Najveća pustolovina antičkog sveta: 10 hiljada grčkih plaćenika usred ogromne imperije, bez gospodara, hrane i prijatelja

Priča o Deset hiljada opisana je u „Anabasisu“, uzbudljivom delu grčkog filozofa i istoričara Ksenofonta koji je kao vojnik bio svedok događaja koje opisuje. Odigrava se na samom kraju petog i početkom četvrtog veka pre nove ere, na tlu golemog Persijskog carstva

  • 8
„Talata! Talata“ što znači „More! More!“, uzvikivalo je Deset hiljada, vojska grčkih plaćenika koja je sebi prokrčila put iz Persijskog carstva posle herojskog marša. Foto: Wikimedia Commons/Odysses/life.com

„Deset hiljada“ u Staroj Grčkoj nije bila puka brojka već izraz sa posebnim značenjem, i svako ko bi ga čuo znao je tačno o čemu njegov sagovornik govori. Naime, radilo se o grčkoj plaćeničkoj vojsci koja se za račun Kira Mlađeg, sina persijskog cara Darija II iz dinastije Ahemenida, krajem petom veka pre nove ere borila protiv njegovog starijeg brata Artakserksa II, u nameri da svom poslodavcu prigrabi presto.

Artakserks se zacario 404. godine pre Hrista, baš u godini kada se okončao dve i po decenije dugi Peloponeski rat, pobedom Sparte nad Atinom. Veliki broj vojnika, sviknut na vojevanje, prekaljen, ne znajući ništa drugo da radi osim da ratuje, otišao je u plaćenike — bio je to potpuno logičan put koji je išao na ruku Kiru Mlađem.

On je tron najveće ondašnje imperije kojom su se potčinili bezbrojni narodi (skoro svi sem Grka), želeo za sebe, pa je angažovao Helene iz različitih krajeva njihovog sveta. Tih je Deset hiljada iz Sarda — glavnog grada ahemenidske satrapije Lidije, oblasti na zapadu Male Azije — krenulo na marš preko Kilikije i Asirije, pa dolinom Eufrata do grada Kunakse.

Mermerna bista zašlemljenog hoplita iz V veka pre nove ere, možda i samog kralja Leonide. Foto: Wikimedia Commons/Jastrow/I, BeatrixBelibaste

Prema pisanju grčkog filozofa i istoričara Ksenofonta, takođe vojnika koji je bio deo ove ekspedicije, bila je to vojska mahom sastavljena od hoplita, delom peltasta (lake pešadije) i manjeg broja strelaca, pod zapovedništvom različitih ljudi među kojima je prvenstvo imao spartanski general Klearh. Sve ukupno, bilo ih je 10.400.

Pored njih, Kir je unajmio i 35 trirema pod zapovedništvom grčkog admirala Pitagore Spartanca, kao i egipatsku flotu pod komandom admirala Tamosa. Imao je na svom raspolaganju i oko 20 hiljada Persijanaca koji su odlučili da stanu na njegovu stranu u tom dinastičkom sukobu. Sa druge strane, Artakserks je imao oko 40 hiljada vojnika.

Bitka kod Kunakse bila je nerešena što se samoga boja tiče, ali je Artakserks izvojevao stratešku pobedu zbog smrti Kirove. Pre samog boja došlo je do razmimoilaženja između Klearha i pretendenta na presto oko načina na koji će se postaviti bitka.

Naime, Klearh je odbio da se sa desnog krila prebaci u centar zbog zabrinutosti za svoj desni bok, jer je falanga znala tokom bitke da odluta na tu stranu (hoplit, pošto je u levoj ruci držao štit a desna sa kopljem mu bila nezaštićena, težio je da tu stranu zaštititi telom svog saborca, zbog čega se cela falanga pomerala; zbog toga su Grci pre „revolucije“ koju je izvršio tebanski vojvoda Epaminonda, elitne trupe uvek stavljali na desno krilo da bi sprečili pomeranje falange). Ksenofont je zapisao da je Klearh rekao Kiru da će se „pobrinuti da sve bude kako treba“.

