Slobodan Gavrilović novi gost podkasta "Glasno": O herojskim ženama, tragičnim legendama i borbi za istinu

Slobodan Gavrilović, istaknuti srpski intelektualac, izdavač i bivši profesor, je bio novi gost u podkastu "Glasno" Službenog glasnika, a u podužem razgovoru otvara dušu o svom životnom i profesionalnom putu, nudeći duboke uvide u srpsku istoriju, kulturu i politiku. Kroz niz snažnih izjava i potresnih anegdota, Gavrilović ne samo da pripoveda svoju priču, već i oslikava složenu tapiseriju balkanske stvarnosti, prožetu ličnim borbama i univerzalnim filozofskim promišljanjima.

Preporučujemo

Od profesora do "Službenog glasnika": Dolazak "po kazni" i borba za drugačije mišljenje

Gavrilovićev profesionalni put, kako sam ističe, nije bio lišen izazova. Njegov dolazak na čelo "Službenog glasnika" pre šesnaestak godina, on opisuje kao čin političke kazne. "Ja sam došao u Glasnik po kazni", izjavljuje Gavrilović, objašnjavajući da je njegovo dosledno kritičko mišljenje, čak i prema sopstvenoj političkoj opciji, dovelo do toga da ga "oteraju" iz aktivne politike. Prethodno je, 1998. godine, bio isključen iz Demokratske stranke zbog javnog govora o slabostima opozicije. Ova izjava o "dobrodošlici" disidenata odzvanja sa posebnom težinom: "U politiku nisu bili dobrodošli ljudi koji misle svojom glavom. A posebno ako misle kritički i ako o svojoj sopstvenoj stranci" - i ako to još hoće da kažu i napišu.

Ipak, ono što je trebalo da bude kazna, pretvorilo se u period izuzetnih profesionalnih dostignuća. Gavrilović sa ponosom ističe da je period njegovog vođenja "Glasnika" bio obeležen neverovatnom finansijskom samoodrživošću i ulaganjem u kulturu. "Ne gledam ja to na taj način," kaže Gavrilović, "Realno posmatrajući, to je jedno od mojih najznačajnijih iskustava u životu." Za samo pet godina, "Glasnik" ne samo da nije uzeo "nijedan dinar iz državne kase", već je u nju "uložio oko milion i po evra". Njegova vizija je obuhvatala modernizaciju izdavaštva, uvođenje elektronskih knjiga, digitalne štampe, i okupljanje izuzetnih talenata. "Prva je stvar okupiti prave ljude," naglašava, pominjući "grumenje zlata" srpske kulture, poput Jovice Aćina, Gojka Tešića, Petra Vujičića, Gorana Petrovića i Branka Kukića.

Nepokolebljivost i etički kodeks: "Moraš reći što misliš"

Kroz ceo razgovor, Gavrilović se drži svojih principa. Njegovo političko delovanje, iako nije uvek bilo nagrađivano, ostalo je dosledno. "Bilo mi je sramota na neki način" da ističem svoje političko angažovanje, kaže, ali podvlači fundamentalni moralni kodeks koji ga je vodio: "Moraš reći što misliš." Inspirisan rečima novinara Dragoljuba Mićunovića, Gavrilović objašnjava: "Ako nisi spreman na tu cenu, onda nemoj da se upuštaš u priču, ni u razgovore. Ni u polemiku, pogotovu, bilo s kim i bilo kada i bilo gde."

Književni opus: Preplitanje istorije, mitologije i ličnih drama

Nakon perioda u "Službenom glasniku", Gavrilović se posvetio književnom radu, stvarajući dela koja duboko zadiru u istoriju i mitologiju.

"Zbeg": Dug ženama i tragične legende

Roman "Zbeg" nastao je kao "dug našoj ženi pre svega. Mojoj majci i drugim ženama". Kroz šest "zbegova" - tri srpska i tri turska - Gavrilović prepliće sudbine ljudi i zajednica, osvetljavajući žrtvu i borbu za čast. Najpotresnija priča, koja ima i elemente antičke tragedije, jeste ona o "Zbeg 300 devojaka" sa Rudničke Morave. One su se, bežeći od Turaka, popele na Kablarsku stenu, vezale kikama jedna za drugu i skočile u mutnu Moravu, da bi sačuvale čast. "To je antička tragedija. Mi ni krst im još nismo podigli," izjavljuje Gavrilović sa očiglednom tugom. On ističe da se svake godine o Vidovdanu održava parastos za stradale dede i unuke u pećini Kađenica, ali ne i za ove devojke. "Kao da ih dozivaju sveti ratnici Ravnice. Takav ja utisak imam," dodaje, naglašavajući zaborav i nemar.

