lezi i nasloni glavu na rešetku!“ Na suđenju su svjedočili i bivši zatočenici, koji su ga vidjeli dok je ubijao i od kojih je tražio da tijela ubijenih stave na gomilu da bi ih se moglo odvesti hladnjačom za prijevoz mesa tvrtke Bimeks u masovnu grobnicu. To je masovna grobnica sa fotografija. Neki svjedoci su izjavili da su tijela vožena i u fabriku stočne hrane Farma, gdje su prerađivana u stočno brašno.

Svjedok N je procijenio da je na okupu za odvoz vidio stotinjak tijela, „naslaganih kao drva za ogrjev“. Tužiteljstvo je procijenilo da je Jelisić mogao ubiti upravo stotinjak ljudi, možda i više.

Rat u Bosni i Hercegovini je trajao dugo i proizveo mnoge ubojice. Predratni učitelji, policajci, poljoprivrednici postajali su zločinci u ratu. No rijetki su kao Goran Jelisić ubijali samostalno i tako masovno, a pojedinačno, čovjeka po čovjeka. I to nenaoružane, bezopasne ljude. Zato je i dobio do tada najdužu kaznu na ICTY-ju: 40 godina zatvora.

U njegovu su obranu svjedočili njegovi predratni znanci. Kažu da je bio tih, pristojan mladić i da nije pravio razliku između Srba i Bošnjaka. Neki su Bošnjaci svjedočili da im je pomogao za vrijeme rata.

Svjedok koji je na suđenju u Haagu rekao da Jelisićevo lice neće nikada zaboraviti, opisao ga je kao nekoga tko bi mogao biti bilo tko: „Mladić u dvadesetim godinama, smećkaste kose, srednje visine, srednje težine, prilično živahan.“

Iza ratova često ostaju rupe u faktografiji. Čak i onda kada su provedena iscrpna suđenja kao za zločine u Brčkom. Neidentificirane žrtve. Nepoznati počinitelji. Neprecizni datumi. Nerazjašnjena zapovjedna odgovornost. Nejasne okolnosti zločina. Čak i neslaganja kada je rat počeo, a kada je završio. Tako se ni ukupan broj žrtava u Brčkom ne zna. Identificirano je 472 ubijenih u dva mjeseca od maja do jula koliko je bio otvoren tamošnji najveći logor Luka, koji se nalazio u najvećoj predratnoj riječnoj luci u Bosni i Hercegovini. Tu je bilo dovoljno hangara za zatvorenike, a i praktično je bilo bacati tijela ubijenih u obližnju rijeku Savu. Logorom je jedno vrijeme upravljao Jelisić, barem se tako predstavljao. Sud nije utvrdio koja mu je formalna pozicija bila. Ubijeni su bili nenaoružani, prisilno zatvoreni, nije bilo borbi. Procjenjuje se da je ukupno ubijenih i nestalih u Brčkom između 2.000 i 3.000 ljudi. Najmanje svaki dvadeseti stanovnik Brčkog.

XXX

Bojan Stojanović je tada bio 22-godišnji fotograf iz Beograda, koji je radio za dnevni list Večernje novosti. Fotografirao je svašta – od sportskih događaja do ponude na tržnici. Večernje novosti su bile tabloidne i tada i sada zbog čega ih u novinarskim krugovima zovu Venerične bolesti. Tako su 1994. objavili realističnu sliku Uroša Predića „Siroče na majčinom grobu“ iz 1888. i predstavili je kao recentnu fotografiju srpskog dječaka iz Bosne i Hercegovine koji na grobu oplakuje obitelj koju su ubili muslimani. Večernje novosti su bile i glasilo Slobodana Miloševića, pa su tako 2000. na naslovnici objavili fotografiju s Miloševićevog predizbornog skupa na kojoj su uvećali broj njegovih podržavatelja. Manipulacije u medijima nisu bile rijetke za rata u Jugoslaviji.

Bojan i njegov prijatelj i kolega iz Večernjih novosti Srđan Petrović su početkom tog maja 1992. po zadatku za Reuters išli u Sarajevo, ali su u Beograd poslali fotografije egzekucije iz Brčkog. Obojica su povremeno surađivali s Reutersom.

Emil Vaš radio je tada kao fotograf za Reuters u Beogradu i prvi je dobio u ruke fotografije iz Brčkog. „Kada sam ih video, nisam mogao da verujem. Čovek ne može da veruje da neko tako nešto slika. Nismo znali uopšte da li je to istina. Nismo znali ni šta da radimo sa tim“, rekao nam je u razgovoru.

Jura Nanuk, fotograf Reutersa iz Hrvatske, također se tada zatekao u uredu Reutersa u Beogradu i sjeća se da je Vaš bio van sebe. „Meni nije bilo toliko šokantno, jer sam se već do tada svega nagledao u ratu u Hrvatskoj.“

Jednom je, prepričava Nanuk, sjedio s hrvatskim vojnicima kada ga je jedan od njih upitao: „Hoćeš da ti pokažem glavu mrtvog četnika? Čuvam je u rakiji.“ Kaže da mu se želudac preokrenuo. Nudio mu je da fotografira tu glavu, ali je Nanuk nije htio ni vidjeti ni fotografirati. Hrvatski vojnici su ga na položaju znali pitati želi li da opale iz haubice, jer je tada fotografija efektnija, sukne vatra i dimi se, ali je, kaže, svaki put odbio jer mu je bilo jasno da će ta granata negdje pasti i možda nekoga ubiti. „Ako se ispaljuje u jeku borbe, slikat ću, ali da se to radi zbog fotografije, ne dolazi u obzir.“ Nudili su mu i da puca, ali nije htio dirati oružje.

Tadašnji šef fotografa Reutersovog biroa u Beogradu bio je Petar Kujundžić, koji je za Reuters radio sve do 2015. u raznim dijelovima svijeta. U noći je dobio informaciju o fotografijama. Kada ih je vidio, prvo je pomislio da se radi o glumi. Pitao je Bojana i Srđana kako su ih snimili. Odgovorili su da su bili u prolazu, naletjeli na neke ljude i onda se to desilo. „Bilo mi je sumnjivo, jer sam znao da niko normalan ne bi dozvolio da se to slika. Nije to kao s protestima: izađete iz auta, fotografišete i idete dalje. Taj što drži pištolj bi u jednom trenutku rekao fotografu: ‘Hoćeš da tebe ubijem?’“, kaže Kujundžić.

