≫ 

Zbog čega izbijaju ratovi? Postoji šest osnovnih teorija koje pokušavaju da odgovore na to pitanje

Rat postoji od kako je sveta i veka, u ovom ili onom obliku, ali ga je razvoj ljudskih civilizacija intenzivirao i umnogome promenio njegov karakter. Ali, zašto rat u suštini izbija, i da li nasilju na tom makronivou pribegavamo iz istih razloga zbog kojih to čine majmuni ili mravi?

  • 10
Juriš nemačke pešadije tokom Francusko-pruskog rata 1870-1871. godine. Foto: Wikimedia Commons/Kreismuseum Ratzeburg

Zašto ljudi ratuju? Zašto države, narodi i pripadnici različitih verskih zajednica ulaze u oružane konflikte jedni sa drugima? Koje su to motivacije koje čoveka guraju da pribegava nasilju na makronivou?

Karl Filip Gotfrid fon Klauzevic (1780—1831), pruski general i jedan od najznačajnijih vojnih teoretičara novog veka, pisac nedovršenog ali izuzetno uticajnog dela „O ratu“, napisao je da je „rat nastavak politike drugim sredstvima“ te da „svako doba ima svoju vrstu rata, sa svojim ograničavajućim preduslovima, i svojim posebnim predrasudama“.

Drugim rečima, vremena se menjaju pa se menjaju i povodi ili razlozi zbog kojih ratovi izbijaju, ali pošto se čovek psihološki gledano u svojoj srži menja ili sporo, kroz vekovne ili milenijumske procese, ili pak nikako, postoje neki večni, dubinski razlozi zbog kojih se ratovi neprestano vode, zbog kojih je rat možda jedina konstanta ljudskih civilizacija.

To je svakako jedan način da se odgovori na to pitanje: može biti da sve leži u duboko zakopanom jezgru naše duše, koje se, naravno, manifestuje ka spolja, u društvenom okruženju.

Bratski sastanak srpske i crnogorske vojske kod Lješa tokom Prvog balkanskog rata 1912. godine

Holandski psihoanalitičar Jost Merlo (1903—1976) zapisao je: Rat je često [...] masovno pražnjenje akumuliranoga unutrašnjega gneva [tokom kojeg] se unutrašnji strahovi čovečanstva prazne u masovnoj destrukciji“. Dakle, rat je put kojim se čovek privremeno ratosilja sopstvenih frustracija zbog nesposobnosti da vlada samim sobom, i to uništenjem drugih. Po ovoj teoriji, ti drugi služe kao žrtveni jarci neizgovorenih i podsvesnih frustracija i strahova.

Postoji još zanimljivih teorija koje pokušavaju da objasne fenomen izbijanja rata, u okvirima ljudske psihologije. Neki tvrde da su ljudska bića inherentno nasilna, pa se u kontekstu narodne ili državne politike ta agresija projektuje ka pripadnicima drugih grupa čime društvo održava unutrašnji red i poredak stvaranjem ventila za pražnjenje.

Drugi pak misle da je rat naša paranoidna elaboracija ljubavi prema svetinjama (šta god one bile), kao i elaboracija žaljenja i želje za žrtvovanjem, ali pitanje je koliko se to uklapa u istorijske činjenice: rat retko počinje zato što narod želi da ratuje, već narod biva uvučen u rat od strane svojih vođa.

Francuski rezervisti se javljaju na poziv na početku Francusko-pruskog rata 1870. Nemci su to daleko brže izveli. Foto: Wikimedia Commons/Blaue Max

Prirodno, običan svet nikada ne želi rat [...] lideri su ti koji odlučuju o politici [...] Ljudi se uvek mogu dovesti u liniju sa svojim liderima. Sve što treba da uradiš jeste da im kažeš da su napadnuti i da optužiš pacifiste za nedostatak patriotizma i za dovođenje zemlje u opasnost. Tako je u svakoj zemlji“, rekao je Herman Gering na svom suđenju u Nirnbergu nakon Drugog svetskog rata.

Naredna grupa teorija je evolutivna, i ima dve glavne škole. Jedna kaže da se rat pojavio nakon mezolita (tokom poslednjih sedam do pet hiljada godina) kao posledica pojave složenih društvenih organizacija i povećane gustine naseljenosti, što je dovelo do nadmetanja različitih grupa za kontrolu nad resursima.