"Tajna pariskog šešira": Kralj Aleksandar Obrenović i Kafka u Parizu

U romanu "Tajna pariskog šešira", Gavrilović oživljava epohu kralja Aleksandra Obrenovića, smeštajući ga u Pariz. Jedan od intrigantnih elemenata romana je uvođenje Franza Kafke u priču. Gavrilović, poznavajući podatak da je Kafka izgubio jednu priču, stvara narativ u kojem Kafka svoju izgubljenu priču daje kraljici Dragi. "Njegova jedna priča je izgubljena zaista," kaže Gavrilović, dodajući, "Ja pravim priču da je on izgubi tako što je on nju dao kraljici Dragi." Kroz ovu priču, Gavrilović spaja fikciju i istoriju, istražujući kompleksnu ličnost kralja i društveno-politički kontekst Srbije tog doba. Alimpije, jedan od glavnih junaka romana, rođeni stric Gavrilovićeve bake, zaista je poginuo u noći ubistva kralja Aleksandra Obrenovića, što romanu daje autentičnu dimenziju.

"Žrtva i dželat": Tragična sudbina Živojina Pavlovića i susret sa ubicom

Verovatno najsnažniji i najšokantniji deo razgovora posvećen je Gavrilovićevom višedecenijskom istraživanju života i smrti Živojina Pavlovića, autora prve antistaljinističke knjige na svetu. Kroz dvanaestoknjižje "Žrtva i dželat", Gavrilović je uspeo da rekonstruiše Pavlovićevu sudbinu, uključujući i razgovore sa njegovim dželatom, Vidanom Mitićem, koji je bio iz Mitićevog sela iz Užića.

Gavrilović je, vođen neverovatnom upornošću, tragao za Mitićem godinama. "Nikad ga nisam našao. Da mu se zahvalim na toj informaciji," priseća se Gavrilović, misleći na posrednika. Na kraju, razgovore sa Mitićem je vodio sedam godina, a završni deo tih razgovora se odvijao u Vrnjačkoj Banji, gde su deset dana bili zajedno u apartmanu. "Zajedno spavamo... Zajedno doručkujemo, ručamo, večeramo i razgovaramo," opisuje Gavrilović intenzitet tog susreta, dodajući da ima "77 sati snimljenih tih razgovora." Mitić mu je čak dao i overene stranice mašinski prekucanog teksta sa potpisima, kako bi potkrepio verodostojnost priče. Zanimljivo je da je Mitić sam predložio naslov za knjigu: "Ja čudovište". On je, kako kaže Gavrilović, imao poseban, antički smisao za to šta "čudovište" znači.

Pavlovićeva supruga, Fernanda, borila se 43 godine da ne promeni svoj bračni status i ostala je "udata Pavlović", odbijajući da postane udovica, čak i kada joj je to stvaralo probleme sa prodajom imovine u Parizu. Ova priča, kao i činjenica da je njen suprug bio "srbin sa Zlatibora" i "ubijen '41 u Užicu", a da se to dešavalo '84., 43 godine kasnije, svedoči o izuzetnoj posvećenosti i nepokolebljivosti. "To su te ljubavi koje sam video u životu. Velike. Posvećenosti nepojmljive," sumira Gavrilović.

Dedovi kao moralni kompas i izvori mudrosti

Lično nasleđe i mudrost predaka igraju ključnu ulogu u Gavrilovićevom životu i radu. Njegov deda Ljubomir (po majci), umro je kada je Slobodan imao jedanaest godina. Iako je bio Solunac i dobrovoljac, nikada svojoj baki nije dozvolio da seče drva, donosi vodu ili obavlja teške fizičke poslove, što je u to vreme bilo neuobičajeno.

