"Iznenađenja će biti": Svetozar Cvetković o novoj seriji "Miholjsko leto", saradnji sa Anicom Dobrom
Od 4. oktobra od 20 časova na RTS-u 1 kreće sa emitovanjem nova serija "Miholjsko leto", koju će gledaoci moći da gledaju vikendom. Glumac Svetozar Cvetković igra jednu od glavnih uloga, a u razgovoru za medije govorio je o ovom projektu, saradnji sa Anicom Dobrom, ali i o drugim stvarima.
Krenimo redom.
- Očekuje nas nova serija na RTS-u, u pitanju je „Miholjsko leto“. Šta nam možete reći o Vašem liku, liku generala?
Svetozar Cvetković: Ono što taj čovek na početku same serije kaže u prvim kadrovima ove prve epizode jeste da je pokušao u jednom delu svog života da stvori bajku za sebe i za druge ljude. To je jako retko, da je neko u poziciji da od svog života, u nečemu što se zove treće doba, ili jesen života, ili zima života nekog, može da napravi nešto što može da bude lepo, nešto što može da bude optimistično, nešto što nije zasnovano na tome da je život prošao, već na nekoj budućnosti i na nekom životu koji može da ima smisla i u tom dobu. Kad su me zvali producenti i reditelj ove serije da radim ovu ulogu i da učestvujem u snimanju, i kad sam to pročitao, mislio sam da je to u redu, da je to uloga i da treba u nju nekako ući i igrati je. Ali mislio sam da to ipak ne pripada meni. Večeras, dok sam gledao, prva misao mi je bila da je to realno. I da to realno pripada i meni i ljudima mojih godina, i onima koji ne vide više mogućnost da nešto privređuju u životu i da na neki način treba da se smire, zar ne? A ja se trudim da se ne smirim i ova uloga verovatno to dokazuje, bez obzira što je ona prilično imaginarna i bez obzira što se ona bavi stvaranjem jedne bajke koja je u našim realnim životima nemoguća.
- Koliko je bilo teško napraviti balans između realnosti starenja s jedne strane, a sa druge strane autentičnosti života?
Svetozar Cvetković: Ništa meni nije bilo teško jer to ja doživljavam kao svoj posao, kao lepotu tog posla i kao mogućnost da nešto uradim u životu što do sada nisam uradio. I onda, kad nam se pruži takva mogućnost i kad večeras vidite da to može da funkcioniše, onda imate neko zadovoljstvo u tome da ste i to probali. Tako da, iako je nešto fizički teško, to nije duhovno teško i to nije mentalno teško, već se čovek sa tim nekako saživi i ima želju da napravi takvu jednu stvar koja će ipak ostati iza nas.
- Vaš kolega Slavko Štimac kaže da glumac nikada ne ide u penziju. Da li je to privilegija – cena ovog lika – da znaš da radiš na sebi i da ne dopustiš sebi da se opustiš i prepustiš onoj, kako bi se to reklo, banalnosti življenja?
Svetozar Cvetković: Nije to samo Slavko rekao, već i mnogi drugi koji su otišli iz ovog života i koji su bili u penziji, a igrali su po 10, 15 godina nakon penzije. Međutim, možda dođe trenutak u kome ne možete. Ono što je najbitnije u ovom poslu jeste da ste zdravi, da možete da izdržite to sve što ovaj posao od Vas zahteva s jedne strane, a drugo što je bitno u istoj meri jeste ko su ljudi oko Vas. Ko su ti koji Vas podržavaju, kritikuju, ko su oni sa kojima radite taj posao, ko su oni sa kojima možete da komunicirate, ko su oni koji su Vam i prijatelji i neprijatelji.
- Koliko će ova serija sada dati priliku gledaocima da razbiju predrasude koje svi mi imamo o načinu na koji stare osobe žive?
Svetozar Cvetković: Nemam pojma kako ljudi mogu da reaguju na to. Moja prva reakcija, kad sam ovo pročitao, je bila ta da sam davno video jedan divan film za koji sam se vezao, a koji je bio upravo film o ljudima koji žive u jednom domu penzionera, to je film Gorana Paskaljevića „Zemaljski dani teku“. Jedan od njegovih najboljih filmova, ali film u kome je on koristio glumce amatere, turiste, a ne glumce koji su završili škole da bi to igrali. Taj film je izvanredan, a ja sam nekako ušao u ovo sa osećanjem da na neki način učestvujem praveći omaž i samom Goranu Paskaljeviću i njegovim likovima koje je on pre 30 i nešto godina napravio u tom filmu.