Druga vidi ratovanje kao drevnu praksu koja korene vuče iz naših zajedničkih životinjskih sklonosti i težnji, poput teritorijalizma ili seksualnog takmičenja; njeni pobornici ukazuju na suštinski identične oblike ponašanja među primatima, pa čak i među životinjama uopšte, a neki dodaju da je razvoj tehnologije i društva takvo ponašanje samo intenzivirao.

Napad slavne pruske pešadije u Bici kod Hohenfridberga, tokom Rata za austrijsko nasleđe. Foto: Wikipedia Commons/ AlexvonF

Ovih evolutivnih podteorija ima pregršt, pa ih nećemo sve detaljno pominjati. Ali ima onih koji drže da je inklinacija ka ratu zapravo proizvod prirodne selekcije ponašanja u prapredačkoj sredini, zbog korisnosti pobede. Drugi kažu da rat uopšte nije inherentan ljudskoj prirodi, već da je naučen, da je veštačka istorijska tvorevina, te da sve zavisi od društvenih faktora i socijalizacije ljudskih bića u ranoj dobi.

I zaista, postoje izolovane ljudske zajednice kojima je agresija potpuno strana, pa se čini da je rat kao pojava prisutan samo na onim prostorima na kojima različite grupe zavise od istih resursa koje je moguće braniti, i gde je putovanje na neprijateljsku teritoriju lako i jednostavno, dok rat ne postoji na prostorima suprotnih svojstava (recimo, tamo gde postoje geografske barijere, ili je resurse, poput riba u moru oko arhipelaga, nemoguće braniti). Ova dva tipa zajednica grade dva različita tipa društva: ratoborni stvaraju hijerarhijske i autoritativne organizacije (regalne) dok miroljubive grupe grade egalitarne (kungične; nom. kungic) i tolerantnu kulturu.

Zatim postoje teorije koje rat kao pojavu pokušavaju da objasne kroz ekonomiju, konkretno, da se ratovi vode zbog osvajanja novih tržišta za prirodne resurse i zbog zgrtanja bogatstva. Takođe, navodi se i (činjenica) da su rat i privredni razvoj imanentno povezani. Čini se da je današnji svet, u kojem postoji ogromna pokretljivost kapitala, potpuno obesmislio ovo viđenje uzroka rata, uprkos brojnih istaknutim pristalicama. Drugim rečima, ekonomski uzroci rata postoje, ali ne leže u samoj srži odgovora na pitanje zbog čega izbija.

Srpska vojska u periodu 1875-1900. godina. Foto: Wikimedia Commons/digitalcollections.nypl.org

Marksisti imaju svoju ekonomsku teoriju, koja je nekada dominirala intelektualnom evropskom i svetskom elitom, koja kaže da su svi moderni ratovi uzrokovani nadmetanjem za resurse i za tržišta između velikih imperijalističkih sila (šta više, Roza Luksemburg je smatrala da je imperijalizam posledica potrebe kapitalističkih država za novim tržištima), tvrdeći da je to direktna posledica slobodnog tržišta i klasnog sistema koje će kao preduslove jednoga dana svetska revolucija eliminisati pa neće više biti ni rata.

Potom su tu demografske teorije. Maltusova teorija, nazvana po engleskom demografu i ekonomisti Tomasu Robertu Maltusu (1766—1834), kaže da je uzrok rata tenzija nastala povećanjem broja stanovnika (koji se množe po geometrijskoj progresiji) i resursa (koji se uvećavaju po aritmetičkoj progresiji); dakle, postoji raskorak, pa količina resursa nikada ne može da sustigne populaciju i da bude dovoljna. Rat, kao i prirodna katastrofa, tako postaje nužan za opstanak ljudske vrste jer se njima uspostavlja ravnoteža.

To bi moglo da bude u vezi sa čuvenom rečenicom koju je slavni italijanski književnik Filipo Tomazo Marineti (1876—1944) izabrao za devetu tačku svog Futurističkog manifesta iz 1909. godine, tačku koja kaže da je „rat higijena sveta“ (pun citat glasi: „Hoćemo da veličamo rat, koji je higijena sveta, militarizam, patriotizam, destruktivne činove anarhista, divne smrtonosne ideje i prezir prema ženama“; naredna, deseta tačka počinje rečima: „Hoćemo da uništimo muzeje i biblioteke“). U svakom slučaju, Maltusova teorija važi za sve životinjske vrste, ne samo za ljude.