Drugi deda, Radomir (po ocu), bio je izuzetno važna figura u Gavrilovićevom životu. On je bio "jedini čovek... Koji je svaki dan čitao Sveto pismo." Od njega je Gavrilović naučio ne samo o veri, već i o etici, jeziku i životu. Pamti ga sa bračnom na ramenima, noseći vodu. Deda Radomir je učio unuka da "dvaput najmanje više slušamo nego što pričamo." Gavrilović ga se seća kako stoji na pragu, zagledan u nebo, i pita se "Šta li je tad bilo u njegovoj glavi?"

Deda Radomir je bio i "filozof", iako nije bio formalno obrazovan. Pričao je unuku priče "kao Hesiod", a Gavrilović je kasnije, na fakultetu, prepričavao dedine priče o poljoprivredi i životu, nesvestan da su identične Hesiodovim "Poslovima i danima". "Ja kažem profesor ja nisam čitao Hesioda. Pa kako kažem to znate onda?" prepričava Gavrilović profesoru. "Pa kažem piše moj deda".

Hroničar "prvih stvari" u Srbiji i zaboravljeni junaci

Gavrilović trenutno radi na monumentalnom projektu "Prvo u Srbiji", od šest knjiga, koje će popisati i istražiti pionirske poduhvate i zanimljivosti. Od prve zabrane pušenja u Beogradu 1824. ("na sokaku") do prve zabrane bacanja smeća u Šapcu sredinom 19. veka.

Jedan od najzanimljivijih podataka iz ovog projekta tiče se prve medalje koju je osvojio Srbin na obnovljenim Olimpijskim igrama u Atini 1896. godine. Miroslav Nadalić, arhitekta iz Novog Sada, osvojio je bronzanu medalju u tenisu. Njemu je medalju poklonio kralj Aleksandar Obrenović. "On je učestvovao u reprezentaciji Ugarskoj. Arhitekta već bio, završio arhitekturu iz Nadalja kod Novog Sada... osvoji bronzanu medalju u tenisu". Godinama kasnije, Novak Đoković će osvojiti medalju u Pekingu, a zatim i u Parizu, ali Gavrilović ističe da se o Nadaliću gotovo ništa ne zna. "Što to nismo učili u školi? To je lepa stvar," pita se.

Pekić, Đinđić i sudbina srpskog identiteta

Gavrilović se dotiče i teme zaborava kulturnog nasleđa, postavljajući provokativno pitanje o Borislavu Pekiću. "Ja sam ušao u Demokratsku stranku u kojoj je bio Borislav Pekić. A sad nisam siguran da u Demokratskoj stranci ima bilo ko da čita Pekića," kaže, sumirajući stanje kulture.

Posebno emotivan je njegov osvrt na Zorana Đinđića. Priseća se poslednjeg susreta, kada mu je Đinđić, prepoznajući da Gavrilović zastupa nacionalne interese, rekao: "Ne možemo više da svoje nacionalne interese zavijamo u oblande demokratije." Gavrilović je to protumačio kao Đinđićevo "nacionalno osvešćivanje" pred kraj života. Nije znao da je to bio njihov poslednji razgovor, pre nego što će Đinđić biti ubijen. "Meni srce igra. Meni milo," kaže Gavrilović, ističući da se Zoran "nacionalno osvestio pred kraj svoga života." Zoran je, prema Gavriloviću, "progledao" i uvideo da se "ne može više da svoje nacionalne interese zavijamo u oblande demokratije."

Duhovne i materijalne zadužbine

Gavrilović se zalaže za osnivanje zadužbina i podseća na one koje su nastale u moderno doba. Pominje Vuka Perovića koji je ostavio zadužbinu za nauku, kao i Matiju Bećkovića. Gavrilović je bio taj koji je ubedio Vuka Perovića da pokrene svoju zadužbinu za nauku. Takođe pominje da mu je bilo drago što nisu pogrešili kada su birali Kostića da za "Službeni glasnik" obavi razgovor. On je, kako kaže, bio "drugi čovek koji je u modernom vremenu ostavio veliku zadužbinu".

Gavrilovićev život i rad svedoče o neumornoj potrazi za istinom, o hrabrosti da se suoči sa teškim pitanjima i o dubokoj ljubavi prema svom narodu i njegovoj kulturi. Njegova dela i svedočenja predstavljaju dragocen doprinos razumevanju složenosti srpske istorije i identiteta.

(Telegraf.rs)