On nije imao iskustva da se takve situacije dogode slučajno, a ni nitko od ratnih fotografa koje poznaje, a koji su, kao i on, proveli godine izvještavajući s ratišta. Sjeća se puno fotografija tog događaja, sigurno dva filma, kaže. Vidio je i film Srđana Petrovića i kaže da su to bile slične fotografije.

Kujundžić je fotografije odnio Donaldu Forbesu, koji je te 1992. bio Reutersov šef ureda za Jugoslaviju, sa sjedištem u Beogradu. U pismenoj komunikaciji nam je Forbes napomenuo da je postojala vrlo bliska suradnja između srpskih novinara i policije i vojske te da sumnja da bi fotografu sa Zapada bilo dozvoljeno da svjedoči egzekuciji. No nije ulazio u to kako je do fotografija došlo, već načelno kaže da su se fotografije prihvaćale temeljem povjerenja. „Nije dolazilo u pitanje da nećemo poslati te fotografije u naš ured u Londonu s obzirom da su predstavljale legitiman materijal za izvještavanje“, kaže Forbes.

Bojana se sjeća kao dobrog fotografa i „lose cannon“, što je termin za nekoga tko se ponaša nepredvidljivo i drugima stvara probleme. „U jednom je trenutku nabavio bijeli Golf ukraden iz VW tvornice u Bosni i na auto samoinicijativno zalijepio znak UN-a, čime je doveo sebe i sarajevski ured Reutersa u probleme s UN-om“, prepričava. Iako je na početku naše prepiske naveo da bi svakako bio uključen u donošenje odluke, kasnije je napisao da je odluku o objavi fotografija donijelo Reutersovo uredništvo u Londonu i da je na njima bilo da procjenjuju etičnost tih fotografija.

Pat Benic je u to vrijeme bio u Londonu Reutersov foto urednik zadužen za Europu, Bliski istok i Afriku. Na pitanje je li u Reutersu u Londonu bilo kakvih dvojbi u vezi tih fotografija, kaže: „Sjećam se da smo u Londonu držali te detaljne prikaze prije nego što smo ih odaslali dok nismo sve provjerili preko Beograda. To je trajalo satima, a ne danima, jer je informacija provjerena.“ No, nije nam pojasnio kako su provjeravali informacije ni što je provjereno.

Viktoria Teisenhoffer, Reutersova viša menadžerka za odnose sa medijskim klijentima za Srednju i Jugoistočnu Europu, nam je na prvi, opći upit promptno odgovorila nudeći pomoć, no kada smo naveli što nas točno zanima – tko je odlučio objaviti te fotografije i je li pritom bilo kakvih dvojbi – više nismo dobili nikakav odgovor na višekratne upite tijekom godinu dana.

Fotografije je s oznakom Yugoslavia out Reuters pustio vani. To je značilo da nisu išle Reutersovim korisnicima na području nekadašnje Jugoslavije, već su od 9. maja nadalje objavljene širom svijeta i potpisane samo imenima u varijantama Bojan Srdjan /Reuters i Srdjan Bojan /Reuters. Kujundžić kaže da su fotografi tražili da ih obojicu potpišu. Zajedno su bili u Brčkom, zajedno su fotografirali, zajedno su prodali fotografije, zajedno su ih odlučili i potpisati. Fotografije su izašle sa neznatnim varijacijama potpisa: Srpski policajac strijelja muslimanskog snajperistu u potiljak nakon što je uhvaćen pored Brčkog i optužen da je pucao na srpski izbjeglički konvoj.

XXX

Bojan i Srđan su nastavili ići po ratištu i fotografirati. Bojan je fotografiju iz Brčkog prijavio na natječaj World Press Photo. Onu gdje je žrtva još na nogama, a ubojica mu je Škorpion uperio u potiljak.

World Press Photo je prestižna svjetska nagrada za novinsku fotografiju koju od 1955. dodjeljuje nezavisna organizacija sa sjedištem u Amsterdamu. U februaru 1993. je objavljeno da je dobio nagradu u kategoriji Spot News. Istog je mjeseca otišao iz Srbije u Nizozemsku. Nikada se više nije vratio u rodnu zemlju. Preko trideset godina.

U Nizozemskoj je zatražio politički azil. Naglašavao je da nije ratna izbjeglica, već da ga vlasti u Srbiji proganjaju i da mu je život ugrožen. Tamo je dočekan kao fotografski disident, sudeći prema medijskoj arhivi s intervjuima koje je tada dao nizozemskim medijima, uglavnom u martu 1993. Na javnoj televiziji su ga usporedili sa Salmanom Rushdieom.

U intervjuima je objašnjavao kako je došlo do fotografija. Verzije se ponešto razlikuju, ali svuda kaže da je uspio nezamijećen fotografirati i potom nezamijećen otići. Za nizozemske novine De Stem od 30. marta 1993. objašnjava da se 6. maja 1992. vozio s prijateljem iz Beograda za Sarajevo kada su začuli pucnje. Stojanović je parkirao, objašnjava, zgrabio Nikon aparat i ušao u uličicu zatrpanu leševima. Ispred njega su hodala dvojica srpskih vojnika s dvojicom nenaoružanih muslimana. Trenutak kasnije, jedan od vojnika je hladnokrvno podigao ruku i pucao u glavu Bosancu ispred sebe. „Stojanović ne oklijeva ni trenutka i drži prst na okidaču. Nema vremena fokusirati svoj 35 milimetarski objektiv. Prije nego što vojnik shvati da ga se fotografira, Stojanović bježi.“ Tako piše u članku.

U intervjuima kaže da mu je nakon objave fotografija koje su srpske snage prikazale kao ubojice, bomba bačena na zgradu u kojoj je živio s roditeljima. U nekim intervjuima kaže i da je dvaput bačena bomba. U jednom da je i triput. Kaže i da je ispražnjen kalašnjikov iz automobila na njegovu zgradu. Da je dobio stotine telefonskih prijetnji. Za De Stem kaže: „Vođa srpske vojske je stavio cenu na moju glavu, 20.000 dolara. Jer sam izdajica otadžbine. Nalog za moj pretres je prikazan na srpskoj televiziji i pojavio se u novinama.“ U novembru 1992. je uhapšen pod sumnjom za pokušaj ubojstva žene koju nije ni poznavao, kaže.

U drugom pak intervjuu kaže da je uhapšen zbog „navodne pljačke“. U pritvoru su ga ispitivali o fotografijama i optuživali za špijunažu, navodi. Nakon što je poslije dva mjeseca pušten iz pritvora, otkrio je, tvrdio je tada, da mu je iz stana nestala sva fotografska oprema, 4.000 negativa i dokumenti. Onda je odlučio pobjeći, ali kako nije imao pasoš, ilegalno se prevezao preko granice s Bugarskom na krovu vlaka, kaže. U više intervjua spominje da mu je Reuters pomogao da pobjegne.

Na naš je upit nadležno Drugo opštinsko javno tužilaštvo u Beogradu prošlo kroz registre za 1992. i 1993. i nisu pronašli informacije o napadima na Bojana Stojanovića. Nitko od niza ljudi – novinara i fotografa koji su mu bili bliski – s kojima smo razgovarali ne zna da su mu bombe bačene na zgradu. Takvi događaji se pamte, tim više što u Beogradu bombe nisu bile svakodnevnica. Šef Reutersa u Beogradu Donald Forbes ne pamti potjernicu ni objavu na televiziji. „Sumnjam da bi ga srpska televizija prikazala, a da to ne bih znao. Naši su zaposlenici pratili vijesti“, kaže.

Urednici Forbes i Pat Benic tvrde da mu Reuters nije pomogao da pobjegne. „Bilo je pravilo tvrtke da ako vlasti u bilo kojoj zemlji traže nekog od našeg osoblja iz bilo kojeg razloga, bit će tu kako bi u potpunosti surađivao. Nikada nisam dobio nikakav službeni upit u Srbiji ni u vezi fotografa ni u vezi fotografija“, izjavio je Forbes.

U aprilu 1993. nizozemski mediji pišu da su dvojica Srba kidnapirali i pokušali ubiti Stojanovića u Amsterdamu. Tako nizozemske dnevne novine NRC Handelsblad od 21. aprila 1993. izvještavaju: “Uz prijetnju pištoljem bio je prisiljen ući u automobil. Otmičari su odvezli novinara u Mauritskade. Tamo su ga pokušali zadaviti komadom čelične žice. Dvadesettrogodišnji Stojanović muškarce je udario kamerom. Svojim ubojicama je uspio pobjeći roneći u kanalu.”

Nizozemska javna televizija VPRO je tada, 1993., snimila i emitirala polusatnu emisiju o Bojanu pod naslovom De prijs (Cijena). Bojan je visok, mršav, guste tamne valovite kose, velikih smeđih očiju i punih usana.

Dok jede šopsku salatu, lomi toast i glasno žvače, Bojan pokazuje fotografije iz rata. Ranjeni vojnici, mrtva tijela civila. Za nagrađenu fotografiju iz Brčkog kaže: „Ovaj tip je musliman. Zašto je umro, ne znam. Samo sam bio tamo i u trenu se sve desilo.“ Ponavlja da ubojice nisu vodile računa o njemu iako je, kaže, bio tri metra iza Jelisićevih leđa.

Dokumentarac ga prikazuje dok na izložbi World Press Photo promatra uvećanu svoju nagrađenu fotografiju s potpisom kakav ju je pratio i u medijima. Kaže čovjeku koji je po svemu sudeći dio organizacije izložbe: „Zapravo, ovaj čovjek nije bio snajperist. On je običan civil.“ Čovjek kima glavom i kaže: „Jea.“ Ne djeluje iznenađeno što upravo saznaje da je tu izložena laž o ubijenom čovjeku. Bojan nastavi: „Tip iz Reutersa je to stavio, jer se možda plašio. Ali, nema veze.“ Čovjek sluša i potom pita Bojana hoće li kavu.

Razgovarali smo s koredateljem filma Thomasom Doebeleom. Rekao nam je da nisu provjeravali Bojanove izjave s Reutersovim uredom u Beogradu niti su radili ikakvu drugu provjeru. „Ekipa filma je pretpostavila da je Bojan bio pristojan fotograf i da je njegov rad legitiman s obzirom da je osvojio prestižnu nagradu World Press Photo“, pojasnio je Doebele. Nije se sjećao tko je čovjek kome Bojan kaže da žrtva nije snajperist. To nisu znali ni u fondaciji World Press Photo.

Na stranicama World Press Photo je sve ove godine uz tu fotografiju pisalo: “Nemilosrdno ubojstvo na ulicama početkom ljeta. Muslimanski civil, optužen za pucanje na kolonu srpskih izbjeglica, zarobljen je od strane uniformiranog srpskog policajca i ubijen hicem u potiljak”.

Nakon što sam poslala snimku dokumentarca fondaciji World Press Photo, izmijenili su potpis pod fotografijom na njihovom sajtu. Trideset godina nakon što je to već rečeno na nizozemskoj javnoj televiziji prilikom pripreme njihove izložbe. Pritom su mi iz WPP rekli da je još tada, 1993. istraživački tim konzultirao različite izvore kako bi provjerili točnost informacija za nagrađene fotografije, no nisu mi naveli koje su izvore kontaktirali niti su mi htjeli dati imena tima kako bih provjerila kako je tekao proces verifikacije. Višestruke zahtjeve za razgovor s direktoricom fondacije WPP u želji da joj predočim informacije koje sam prikupila, njihova press služba mi je uporno odbijala, dok na kraju nisu prestali odgovarati na moje upite.

No, sada makar uz fotografiju i nekadašnji potpis na stranici stoji i: “Ovaj je opis prethodno identificirao žrtvu kao snajperistu. Međutim, dobili smo video u kojem fotograf navodi da to nije točno. Zbog toga je opis izmijenjen 21. jula 2022. godine.”

Provjera Stojanovićevih izjava u nizozemskim medijima pokazala je da je točno da je krajem 1992. bio u pritvoru u Beogradu. Bio je i njegov kolega Srđan Petrović. Ali ne zbog lažnih optužbi i namještenog procesa, nego zato što su s Petrom Vujanićem, koji je također tada bio, a i danas, je fotograf i s kojim smo razgovarali, i Dejanom Veličkovićem opljačkali stariju gospođu u Beogradu. Suđeno im je i osuđeni su.

Viši sud u Beogradu nam je potvrdio da je Veličković osuđen na godinu dana zatvora, što je odslužio. Vujanić na godinu i dva mjeseca, što je također odslužio. Godinu i dva mjeseca je dobio i Petrović, dok je Stojanović dobio najvišu kaznu – godinu i četiri mjeseca. Fotograf Kamenko Pajić nam je rekao da je bio prisutan kada je Bojan Reutersovom šefu u Beogradu Donaldu Forbesu priznao da je opljačkao „babu“ i da ne želi u zatvor. Nije išao u zatvor i nije odslužio kaznu. Nije ni mogao. Pobjegao je iz Srbije i više se nije vratio.

Petar Vujanić za Stojanovića i Petrovića u telefonskom razgovoru kaže da su bili „predani ratni fotografi, koji su trčali za dobrom fotografijom“. Kod tih fotografija iz Brčkog mu zapravo smeta što su obavile loš publicitet za Srbiju, za što sumnja da će i naše istraživanje ponoviti, jer se radi o srpskim fotografima, a sve priče o ratu se, kaže, frejmaju kroz nacionalnost. Odgovorila sam mu da se ne radi o tome jesu li fotografi Srbi, Hrvati, Ukrajinci, Rusi, žirafe ili Marsovci, nego o ulozi reportera u ratu i etičkim granicama koje se ne prelaze, jer onda postajemo propagandisti, sudionici, a možda i počinitelji.

Ni Vujanić nikada nije čuo da je Bojan bio proganjan i da su bombe bačene na njegovu adresu stanovanja.

Bojan Stojanović je imao rastezljivo shvaćanje uloge reportera u ratu. Tadašnji Reutersov fotograf u Hrvatskoj Nikola Šolić pamti ga po tome što je bio lijep, visok, zabavan i što ga je trebalo spašavati iz zatvora kada su ga na početku rata u Hrvatskoj kod Bosanskog Broda pritvorile hrvatske snage, jer je bio u kamionu sa srpskim postrojbama i nosio uniformu. Nije bio vojnik, već fotograf, no volio je nositi naoružanje i uniformu i u redakciju Večernjih novosti. To su potvrdili i drugi fotografi.

Imre Szabo, fotograf iz Srbije koji je za vrijeme rata radio za mnoge strane medije, pamti da je na početku rata u Hrvatskoj 1991. bio na ratištu na Baniji s drugim kolegama kada je sreo Bojana i Srđana. „Hvalili su se da im je super. ‘Šta je super?’, pitamo, oni kažu: ‘Pucali smo.’, ‘Iz čega ste pucali?’, ‘Iz automata’, kažu oni. ‘U šta ste pucali?’, pitamo. Kažu: ‘U Hrvate’“, prepričava. Szabo im je tada rekao: „Aman ljudi, pa vi ste fotografi, možete samo da uperite objektive, nemojte to da radite.“ Szabo kaže da su bili puni „mladalačkog entuzijazma, adrenalina i želje da se dokazuju“.

Miloš Cvetković, također srpski fotograf koji je za vrijeme rata objavljivao u mnogim prestižnim magazinima te je bio i stringer za Reuters, odbio je razgovarati s nama, ali je dao fotografkinji Sandri Vitaljić intervju koji je objavljen u njezinoj knjizi „Rat slikama; suvremena ratna fotografija“ iz 2013. Tamo kaže da su Bojan i Srđan pored Sarajeva sami sebi izrešetali automobil da dobiju na značaju kada se vrate u Beograd. U vezi fotografija iz Brčkog kaže: „Prvo kada analiziraš tu fotografiju pogledaš s kojim je objektivom snimljena.“

Snimana je širokokutnim objektivom. To nije samo tehnički podatak, već može biti i sredstvo interpretacije. Bliska pozicija kamere sugerira da fotograf možda nije samo promatrač.

„Automatski si saučesnik, ako ne i podstrekivač“, smatra Cvetković.

„Iz fotografija je jasno da je to namještena slika“, rekao nam je u telefonskom razgovoru iz Washingtona gdje živi fotograf Kamenko Pajić. Za vrijeme rata je fotografirao za Reuters, New York Times i SIPA Press. Kaže da mu je 1992. u Bosni i Hercegovini ponuđeno da pred njim „roknu“ nekoga pa da on fotografira, ali je odbio. I Cvetković kaže da je u Bosni dobio ponudu da fotografira ubojstvo muslimana, ali je i on odbio.

„U Bosni se moglo naći takvih budala, ali je bilo pitanje na kakve će reportere naići“, kaže Kamenko Pajić.

A reporteri su, pogotovo mladi i lokalni koji nisu prethodno imali iskustvo izvještavanja iz rata, nepripremljeni nailazili na ekstremne situacije. Dok su kao njihovi vršnjaci diljem svijeta preslušavali tek izašli album Nevermind Nirvane, rat je buknuo i postavio pred njih odrubljene glave. Kada je počeo rat, Jura Nanuk je imao 23 godine i kaže da nije imao pojma ni o čemu, kao ni mnogi drugi reporteri. U Reutersu su mu rekli osnovna pravila poput s kojim informacijama opremiti fotografije, ali nikakve upute ni trening nije dobio o novinarskoj etici, na primjer. „To je bilo prepušteno vlastitoj savjesti svakoga od nas“, kaže.

XXX

Stephen Mayes je bio šef žirija nagrade World Press Photo te 1993. godine kada je Stojanović nagrađen. Mayes redovito piše i objavljuje o etici fotografske prakse i bio je vrlo otvoren za razgovor.

Sjeća se fotografije, ali ne i ikakve diskusije žirija u vezi s njom. Jasno mu je da se može postaviti pitanje je li se fotografija dogodila zbog toga što je fotograf tamo bio. Ili: bi li se taj prizor dogodio da fotografa tamo nije bilo.

Te je godine ukupno 1.969 fotografa iz 84 zemlje konkuriralo za nagrade s 19.428 fotografija, dobili smo podatak od World Press Photo-a.

U kategoriji Spot News, u kojoj je Stojanović nagrađen, može biti bilo što – od vjenčanja javnih osoba do političkih izbora širom svijeta. Mayes kaže da je devetero članova žirija u prvom krugu pregledavanja na svaku fotografiju utrošilo možda sekundu. To ide “bang bang bang, da ili ne”, kaže. Nema informacija ni o fotografijama ni o autorima. U sljedećem krugu su imali par sekundi po fotografiji, a u treći i finalni krug je dospjelo tek nekoliko desetaka fotografija i tek tad je žiri dobio informacije. „To je ‘buka’ od gomile fotografija i one koje se probiju u toj gužvi obično imaju neku instantnu dramatičnost“, kaže Mayes.

Povodom 40 godina nagrade WPP Thames and Hudson je objavio knjigu This critical mirror koju je uredio Mayes. U njoj je usporedio Stojanovićevu nagrađenu fotografiju s kultnom fotografijom Eddieja Adamsa iz Vijetnama.

„Rečeno je da je slika Eddiea Adamsa pogubljenja na ulici Saigona natjerala nacije da preispitaju svrhu rata u Vijetnamu. Pa ipak, ista okolnost je zabilježena na filmu dvadeset pet godina kasnije u Bosni, a svijet sliježe ramenima govoreći ‘Koga briga?’ Razlika ne leži u događaju ili fotografiji, već u našoj percepciji njihovog značaja“, piše Mayes.

Još je 2015. sarajevski fotograf Ziyah Gafić nakon što je izašla knjiga Sandre Vitaljić uputio pismo World Press Photo-u u kojem navodi sumnje da je Bojan Stojanović inscenirao fotografiju i platio ubojici. „To je možda najbesramniji i najstrašniji primjer manipulacije i inscenacije u novijoj povijesti“, navodi Ziyah u mailu koji mi je proslijedio. Nikada nije dobio odgovor.

Rat balkanskih plemena, kako je Zapad često percipirao rat u bivšoj Jugoslaviji, a koji globalno, geopolitički ništa važno nije mijenjao, svakako nije bio interesantan svijetu kao rat u kojem su sudjelovali i ginuli Amerikanci. Tu Mayes ima pravo. No razlika između tih dviju fotografija jest i u tome što za Adamsovu znamo okolnosti nastanka u detalje – Adamsu je fotografiranje dopustio ubojica, uvjeren u ispravnost uličnog pogubljenja.

Zadnjih petnaestak godina povremeno se raspravlja o vjerodostojnosti dokumentarnih fotografija, no uglavnom u vezi naknadne obrade digitalnih fotografija, čak i ako te promjene nemaju utjecaj na sadržaj i značenje fotografije.

Tek je 2015. World Press Photo donio etički kodeks prema kojem, među ostalima, potpisi pod fotografije moraju biti točni i fotografi moraju biti otvoreni i transparentni u vezi s cijelim procesom nastanka fotografija.

U pola mog istraživanja dobila sam iz povjerljivog izvora isječak iz ispitivanja Gorana Jelisića, koje su vodili haški istražitelji Bernard O’Donnell i Paul Basham 1998. Taj dokument nije javan, no na suđenju Jelisiću je tužitelj Geoffrey Nice citirao taj dio ispitivanja Jelisića, s tim da su u transkriptima suđenja izuzeta imena koja je Jelisić spomenuo.

Donosim dio iz zapisnika koji sam dobila: „Dana 6. ili 7. maja 1992. Goran je pozvan u kancelariju načelnika u kojoj su se nalazili načelnik policije Dragan Veselić, Đorđe Ristanić i Enver zvani Šok. Tada mu je Veselić prenio da će imati vatreno krštenje, a potom je Đorđe Ristanić objasnio kako je u Brčkom svašta učinjeno i da to treba ispraviti, a zatim je njemu i Enveru rekao da ih ispred zgrade čekaju dva novinara (Srđan i Bojan) koji će slikati kako njih dvojica ubijaju dva muslimana i da će te fotografije koristiti kao propagandni materijal, ‘kako muslimani ubijaju Srbe’, a zatim će ispred stanice gdje je postavljen prazan mrtvački sanduk kao oplakivati ubijene Srbe, što će isti također fotografisati. Jelisić dalje navodi da je Enver iz sobe br. 13 izveo dva njemu nepoznata Bošnjaka, koje su zajedno odveli do zanatskog centra i tom prilikom je jednog ubio Goran iz škorpiona, a drugog Enver iz automatske puške, što su novinari fotografisali. Zatim su se vratili pred stanicu do praznog sanduka i pridružili se djevojci po imenu Violeta, koja je plakala i kukala za navodno ubijenim Srbima.“

Može li se vjerovati masovnom ubojici? Glavni istražitelj Ureda tužitelja Haškog tribunala John Ralston mi je u razgovoru rekao da nije bilo razloga da Jelisić laže. Bilo je dovoljno svjedoka i dokaza protiv njega i bez tih fotografija – 25 svjedoka optužbe je svjedočilo u Haagu u njegovom procesu.

Ralston i istražitelj Bernard O’Donnell, s kojim sam također razgovarala, ograničeni su obavezom o povjerljivosti informacija koje se odnose na vrijeme dok su radili za Tribunal tako da nisu mogli mnogo reći. Pritom, tužiteljstvo su te fotografije zanimale samo kao dokaz protiv Jelisića.

XXX

Išla sam u Brčko i razgovarala s nizom ljudi koji poznaju situaciju u maju 1992. Na ulazu u Brčko su tada bile kontrole. Nije se tek tako moglo ući ni izaći iz grada. Grad je bio prazan. Oni koji su mogli, otišli su, a oni koji su ostali nisu se usuđivali izlaziti vani. Na ulicama su se planski likvidirali ljudi. Naoružani muškarci s fantomkama na glavi bi poredali civile okrenute prema zidu i pucali im u leđa. Pripadnici paravojnih snaga su pljačkali prazne stanove.

Zgrada policijske postaje iz koje je Jelisić izveo žrtvu je u samom centru grada, na glavnoj pješačkoj šetnici, kao i obližnja uličica na ulazu u centar brčanskih zanatlija u kojoj Jelisić ubija. Jelisić se nije potrudio da diskretno izvede ubojstvo. U svakodnevnim okolnostima – prije tog maja 1992. kao i danas – ubojstvo bi se dogodilo na koji metar od ljudi koji sjede u kafićima. Dvojica mladića s fotoaparatima ne bi mogli proći nezapaženo ni danas u centru Brčkog, a kamoli tada u ispražnjenom gradu koji kontroliraju uniformirani ljudi. Jelisić je morao vidjeti da su mu fotografi za leđima, da ga prate u stopu i škljocaju 72 puta koliko je potrebno da se ispune minimalno dva filma. Jedan Bojanov i jedan Srđanov.

Midhat Bećirević je dugogodišnji istražitelj ratnih zločina iz Brčkog. U novembru 2010. je pet dana u Padovi ispitivao Jelisića, koji je tada u Italiji služio kaznu. Kaže da je bilo iscrpljujuće, ali da – ako bi morao procjenjivati – u 70 posto onoga što je Jelisić rekao vjeruje. Posebno za događaje koje je detaljno opisao, kao i za ono za što je već presuđen.

Midhat je uvjeren da je fotografiranje bilo dogovoreno. „Inače ne bi mogli dobiti pristup takvim prizorima. Da nije bilo dogovoreno, one sekunde kada je fotografirao, Jelisić bi ga ubio“, kaže.