- Da li ova serija možda odgovara na pitanje da li mladima ostaje da stare ili da ostare?
Svetozar Cvetković: To je nešto što je meni palo na pamet u jednom trenutku, da to može da bude i da jeste tako, da mladost u svakom slučaju sama sa sobom nosi nešto što jeste perspektiva i nosi nešto što je neiskustvo i što je neka lepota prvog saznanja da si nešto prvi u životu napravio. Ali te zablude obično oni stariji rešavaju upravo sa tom floskulom da život opstaje upravo na tim sedim glavama.
- Vaš mladi kolega Jovan Belobrković, koji vam glumi sina Jugoslava, u epizodi je rekao da ima dete, a to je njegov otac general. Da li se može reći da su stariji ljudi velika deca?
Svetozar Cvetković: Ja sam u svom životu jako dugo, i za svoj život i za njihov, imao svoje roditelje. I nikad ih nisam doživljavao kao decu, čak ni kad su ušli u desetu deceniju svog života. Uvek sam doživljavao sebe kao njihovo dete. Onoga časa kad su otišli iz života, osetio sam se ne kao dete, već kao siroče. Bez obzira što sam već bio izašao u sedmu deceniju svog života, ali do tog trenutka sam bio nečije dete. Ono što mi danas najviše fali je što nisam nečije dete.
- Kako Vam je bilo na snimanju, kako je bila saradnja sa Anicom Dobrom?
Svetozar Cvetković: Mi se znamo više od četiri decenije i radimo zajedno više od tog vremena. To je uvek za mene bio najblesaviji i najlepši trenutak u onome što radimo u svom poslu.
- Da li nas očekuje još iznenađenja u samoj seriji, još zanimljivosti?
Svetozar Cvetković: Sasvim sigurno, ne bi postojala da nije tako. Prva epizoda je ekspozicija i ona je uvek najteža da se nekako primi i da se publika podesi na ono što će gledati. Ali mislim da već od druge epizode ima toliko dešavanja koja su zanimljiva. Mislim da su likovi u prvoj epizodi postavljeni izuzetno dobro i ujednačeno, sa mnogo zanimljivosti i sa autentičnim vizuelnim nastupom, tako da me to i kod Ivana Stefanovića oduševilo kako se sa time izborio i kako je to uspeo da ukomponuje u ovih prvih 45 minuta, koje smo gledali. Tako da tih iznenađenja će biti na pretek.
- Rekoste malopre da ne znate kako će publika da reaguje na ovu seriju, ali ono što znamo je da publika sjajno reaguje na „Radio Milevu“ koja traje već šestu sezonu. Da li to znači da takve serije, koje govore o nama i u kojima prepoznajemo sve te likove, imaju popularnost poput „Boljeg života“ ili nečeg sličnog?
Svetozar Cvetković: To su fascinantne stvari. Ja, eto, nisam učestvovao u „Boljem životu“, ali je fascinantno koliko je ta serija bila gledana, pa je gledana, pa je opet gledana. Gledali su je u zemlji koja se zvala jednim imenom, pa su je gledali u zemlji koja se zvala drugim imenom. Kad smo počeli da radimo „Radio Milevu“, niko od nas nije mogao da pretpostavi da ćemo mi pet godina to raditi i da će naši životi biti, zbilja, na neki način u svakodnevnom životu određeni da mi radimo, učestvujemo u tome. I da, recimo, moj današnji dan je počeo u 7 ujutru u studiju u Vrčinu gde sam sa Darom Đokić i Olgom Odanović radio neke scene koje će se pojaviti možda tek za godinu dana. Ali to je nešto što gledaju ljudi od 7 do 97 godina. To nismo mogli da pretpostavimo. Isto tako, za ovu seriju je teško pretpostaviti, pre svega, ciljnu grupu. Ko su ljudi koji će to želeti da gledaju, to je jako škakljiva tema. Ljudi često ne pristaju na svoje godine, ali istovremeno, čak i kad ne pristaju, žele da se osećaju živo, konstruktivno, i da osećaju da imaju budućnost. Mislim da ljudi mogu to da nađu u ovoj seriji, bar po onome što sam čitao, bar po onome što sam igrao i verovatno i po onome što sam večeras video.
- Pošto ste spomenuli „Radio Milevu“, zanima me da li ste gledali „Krunsku 11“? Svi kažu da su blede kopije „Radio Mileve“.
Svetozar Cvetković: Nisam gledao.
- Ni jednu epizodu?
