Da li školama u Srbiji treba pravilo "4 sata"? Najuspešniji obrazovni sistem u svetu ga ima, evo šta donosi
Finska se godinama nalazi na samom vrhu globalnih obrazovnih rang-lista, a njihov pristup prkosi svemu što smatramo standardnim školskim sistemom. Dok u mnogim zemljama, pa i kod nas, deca provode i po sedam ili osam sati u klupama, opterećena domaćim zadacima i stresnim proverama znanja, finski đaci u školi provode u proseku četiri sata dnevno.
U ovom tekstu predstavljene su tri prakse upravo finske škole, a koje bismo radi što uspešnijeg obrazovnog sistema možda u budućnosti mogli da usvojimo i u Srbiji.
Tajna njihovog uspeha nije u kvantitetu usutih informacija, već u pametno osmišljenom kvalitetu vremena provedenog u učionici. Evo tri ključne stvari koje ostatak sveta može da nauči od finskog modela.
Pravilo "četiri sata"
Finski školski dan je kratak, ali izuzetno fokusiran i oslobođen praznog hoda. Tokom ta četiri sata, deca uče klasične discipline - matematiku, jezike, prirodne nauke, ali način na koji to rade je potpuno drugačiji.
Finska uveliko primenjuje "fenomensko učenje", pa tako umesto suvoparnog "bubanja" izolovanih predmeta, đaci proučavaju stvarne, kompleksne pojave.
Na primer, kada istražuju klimatske promene, oni istovremeno rade matematiku, kroz statistiku, biologiju, geografiju i strani jezik.
Učionice često nemaju klasične klupe u nizu okrenute ka tabli, već su dizajnirane kao radne stanice koje podstiču saradnju na projektima i rešavanje problema u manjim grupama. Najvažniji element njihove produktivnosti je zakon koji nalaže da na svakih 45 minuta nastave dolazi obaveznih 15 minuta pauze.
Deca to vreme provode na otvorenom dvorištu, nezavisno od toga da li pada kiša ili sneg. Fizička aktivnost i "resetovanje" mozga omogućavaju im da tokom preostalog vremena u učionici budu maksimalno koncentrisani.
Saradnja umesto takmičenja
U finskom sistemu ne postoje nacionalni, standardizovani testovi sve do završnog ispita na kraju srednje škole. Deca se ne rangiraju u ranoj dobi i ne stresiraju oko ocena, čime se u korenu seče nezdrava konkurencija. Sistemski cilj nije da se stvori elita odlikaša, već da se svakom detetu pruži potpuno ista startna osnova.
Ako nastavnik primeti da dete sporije usvaja gradivo, sistem odmah reaguje, ne kroz loše ocene, već kroz dodeljivanje specijalizovanog pedagoga koji radi sa detetom tokom redovnih časova dok ne sustigne vršnjake.
Učenici se tako uče da rade zajedno i pomažu jedni drugima, umesto da se takmiče ko će imati bolji uspeh na papiru.
Nastavnik kao nezavisni stručnjak
Finska je shvatila da obrazovni sistem vredi onoliko koliko vrede ljudi koji u njemu rade. Biti nastavnik u ovoj zemlji je profesija koja uživa ugled u rangu sa lekarima ili advokatima.
Svi prosvetni radnici moraju da imaju završene master studije, a proces upisa na pedagoške fakultete je neverovatno selektivan i rigorozan.
Ključna reč u njihovom radu je autonomija. Nastavnici u Finskoj nisu sputani krutim pravilnicima, obimnom birokratijom i stalnim inspekcijama.
Postoje nacionalne smernice o tome šta deca treba da nauče, ali je nastavniku ostavljena potpuna sloboda da odluči kako će to gradivo preneti, koje će metode i materijale koristiti i kako će prilagoditi pristup svakom pojedinačnom odeljenju.
Kada država veruje nastavnicima, nastavnici to poverenje prenose na učenike, stvarajući okruženje zasnovano na međusobnom uvažavanju.
(Telegraf.rs)