Da mi pokaže da se ni do lokacije masovnih grobnica ne dolazi slučajem, odveo me je tamo. To je u industrijskoj zoni, na desetak minuta automobilom od Brčkog, kao slijepo crijevo koje koriste oni koji znaju zašto tuda idu. U blizini masovnih grobnica koje je Stojanović fotografirao tada je u objektima bescarinske zone bila baza Crvenih beretki i drugih postrojbi. Cijelo područje su čuvali vojska i paravojska. “Nema teorije da ste tamo mogli naići slučajno, a još manje da biste neopaženo mogli fotografirati“, uvjeren je Midhat.

Brčanin Isak Gaši bio je zarobljenik u logoru u Luci u Brčkom od 27. maja do 7. juna 1992. Njegova supruga, koja se sklonila kod prijatelja u Beograd, uspjela je isposlovati da ga puste iz logora. Izbavio ga je Rade Božić, jedan od komandanata Crvenih beretki. Kasnije je Gaši svjedočio u šest haških procesa, među ostalim i protiv Slobodana Miloševića.

U više razgovora koje smo vodili na relaciji Hrvatska – SAD, gdje Gaši živi preko 20 godina, rekao mi je da je u ljeto te 1992. u Srbiji u Zemunu, kod restorana „Zlatno veslo“, sreo Radu Božića koji ga je upoznao sa, kako je tada rekao, svojim prijateljem. Bio je to Bojan Stojanović. Nisu dugo razgovarali, no tada mu je Božić rekao da je on uveo Stojanovića u Brčko. Rekao mu je i da je on zapovjedio dizanje u zrak mostova u Brčkom. O tome je Gaši također svjedočio u Haagu 2004. godine. Pretpostavke su da je od eksplozije poginulo između 70 i stotinu ljudi. Nitko za to nije odgovarao.

Rade Božić je danas monah Nikolaj u samostanu Srpske pravoslavne crkve na Kosovu. Poslala sam mu više poruka. Nakon nekoliko mjeseci se javio. Napisao je da “ništa od toga što je govorio Isak nije tačno” i da ne zna ništa u vezi fotografiranja Jelisićevog ubojstva.

XXX

Ubijeni čovjek u smeđoj kožnoj jakni nije imao ime na suđenju u Haagu. Zabilježen je kao neidentificirana žrtva. Ime mu je Husein Kršo.

Kada je ubijen imao je 34 godine i pet mjeseci. Bio je brčanski konobar koji je nakon godina konobarenja otvorio svoj kafić. Mnogi su ga poznavali i mnogi voljeli, kako to bude s dobrim konobarima. Nije bio član ni jedne stranke, ni jedne organizacije, nikakve vojske.

Husein je bio oženjen. Jedan mu je sin imao devet godina. Mjesec dana nakon njegove smrti drugi sin je napunio šest godina. Sedam mjeseci nakon njegove smrti supruga Džana je rodila njihovog trećeg sina. Smeđu kožnu jaknu od brušene kože donio mu je brat iz Švicarske, rekao mi je njegov srednji sin Mustafa Kršo. Našli smo se u Brčkom. Rekao mi je da njegova mama ne može pričati o tome, pa je on došao.

Supruga i sinovi su Huseina posljednji put vidjeli nekoliko dana prije nego što je ubijen, kada je početkom maja 1992. cijela obitelj htjela otići iz grada. Jugoslavenska narodna armija je odvojila muškarce od žena i djece. Muškarcima nisu dali da odu. Mustafa se sjeća oproštaja pored vojnog garnizona. Svi su plakali, a tata je mami dao nešto novca i rekao: „Ništa se ne sekiraj.“

Nisu znali što je s Huseinom dok 1993. najstariji sin, desetogodišnji Nedžad nije gledao televiziju i vrisnuo: „Mama, evo babe!“ Babino držanje, babina jakna, babina košulja, babine mokasinke. Nije bilo sumnje.

„Prva informacija o tatinoj sudbini nam je bila preko fotografije Bojana Stojanovića”, kaže Mustafa.

Ubojstvo tate prikazano je na televiziji.

Tek 2007. su u masovnoj grobnici pronašli Huseinove posmrtne ostatke. Prvo je bio pokopan u onoj grobnici koju je Stojanović fotografirao pored Brčkog, a onda je njegovo tijelo s drugima prebačeno u drugu grobnicu u pokušaju prikrivanja masovnog zločina. Mustafa kaže da je u ljeto 2003, kada su se konačno nakon 11 godina izbjeglištva vratili u Brčko, grad nesnosno smrdio po truleži, „kao kada ugine pas“.

„Možda su tada premještali tijela“, kaže.

Huseina je supruga identificirala po odjeći. Mnogima nije bila potrebna DNK analiza da bi prepoznali svoje bližnje i kada više ništa od njih nije ostalo osim kostiju. Često tek dijelovi, jer su premještani iz primarnih grobnica i kosti su se miješale i gubile. Našla bi se samo rebra i bedrena kost ili zdjelica i ključna kost. Ali su dobro pamtili odjeću i obuću koju su njihovi voljeni nosili.

„Čak i kada vidite očevu smrt na fotografijama, ostaje neki tračak nade da je živ i da ne zna gdje smo pa nam se ne može javiti. Tek je s posmrtnim ostacima ta nada okončana“, kaže Mustafa.

Otac mu je bio prijatelj s čovjekom u bež džemperu koji je ubijen kada i on i s kojim je zabilježen na fotografijama. Hajrudin Muzurović. Imao je 39 godina i bio je vrstan parketar. Planirao se ženiti u maju 1992., mjesecu u kojem je ubijen. Običan civil, kao i Husein. Ekshumirani su iz iste masovne grobnice i istoga dana dostojno pokopani na gradskom groblju u Brčkom. Petnaest godina nakon smrti. Onaj u maskirnoj uniformi koji ga je ubio je Enver Stravički zvani Šok. Bio je dobrovoljac iz Srbije. Nije više među živima.

Ako je fotograf platio ubojstvo, za mene je isti kao Jelisić.

Mustafa Kršo, sin ubijenog Huseina

Mustafa nije znao ništa više o tatinoj smrti od onog što je objavljeno u medijima. Ali se pita: je li mu otac ubijen baš zato što je tu bio fotograf? Možda bi bio svejedno ubijen neki drugi dan, a možda ne bi nikada. Neki su pušteni iz policijske postaje. Mnogi su odvedeni u logor Luka. Neki su pobjegli iz logora. Mnogi su mučeni i onda ubijeni. Ne bi volio da mu je otac mučen, draže mu je da je brzo ubijen.

„Ako je fotograf platio ubojstvo, za mene je isti kao Jelisić“, kaže Mustafa.