Svetozar Cvetković: Ne, nisam gledao. Snimali smo toliko toga poslednjih godina da čovek jednostavno, znate, ne živim ja kao u detinjstvu kad sam gledao „Crni sneg“ ili one stare „Kamiondžije“ ili „Grlom u jagode“. Znate, mi smo bežali iz škole da bismo gledali te stvari. Danas je tehnologija drugačija i danas su nam svetske serije dostupne odmah, a ove naše su nam ili na nekim platformama. Čovek, izuzev ako baš nije tehnološki osnovno obrazovan, ne juri da bi gledao nešto u određeno vreme. Sve možete da gledate u bilo koje vreme. Tako da, ne znam za masu drugih serija, pa čak ni neke od onih u kojima sam igrao, kako to ljudi percipiraju, ako izuzmemo „Radio Milevu“ koja jeste doživela sveopšti uspeh zahvaljujući pre svega njuhu samog producenta. Verujem da su i ovde izvršni producent Dejan Karaklajić, kao i RTS kao glavni producent, imali njuh da se ovo pravi za jednu ciljnu grupu i da će se ta ciljna grupa pronaći.
- Preminuo je veliki glumac Enver Petrovci. Pre dve nedelje je preminuo i Mihailo Vukobratović. Koliko je kultura osiromašena odlaskom ova dva velikana?
Svetozar Cvetković: To je, pre svega, ljudski gubitak ljudi s kojima ste nešto radili u životu i ljudi koji zaista u ovom našem poslu znače puno. Namerno ne kažem „značili puno“, pre svega zbog toga što njihova dela, hteli mi to ili ne, ostaju. Evo, pričali smo o „Boljem životu“, o tome što je Miša (Vukobratović) jako mlad radio, a što je ostavilo debelog traga upravo na toj brojnosti gledalaca u nečemu što je za televiziju jako bitno. Znate, kad uđete u televiziju i kad radite nešto ovako, onda, kad se to prikaže, svi pale mobilne telefone i pokazuju Vam rejting kakav je neka epizoda, neke serije imala. Ako je serija o kojoj smo pričali, ova „Radio Mileva“, imala neki visoki rejting, taj rejting ide iznad „Slagalice“, što je najveći mogući rejting koji može da se postigne na televiziji. I toga ne treba da nas bude sramota što to ljudi gledaju, naprotiv. I to što Vas klinci zovu po imenu, i to što me u apoteci opslužuju lekovima kao da sam doktor Sava Marić. To je neka neverovatna stvar koja se može podvesti pod nešto što zovemo generalnu popularnost, ali ipak, kada televizija nešto emituje, to mora da poseduje neki kvalitet koji je sigurno doveo do toga. Tako da mislim da tu nekako leži odgovor na to pitanje, šta je to što mi uspevamo da napravimo i šta je to što ostavlja traga i kod ovih ljudi o kojima ste govorili. A ja bih tu, posebno s obzirom da se to juče desilo, taj Enverov odlazak, skrenuo pažnju na to da smo se Dara Džokić, Miroslav Lekić i ja potrudili da napišemo par rečenica i pošaljemo ih u Prištinu njegovoj porodici, a njih su danas objavile sve prištinske novine. I mislim da je to značajno jer je to spoj između nečega što nama danas izgleda potpuno nespojivo.
- Sad ste rekli da dobijate i lekove u apoteci.
Svetozar Cvetković: Da, mogu da Vam sredim.
- Dobijate nešto preko veze? Neki lek koji nema?
Svetozar Cvetković: Bez recepta? Ne. Ne preko...
- Preko veze?
Svetozar Cvetković: Ne, preko veze ne, ali preko veze mogu da ne platim neki put kaznu za parkiranje ili prebrze vožnje ako su policajci otprilike moje ili malo mlađe generacije. Mladi policajci nemaju te veze.
- Pre dva meseca rekli ste da ćete sigurno krenuti da radite film sa Mišom. Dokle ste stigli sa tim filmom?
Svetozar Cvetković: Devetog novembra je prvi dan snimanja.
- Stvarno?
Svetozar Cvetković: Devetog novembra.
Da li se zna glumačka podela? Zna se, ali nećete da pričate o tome?
Svetozar Cvetković: Recimo da ne.
- Dobro, ali Vi igrate u filmu?
Svetozar Cvetković: Da.
- Kada ćete praviti konferenciju povodom tog filma?
Svetozar Cvetković: Kada prođe konferencija za Bitef, onda ćemo je praviti.