Bitka kod Kunakse vođena je između Kira Mlađeg i njegovog starijeg brata Artakserksa II, a oko persijskog prestola. Grčka plaćenička vojska Deset hiljada igrala je važnu ulogu, a poraz Kira pokrenuo je njihov herojski marš kući iz srca neprijateljske imperije. Foto: Wikimedia Commons/diletant.ru

Grci nisu bili krivi za poraz, jer su oni zapravo razbili Artakserksovo levo krilo, koje se dalo u beg. Ali je Kir lično jurišao na bratovljeve telohranitelje i bio ubijen kopljem, što je celu vojsku bacilo u bežaniju (vojnik Mitridat koji je ubio Kira pogubljen je jer je svom gospodaru oteo to zadovoljstvo). Međutim su Grci nastavili da se bore jer nisu čuli za Kirovu smrt, pa su potukli i desno krilo careve vojske, uz gotovo nikakve gubitke sa svoje strane (skoro nikakve; Ksenofontova tvrdnja da je samo jedan Grk ranjen nemoguća je).

Zato su vreme careve snage uništile grčki logor i sve zalihe hrane, pa porazom Kirovim počinje stvarna pustolovina za Deset hiljada. Onaj koji ih je unajmio bio je mrtav, a onaj protiv kojeg ih je unajmio bio je neosporni gospodar imperije. Deset hiljada grčkih ratnika nalazilo se sada usred goleme strane imperije, bez hrane i bez prijatelja.

Nakon što je Kirov general Arijes odbio ponudu da ga zacare i bore se za njega, svoje usluge su ponudili generalu Tisafernu, inače satrapu Lidije i čoveku odanom Artakserksu. On je odbio njihovu ponudu, oni njegov zahtev da se predaju. Tako su ostali bez opcija. Međutim je i Tisafern imao problem zbog prisustva te velike i prekaljene strane vojske na svom tlu, armije koju nije mogao da potuče u bici. Zato im je obezbedio hranu i ponudio pratnju ka Crnom moru, odakle bi brodovima iz grčkih priobalskih polisa mogli da se vrate u domovinu.

Trasa marša Deset hiljada, grčke plaćeničke vojske koja se 401. godine pre nove ere našla usred neprijateljske Persijske imperije. Foto: Wikimedia Commons/The Department of History - United States Military Academy/dean.usma.edu/History of Persia

Negde u severnoj Mesopotamiji, pozvao je na gozbu u svoj logor sve grčke prvake. Namamivši ih lukavstvom, pohvatao ih je i svima odrubio glave, među njima i Klearhu. Obezglavljenih Deset hiljada, od preživelih oficira izabrali su nove vođe: Ksenofonta iz Atine, Timaziona iz Dardanije, Ksantiklea i Filezija iz Ahaje te Orhomenosa iz Arkadije. U stvari je Ksenofont odigrao važnu ulogu u ubeđivanju vojske da se nastavi sa maršom ka severu, preko mesopotamijske pustinje ali prateći tok Tigra, kroz osnežene planinske klance Jermenije, ka relativnom miru grčkih primorskih kolonija.

Deset hiljada krenulo je na put, i sve vreme bilo napadano od strane careve vojske i lokalnog stanovništva. Prema tome, morali su doslovno da krče put ka otadžbini, a hranu da nabavljaju otimanjem ili pregovorima sa meštanima. Vođe njihove nisu imale vlast: bila je to „vojnička republika“ u maršu, i podrška vojnika bila je nužan preduslov za sve operacije. To što je Ksenofont bio jedan od vođa, ne znači da je bio nedodirljiv; jednom prilikom je neko raširio rđave glasine o njemu pa je svoju čestitost morao da dokazuje pred vojničkim tribunalom.