Priča da su Bojan Stojanović i Srđan Petrović platili Jelisiću za ubojstvo, provlači se beogradskim fotografskim i medijskim krugovima već dugo. Krenula je od Srđana Ilića, fotografa koji je za vrijeme rata radio za agenciju AP. Zvala sam ga 2019., nije htio razgovarati o tome. Zvala sam ga ponovno 2022., rekao je da je odlučio da o ratnom vremenu više neće razgovarati. Rekla sam mu da ću onda koristiti pismeni izvor u kojem tvrdi da su fotografi platili Jelisiću i pitala ga stoji li iza toga još uvijek. Rekao je da ga zaobiđem sasvim u tekstu ako mogu, ako ne, da koristim taj pismeni izvor.

U knjizi iz 2013. „Rat slikama, suvremena ratna fotografija“ fotografkinje Sandre Vitaljić Srđan Ilić kaže: „Njih dvojica su dolazila kod mene u AP i tražili da im posudim auto, napišem neku akreditaciju, dozvolu, dam unapred pare, i opremu za razvijanje i slanje slika, jer će oni doneti ‘fenomenalne slike’ koje do tada nisu viđene. Naravno da im nisam ništa dao, jer je sve izgledalo jako neozbiljno. Posle toga se Bojan pojavio u restoranu Klub književnika u Beogradu sa gomilom printovanih slika tog događaja i pričao za stolom da su platili tom Adolfu 500 maraka da ubije tih nekoliko muslimana.“

Svi fotografi s kojima sam razgovarala su znali za tu priču, ali nitko drugi nije čuo od Bojana ili Srđana da su platili Jelisiću za ubojstvo. Samo Srđan Ilić. Jelisić je bio pohlepan. Osuđen je za novčanu prevaru prije rata, osuđen je za krađu za vrijeme rata. Novinarka Gordana Igrić u tekstu za list Bosanska pošta iz 1998. za Jelisića piše da je „bio u potrazi za stranim novinarima od kojih je pokušavao da naplati svoje izjave. Saznajemo da je počinjao sa sumom od 6.000 maraka, ali da bi na kraju priznavao da je i 200 maraka dovoljno.“ Na suđenju je Jelisić priznao da je iz Brčkog otišao sa 6.000 ili 7.000 njemačkih maraka i potrošio ih u dva, tri mjeseca. Tada je prosječna mjesečna plaća u Bosni bila oko 100 maraka.

XXX

Bojana Stojanovića jako uznemirava optužba da su on i Srđan Petrović platili fotografiranje.

Došla sam do njega mjesecima nakon što mi je rečeno da nije više živ. Prilično je živ i živi u Španjolskoj zadnjih deset godina. Tamo se zbog partnerice preselio iz Nizozemske. Bavio se ponešto fotografijom davno u Nizozemskoj, ali kaže da ga „više nije zanimalo da pravi fotografije, nego da ih prodaje“ pa je imao digitalnu platformu za prodaju fotografija.

Prema prikupljenim podacima, radio je svašta. Kupovao internetske domene, preprodavao kompjuterske dijelove, a u Španjolskoj ima Marbella television, nešto kao streaming platformu na kojoj je puštao nezanimljive snimke sebe i partnerice kako se zabavljaju.

Bio je vrlo razgovorljiv. Htio je da se „prvo upoznamo“ i da vidi „koristim li mozak“. Pitao me jesam li udana. Imam li djecu. Imam li ljubavnika. Zanimalo ga je tko je od fotografa s kojima sam razgovarala imao najbolji smisao za humor. Rekao je da su svi „dosadni kao ježevi“.

Na spomen Srđana Ilića se odmah razljutio. Kaže da je Ilić izmislio priču o plaćanju, jer je bio ljubomoran. „To je takva naivna glupost da ne mogu da verujem da su to ljudi prihvatili“, kaže. Spomenuo je i mogućnost da ga tuži za klevetu.

O samim okolnostima fotografiranja ubojstva je govorio različito nego nizozemskim medijima kada je nagrađen. Sada kaže da ne bi mogli ući u taj dio Brčkog da nisu radili za beogradske Večernje novosti, jer su svi „strani novinari bili neprijatelji Srbije“. Kaže da je Jelisić znao da ga fotografiraju. Dapače, razgovarao je s njim kratko poslije ubojstva. On i Srđan Petrović su znali da će ljudi biti ubijeni. „Nama su oni rekli da će da ubiju ljude zato što su bili snajperisti. Kako ja mogu da znam da li je to tako ili nije?“ Nije precizirao tko im je to rekao. „Neki lokalni“, kaže. Nizozemskoj televiziji je još 1993. rekao da ubijeni nije bio snajperist.

Rekla sam mu da je Jelisić haškim istražiteljima izjavio da je to bilo namješteno snimanje, koje je trebalo prikazati navodne srpske žrtve. Nasmijao se i rekao da mu je to „nova informacija“. Rekao je su i on i Srđan Popović mislili da će te fotografije promijeniti svijet na bolje, možda i zaustaviti rat. Rekao je da Reuters još uvijek ima jedan original njegovog filma, dok mu je drugi film zaplijenila srpska tajna služba. Reuters u svojoj digitalnoj bazi nema fotografije Bojana Stojanovića, to mi je provjerio fotograf koji radi za njih.

A zašto je Jelisić dozvolio da ga fotografiraju dok ubija?

„Zato što je bio ponosan da brani srpsku ideologiju. To je uradio Srbin koji je bio lud“, odgovara Stojanović.

„Kako nitko drugi nije to dozvolio?“, pitala sam ga.

„Otkud znam. Verovatno su bili pametniji nego Jelisić.“

„Od svih počinitelja zločina u ratu Jelisić je najgluplji?“

„To si ti rekla.“

Sutradan mi je poslao poruku da sam dan ranije razgovarala s „ChatGPT AI Voice Clone-om“ i da me iskoristio za svoj eksperiment. Nije inzistirao na tome, kao da ni sam nije računao da ću u to povjerovati. Nije povukao ništa što je rekao. Slao mi je puno poruka, među ostalim i da me želi upozoriti da će mi uspostava kontakta s njim promijeniti život. Zvao me, pa i usred noći, ali se nisam javljala. Šest mjeseci nakon našeg prvog razgovora još mi je slao poruke.

Srđan Petrović je također izbjegao u Nizozemsku. Kao i Bojan, dobio je politički azil i tamo živio duže vrijeme. No on se vratio u Srbiju.

Petrović ima dobru karijeru. Pilot je privatnih aviona. Nije odustao od fotografiranja, snima Formulu 1. Nazvala sam ga da se nađemo u septembru 2023. kada sam bila u Beogradu. Nije mogao, ali je spremno razgovarao sa mnom telefonski.

