Ukrcali smo se u potopljeni nacistički brod CRNOMORSKE FLOTE: Prizor iz UTROBE Dunava ostavlja bez daha

A. Ć.
Vreme čitanja: oko 3 min.
Foto: Slađan Bogdanović

Stojimo na koroziranim, zarđalim metalnim pločama ratnog broda koji je poslednji put video svetlost dana u septembru 1944. godine. Pod našim nogama nije rečno dno, već grobnica "Crnomorske flote".

Ekipa Telegrafa uspela je da uradi ono što je decenijama bilo nezamislivo – zbog istorijski rekordne suše, do potopljenih nacističkih grdosija kod Prahova nismo došli čamcem, već smo na njih jednostavno - ušetali!

Nakon višesatnog putovanja iz Beograda do samog istoka Srbije i granice sa Rumunijom, zatekli smo prizor koji podseća na kadrove iz naučnofantastičnih filmova. Dunav, inače moćna i široka evropska reka, na ovom potezu je potpuno desetkovan. Voda se povukla do te mere da su se rečni sprudovi pretvorili u suve staze, otvarajući prolaz ka "duhovima iz prošlosti" o kojima se decenijama govorilo samo šapatom.

Dok oprezno pravimo svaki korak po klizavom i zarđalom trupu, svesni smo da stajemo na svedoka jedne od najdramatičnijih epizoda Drugog svetskog rata. U pitanju su ostaci operacije pod šifrovanim nazivom "Dunavski vilenjak". Septembra 1944. godine, nacistička komanda donela je odluku da sama potopi oko 200 sopstvenih brodova, aviona i teške mehanizacije kako ne bi pali u ruke nadirućoj Crvenoj armiji.

Ono što ovaj poduhvat čini dodatno jezivim jeste činjenica da se u utrobi ovih brodova, ali i po samom rečnom dnu, i dalje nalazi ogroman broj neeksplodiranih ubojnih sredstava. Svaki korak zahteva oprez, jer žurba kojom su nacisti potapali svoju flotu ostavila je za sobom prave podvodne minske zaklopke.

- Taj brod se zvao "Bamberg". Prema rečima starijih meštana, u toj opštoj bežaniji i žurbi potopljen je zajedno sa teškim ranjenicima koji nisu mogli biti evakuisani. Ako je ta priča tačna, vi danas ne stojite samo na olupini broda, već na masovnoj grobnici - rekao nam je kapetan Saša Marković u telefonskom razgovoru, kao što smo ranije pisali.

Meštani Prahova, sa kojima smo razgovarali na samoj obali, ne pamte ovakav vodostaj. Kako nam kažu, ovo je sigurno najveća i najteža suša na Dunavu još od daleke 1909. godine. Katastrofalne vrućine otvorile su Pandorinu kutiju - "leševi" brodova sada su poređani u nizu koji se proteže od Đerdapske brane pa sve do ušća Crnog Timoka.

Iako su pojedini delovi konstrukcija bili vidljivi pri uobičajeno niskom vodostaju, većina ovih rđavih divova tek je sada, prvi put posle više od osam decenija, u potpunosti ugledala svetlost dana. Izronili su iz mulja da podsete na zaboravljenu istoriju, ali i da ponovo stvore ogromne probleme.

Osim istorijske i jezive dimenzije, ove olupine decenijama predstavljaju ozbiljnu tehničku i nautičku prepreku. Deonica kod Prahova važi za jednu od najtežih i najopasnijih za plovidbu na celom toku Dunava. Prolaz je ekstremno sužen, a samo zahvaljujući opreznosti kapetana do sada nije došlo do većih tragedija ili incidenata.

Međutim, rešenje se konačno nazire. Nadležni su pokrenuli opsežan projekt čišećenja rečnog dna. Prema trenutnom planu, već tokom ove godine iz Dunava će biti izvučeno najmanje sedam brodova, dok bi do naredne godine trebalo da budu uklonjena sva preostala plovila. Tek nakon toga sledi detaljno uređenje i osiguravanje rečnog korita.

Odlazimo sa metalne palube dok sunce prži ogoljeni sprud Prahova. Dunav je ogolio svoje najcrnje tajne, ali poruka meštana i stručnjaka je jasna - da bi najvažniji evropski vodeni put bio bezbedan, ovi zarđali "duhovi prošlosti" konačno moraju preseliti u istoriju.

(Telegraf.rs)