Napokon su se nekako dokopali grčke kolonije Trapezunta, današnjeg Trabzona na istoku Turske. Oni koji su prvi sa visova planine Tehes ugledali Crno more, povikali su: „Talata, talata“, što na atičkom grčkog znači „More, more!“, i to je postao čuveni usklik olakšanja i radosti (na svim ostalim dijalektima grčkog za „more“ se kaže „talasa“).

Detalj sa mozaika posvećen Bici kod Isa u kojoj je grčka vojska 333. godine pre Hrista po drugi put, nakon Bitke kod Granika, potukla persijsku vojsku predvođenu carem Darijem III. Na detalju je Aleksandar Makedonski. Foto: Wikimedia Commons

Nisu još uvek bili u Heladi, mukama njihovim još nije bio kraj, ali su barem stigli do svojih. Kada ih Ksenofont bude napustio 399. godine i vratio se kući, Deset hiljada će brojati šest hiljada jer će u međuvremenu ratovati kao unajmljena koplja za Seuta II, kralja tračkog Odriskog kraljevstva koje je na svom vrhuncu pokrivalo celu današnju Bugarsku i okolne oblasti. Na kraju će završiti u službi spartanskog vojvode Tibrona.

Ksenofontovo delo „Anabasis“, koje opisuje ove događaje, od ogromne je vrednosti za vojnu istoriju i klasičnu filozofiju, čak je jedno od prvih tekstova sa kojima se suočavaju studenti klasičnog grčkog zbog jednostavnog i nekitnjastog jezika. „Anabasis“ je odjeknuo širom helenskog sveta onoga doba, poduprt svedočenjima drugih učesnika pohoda. Toliko je odzvonilo to delo da je promenilo istoriju zemaljske kugle, na najčudniji način.

Naime, izgleda je dve generacije kasnije nadahnulo makedonskog kralja Filipa II da pomisli, ispostavilo se s punim pravom, da je spremna i disciplinovana helenska armija kadra da tuče višestruko brojniju persijsku vojsku. Da je moguće pokoriti Persiju. Zbog toga je počeo da kuje planove u tom smeru, nakon osvajanja Grčke, ali je ubijen pre nego što je mogao da ostvari svoj san. San je ostvario njegov sin. Ime sina je Aleksandar Veliki.

(P. L.)

Podelite vest:

Pošaljite nam Vaše snimke, fotografije i priče na broj telefona +381 64 8939257 (WhatsApp / Viber / Telegram).

Telegraf.rs zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.

Više sa weba

Komentari

  • Я

    3. oktobar 2018 | 17:42

    Измишљотина,у то време Грчка није ни постојала као ни Хелени.То је намерно измишљено како би се цела историја другог неког народа приписало Грцима.Истина полако излази на видело,полако али сигурно.

  • uzunov

    4. oktobar 2018 | 11:13

    prijatelju,pobrkao si loncice. Aleksandar je bio Makedonac a ne grk. grci su bili najamni vojnici za novac i u vojsci Aleksandra. Jezik Makedonaca je bio posve razliciti od grckog,recimo kao srpski sa rumunskim.Plutarh,grk,u svojoj knizi je toliko toga napisao da samo slep i gluv moze poistovetiti grke i makedonce. ali,englez danas sve moze. nadam se jos malo vremena. grci nikada nisu zivili severnije od reke Pinos,vec uz obale sa obe strane belog ili egejskog mora.Sloveni,su ziveli sve do peloponeza sto je dokazala i arheologija. price da smo trskama za disanje presli dunav ne slusaju ni deca. Makedonci su bili slovensko pleme koje oduvek zivelo na makedonskom poluostrvu. englezi i nemci ga prekrstise u balkan. nova konstelacija odnosa velikih sila ce doneti novu istoriju. takav je zivot.pozdrav

  • aaaa

    4. oktobar 2018 | 03:06

    kojim pravim prijateljima, nije tako bilo oduvek, prvo su pocistili oko milion srba pa kad su to uradili onda smo prijatelji, da to nisu uradili sad bi iso u srbiju na more a ne u tamo neku grcku

Da li želite da dobijate obaveštenja o najnovijim vestima?

Možda kasnije
DA