Kaže da su dan prije nego što su krenuli u Bosnu Stojanović i on čuli da se nešto dešava u Brčkom i odlučili su otići tamo. U centru su vidjeli dvojicu koji nekud vode drugu dvojicu. Pitao je onog u policijskoj uniformi – kasnije će saznati da je to bio Jelisić – gdje ih vode. „Rekao je ‘Vodimo ih na svadbu’, i nacerio se“, prepričava Petrović. Kaže i da je Jelisić tada za čovjeka kojeg će uskoro ubiti dodao: „Ovo mi je 180 i neki, neka namirim dve stoje i idem kući“. Bili su na dva metra od njega, kaže Petrović. To kaže i širokokutni objektiv. Kada su počeli pucati, Srđan i Bojan su snimali. Kaže da su bili šokirani. Srđanova fotografija ubojstva Hajrudina Muzurovića je objavljena na naslovnici Time-a. Petrović kaže da su ih ubojice ignorirali i da je to normalno, jer su znali da su oni etnički Srbi, da Rumunj ili Šveđanin ne bi ni mogao tu doći.

Znate kako idu novinari u rat? Tako da sede deset kilometara od borbi, pijanče i izmišljaju priče. Mi smo se uvek guzili da idemo tamo gde je frka. Mladi, hrabri, ludi, ambiciozni. Dobili smo šansu da radimo za veliku kompaniju, konačno plaćeni kako treba, sve ono o čemu smo maštali“, kaže.

Kao autor fotografija je na internetu ostao zabilježen Stojanović. On kaže da je Petrović platio da se njegovo ime u vezi s tim fotografijama ukloni s interneta. Pitala sam Petrovića je li to točno. Negirao je i rekao je da je Stojanović „psihički odlepio“.

XXX

Dvojica nizozemskih psihijatara su za potrebe suđenja vještačili Jelisića. Nisu spominjali snižene intelektualne kapacitete, a ni psihičke bolesti, ali jesu asocijalne i narcističke sklonosti. To mu nije bila olakotna okolnost.

Dok je bio u pritvoru u Haagu Jelisić se družio s bosanskim optuženikom i kasnije osuđenim za ratne zločine nad Srbima Esadom Landžom. Kada smo se vidjeli prije dvije godine u Bosni i Hercegovini, Esad mi je rekao da se jednom Jelisić razljutio, jer nije dobio neke dokumente od policije u Brčkom koji su mu mogli pomoći na suđenju. Počeo je svašta govoriti i psovati, među ostalim i da mu je „novinar dao pare da snimi to ubistvo“. Landžo kaže da se toga „sto posto sjeća“, no ne zna detaljnije, jesu li novci dani da se snimi ubojstvo ili da se ubije i snimi.

XXX

Jelisić je 2003. prebačen iz Haaga u Italiju na odsluženje zatvorske kazne. Deset mjeseci sam pokušavala dobiti dozvolu da ga posjetim. Dobivala sam odbijenice i od zatvora i od talijanskog Ministarstva pravosuđa. Posljednju u novembru 2022. kada su mi naveli da se ne preporuča Jelisiću susret ni sa kim tko je zainteresiran za njegovu prošlost. Paralelno sam i Jelisiću slala pisma. Nisam dobivala odgovor.

Krajem 2022. je prebačen ponovno u Haag dok je čekao koja će ga zemlja prihvatiti za daljnje odsluženje kazne. Vrlo brzo nakon što je došao u Haag mi se javio. Iz Italije nije smio. No ni u Haagu ga nisam smjela posjetiti. Prebačen je u Belgiju gdje ima telefon u ćeliji pa me tijekom aprila 2023. često zvao.

Uljudan, otvoren za pitanja, nadao se da će za godinu biti pušten na prijevremenu slobodu, mada mu je takav zahtjev već dvaput bio odbijen. Ponovio mi je ono što je rekao i haškim istražiteljima, no ne smijem ga citirati, jer nismo za sve razgovore dogovorili što smijem koristiti prije nego što me prestao zvati.

No, fotografiranje ubojstva u Brčkom je bilo dogovoreno kao propaganda, tvrdi. Bilo je to 6. maja, zna po tome što je dan poslije bio otvoren logor u Luci. Jelisić je bio u kancelariji kod načelnika policije Dragana Veselića koji je s gradonačelnikom Brčkog, Đorđem Ristanićem dogovarao da će ubojstva biti prikazana kao da muslimani ubijaju Srbe. Veselić je kasnije poginuo. Ristanić je na sudu u Bosni i Hercegovini 2023. oslobođen optužbi za ratne zločine. Ne želi razgovarati s novinarima. No, Jelisić navodi da je tamo bila i djevojka koja je angažirana da nariče nad navodnim srpskim žrtvama.

Violeta. Tada je imala 16 godina. Rodom iz Bijeljine, u Brčko je 1992. došla za dečkom koji je bio u Crvenim beretkama.

Violeta se spominje i na suđenju Jelisiću u Haagu. “Samo se sjećam da je nosila kameru i stajala pored njega. Zatim je rekla: ‘Gorane, da li ti je ovaj 53. ili 54. po redu?’”, prepričao je zaštićeni svjedok i dodao da je tada Violeta popratila pitanje Jelisiću pokretom ruke kao da povlači obarač na pištolju.

Violetin dečko je poginuo te iste 1992. godine. Za Violetom je tada u Brčko došla majka da je odvede kući.

U junu 2023. sam je zatekla s bolesnim suprugom na trijemu kuće u kojoj živi u selu Međaši u okolici Bijeljine. Slobodanka Zarić, zvana Seka, danas ima 69 godina. Primila me nenajavljenu, jer sam došla s njezinim poznanikom, odvjetnikom Duškom Tomićem koji živi u istom selu i desetljećima se bavi ratnim zločinima. Rekla mi je da nije bila u maju 1992. u Brčkom. Pročitala sam joj Jelisićevu izjavu. Rekla je da nikada nije vidjela Jelisića uživo. Pokazala sam joj fotografije ubojstva. Odmahivala je glavom, kaže da ih prvi put vidi. I Duško Tomić i ja smo joj povjerovali. Tu večer sam otputovala za Zagreb.

Rano ujutro je došla Dušku Tomiću kući i rekla mu da je ipak bila tada u Brčkom i da jest bilo tako kako sam rekla. Njezina Violeta je bila angažirana da oplakuje navodne srpske žrtve.

Violeta nije odgovarala na telefonske pozive.

(Telegraf.rs)