• 0
 ≫ 

Vreme čitanja: oko 3 min.

Kako su nas ratovi šimpanzi naučili da ubijanje i surovost nisu samo ljudske osobine

D. M.
 ≫ 

Vreme čitanja: oko 3 min.

Žestoke borbe ovih primata su izazivale koalicije odraslih mužjaka, sa jedinim ciljem da prošire svoju teritoriju.

  • 0
šimpanza, očnjaci Foto: Gerard Lacz / Shutterstock Editorial / Profimedia

Rat i nasilje ponekad mogu izgledati kao specifično ljudska ponašanja koja su prisutna u najvećem delu naše nedavne istorije. Međutim, da li druge životinje „ratuju“? Džesika Sera u knjizi „Zver u nama“ proučava mračnu stranu ponašanja šimpanzi kako bi pokazala da naši najbliži živi rođaci takođe imaju sklonost ka ratovanju, piše Live Science.

Među sisarima osim ljudi, neprijateljstvo između suparničkih grupa je prilično rasprostranjeno, ali retko dovodi do smrti. Česti sukobi između mužjaka su najčešće ograničeni na zastrašivanje. Iako zastrašujuće, retko je smrtonosno.

Postoji, međutim, jedan izuzetak – kod naših najbližih rođaka, šimpanzi! Etološka istraživanja pokazuju da su životinje sposobne da formiraju složene političke saveze. Engleska naučnica Džejn Gudol je došla do velikog otkrića obelodanivši neslućenu mračnu stranu u ponašanju šimpanzi.

Godine 1974, kad je izučavala šimpanze u Tanzaniji, primetila je društveni jaz između dve grupe u jednoj od zajednica. Prvu grupu su činili osam odraslih mužjaka i dvanaest odraslih ženki, kao i njihovi mladunci. Drugu grupu su činili šest odraslih mužjaka, jedan mladi mužjak i tri odrasle ženke.

Sukobi su počeli na krajnje nasilan način kad je mužjak iz prve grupe ubio mužjaka iz druge grupe. Bes prve grupe prema drugoj nastavio se tokom naredne četiri godine. U tom periodu je ubijeno još šest mužjaka. Dve ženke iz druge grupe su nestale, a tri je pretukla grupa nasilnih mužjaka.

Kao rezultat tog četvorogodišnjeg rata, prva grupa je preuzela teritoriju druge grupe. Međutim, bila je to kratkotrajna pobeda, pošto ih je oterala treća grupa šimpanzi koja je živela u blizini.

Gudol se u memoarima „Kroz prozor: Mojih trideset godina sa šimpanzama u Gombeu“ seća tog rata: „Nekoliko godina sam se mučila da prihvatim tu novu spoznaju“.

Ona nije jedina koju proganjaju krvave slike ubistava među šimpanzama. Američki istraživači su izvestili o sličnim scenama nasilja kod šimpanzi u Ugandi.

Da li su ovi primati zaista „u ratu“? Ako rat definišemo kao organizovano smrtonosno nasilje protiv pripadnika druge grupe, odgovor je jasan. Poput ljudi, šimpanze imaju kapacitet za rat. Pre početka sukoba u Ugandi, mužjaci su izvodili organizovane patrole. Ovi ratovi su bili puni strahota infanticida između suparničkih grupa, zločina koje takođe čine ljudi.

Iako postoje razlike između načina ratovanja, neke sličnosti su upadljive. I ljudi i šimpanze osiguravaju da ubistva može izvršiti nekoliko individua bez velikog rizika za napadače, i imaju motivaciju za ta ubistva (osvajanje teritorije, pozicija u hijerarhiji, pristup resursima itd.). U stvari, neki istraživači sad koriste „model šimpanzi“ za objašnjenje pojave rata kod ljudi.

Međutim, agresija kod šimpanzi manifestuje se ne samo prilikom suočavanja sa suparničkom zajednicom. Godine 2013, naučnici sa Državnog univerziteta Ajove zabeležili su da je nakoliko mužjaka ubilo pripadnika sopstvene grupe u Senegalu.

Iako istraživači nisu videli masakr dok se dešavao u tami noći, čuli su strašne urlike, a ujutru su pronašli leš bivšeg alfa mužjaka, kome je 2007. godine status oduzela grupa mladih šimpanzi. Osuđen na izgnanstvo i izolaciju, parija je redovno pokušavao da se vrati u grupu, namećući se kao dominantan, što se novim alfa mužjacima nije sviđalo.

Ovi smrtonosni napadi među šimpanzama, retki – ali izuzetno surovi – nisu povezani sa prisustvom ljudi u blizini (što su neki naučnici pretpostavljali), već sa napetošću u hijerahiji grupe i verovatno žestokim nadmetanjem za pristup ženkama.

Naučnike je, pak, najviše iznemirilo kako je grupa dan kasnije tretirala telo ubijenog. Najverovatnije da bi bili sigurni da više nemaju zbog čega da brinu, ubice su razvlačile telo po zemlji, iščupale mu genitalije, grizle ga, kidale meso i…jele ga!

Ubijanje i surovost stoga nisu specifični za homo sapijensa i životinjski svet ne prestaje da nas iznenađuje.

(Telegraf Nauka/Live Science)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Nauka Telegraf zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Komentari

  • Eur: <% exchange.eur %>
  • Usd: <% exchange.usd %>