Pekićeve reči iz 1983. teraju na duboko razmišljanje

V. Đ.
Vreme čitanja: oko 2 min.

U autentičnom zvučnom zapisu iz 1983. godine, sačuvanom u tonkom arhivu Radio Beograda, jedan od najvećih srpskih pisaca 20. veka, Borislav Pekić, izneo je duboka filozofska promišljanja o temama koje vekovima opsedaju ljudski rod – o rađanju, smrti i uzaludnosti besmrtnosti bez suštinskog smisla.

Pekić svoje izlaganje započinje analizom samog čina dolaska na svet. Prema njegovim rečima, rađanje je proces koji je „oslobođen muke“ i zasnovan, pre svega, na zadovoljstvu produžetka jedinke. Pisac ovde povlači jasnu granicu, naglašavajući da je fokus na jedinki, a ne nužno na vrsti. Seksualni čin, kao neposredno zadovoljstvo, Pekić vidi kao „prvi deo posla“ u izgradnji onoga što naziva nužnom samoobmanom i samoodbranom čoveka.

Međutim, pravi izazov, prema Pekiću, leži u „drugom delu posla“ – oslobađanju od straha od smrti. On identifikuje tri puta kojima čovečanstvo pokušava da prevaziđe sopstvenu konačnost: religijski put vere u zagrobni život, koncept reinkarnacije i put nauke.

Dok su prva dva puta utemeljena na duhovnosti i tradiciji, treći put - put nauke - nudi modernu nadu u tehničko prevazilaženje bioloških granica.

Pekić, međutim, iznosi oštru kritiku i upozorenje kada je u pitanju naučni progres. Čak i ako nam nauka jednog dana omogući besmrtnost, on smatra da ona ostaje nema pred najvažnijim pitanjem.

„Nauka, čak i kada besmrtnost omogući, ne može joj dati smisao“, ističe Pekić. Za njega, pitanje „zašto?“ uvek mora prethoditi pitanju „kako?“.

Svoju misao pisac zaokružuje snažnom metaforom koja tera na razmišljanje: „Raduje li se iko u paklu perspektivi besmrtnosti?“.

Evo i celog Pekićevog govora.

"I tako, 11. drugi 1983. godine. O rađanju i smrti.

Kad je rađanje oslobođeno muke i osnovano na zadovoljstvu, najpre produžetkom jedinke – podvlačim jedinke, a ne vrste – a zatim na neposrednom zadovoljstvu seksualnim aktom, obavljen je, tako smo bar mi mislili, prvi deo posla u građenju jedne nužne samoobmane i samoodbrane.

Drugi deo posla još čeka. Moramo se osloboditi muke, odnosno straha od smrti.

Ako zanemarimo dva načina, oba religiozna – veru u zagrobni život i reinkarnaciju – treći put u besmrtnost može nam, tako bar obećavaju, otvoriti jedino nauka.

Ali nauka, čak i kada besmrtnost omogući, i ako je omogući, ne može joj dati smisao. Ono 'zašto?' ne posle, nego pre onoga 'kako?'.

Jer raduje li se iko u paklu perspektivi besmrtnosti?“, naveo je tada Pekić.

(Telegraf.rs/izvor: Youtube/Radiovizija/Radio Beograd)