Pripadnici 2. SS oklopne divizije „Rajh“ juna 1943. godine kod Kurska, na Istočnom frontu. Foto: Wikimedia Commons/Bundesarchiv, Bild 101III-Zschaeckel-206-35 / Zschäckel, Friedrich / CC-BY-SA 3.0

Postoji i druga demografska teorija koja se zove „mlada izbočina“ (eng. Young Bulge), po kojoj rat izbija onda kada je udeo muškog stanovništva u „borbenoj dobi“ (između 15 i 29 godina starosti) između 30 do 40 odsto ukupnog broja stanovnika, odnosno pripadnika nacije; po njoj, do rata dolazi 15—29 godina nakon što je stopa plodnosti bila takva da su žene rađale 4—8 dece.

Ovo možda nekima deluje smešno, ali dokaza u prilog ima zbilja mnogo: od Francuske revolucije do efekta koju je ekonomska propast imala na najveći broj mladih muškaraca „borbene dobi“ u nemačkoj istoriji, što se poklopilo sa usponom nacizma. Tu se može svakako dodati i slučaj Kosovskih Albanaca tokom devedesetih.

Postoji i racionalna klasa teorija. Sve one polaze od pretpostavke da su državni i međunarodni politički igrači racionalni, da pokušavaju da dođu do najboljeg mogućeg ishoda za sebe, te da zbog toga žele da izbegnu troškove rata; potom traže odgovor na pitanje zbog čega ratovi svejedno izbijaju.

Crvenoarmejci podižu zastavu na Rajhstagu u Berlinu 2. maja 1945. Originalna fotografija. Foto: Yevgeny Khaldei

Po njima postoje tri moguća uzroka: prvi je nepodeljivost stvari (kada nema prostora za cenjkanje jer predmet spora ne može biti podeljen već može pripadati samo jednoj strani), drugi je informaciona asimetrija (kada države taje sopstvene kapacitete pa se ne slažu oko toga ko bi pobedio u ratu, ili se ne slažu oko posledica pobede i poraza; Džofri Blejni kaže da je rat posledica loše procene snage, preračunavanja), a treći nepoverljivost (kada cenjkanje između strana u sporu propadne pošto jedna ili nijedna ne može kredibilno da se obaveže).

Što se političkih nauka tiče, i u njenom okviru postoje tri klase teorija: sistemska, društvena i individualna. Sistemska klasa obuhvata teoriju o ravnoteži snaga (države imaju potrebu da spreče jednu državu da postane hegemon) i teoriju o prenosu moći (hegemoni stabilizuju međunarodni poredak, ali vremenom počinju da propadaju, zbog čega dolazi do rata jer se hegemon suočava sa izazovom sile u usponu; ova teorija je empirijski znatno potkrepljenija od one o ravnoteži snaga, mada njih dve nisu međusobno isključive).

Društvena klasa ima jednog istaknutog predstavnika, diverzionu teoriju, koju nazivaju i „hipoteza o žrtvenom jarcu“, a koja polazi od pretpostavke da rat izazivaju političari kako bi skrenuli pažnju sa nekog važnog unutrašnjeg pitanja koje bi moglo da ih svrgne s vlasti, ili kako bi sabrali podršku narodu i sebe održali na vlasti. Tzv. individualistička klasa ovih teorija vidi rat kao posledicu razlika u individualnostima, ličnostima, emocijama, načinima kojima se donose odluke, u ličnim verovanjima, predrasudama i sklonostima.

VIDEO: Da li je treći svetski rat na pomolu?

(P. L.)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Više sa weba

Komentari

  • Jeretik

    13. avgust 2018 | 10:09

    " Ratovi su eliksir zivota " . " Rat pocinje tek onda , kada se napadnuta strana pocne braniti " . Inace , bez obzira koji je zvanican povod , vode se radi otimanja tudjeg ...

  • Min

    13. avgust 2018 | 09:33

    Zbog Amerikanaca.

  • Mare

    13. avgust 2018 | 12:19

    Ratovi se vodi najcesce zbog religije i teritorije mada ima primera da se rat vodio i zbog zena. Po meni rat se vodi zbog ne pametnih vodja ili ljudi koji neumeju da komuniciraju pa im je recnik sila .. Rat na nasoj planeti se vodi iz licnih interesa

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA