KOLUMNA, MILOJKO PANTIĆ: FK Partizan - kako je stvaran lažni šampion!

Sve počinje oktobra 1945, kada Kontraobaveštajna sužba (KOS) Narodnooslobodilačke vojske (NOV) i Partizanskih odreda Jugoslavije (POJ) osniva Jugoslovensko sportsko društvo i FK Partizan

Pred očima svih prijatelja fudbala u Srbiji gasi se i nestaje najpopularnija igra na planeti.

Profesionalni amateri koji vode srpski fudbal, svojim činjenjem i još više nečinjenjem, neznanjem i nekompetentnošću, suludim odlukama i pljačkom, kolaboracijom sa organizovanim kriminalnim navijačkim grupama, uz prećutno saglasje nepravne države Srbije - do temelja su razorili naše vrhunsko loptanje.

Razaranje, međutim, nije od juče, već ima svoje više nego duboke korene. Znam da se mnogi neće složiti, mnogima će to i zasmetati, ali kao svedok vremena, hroničar i analitičar zbivanja, najpre u jugoslovenskom, potom u srpskom fudbalu, dužan sam da izložim genezu beščašća koje prelazi u beznađe.

IZ USTAŠKOG U CRNO-BELI DRES

Sve počinje oktobra 1945, kada Kontraobaveštajna sužba (KOS) Narodnooslobodilačke vojske (NOV) i Partizanskih odreda Jugoslavije (POJ) osniva Jugoslovensko sportsko društvo i Fudbalski klub Partizan, sa zadatkom da budu najbolji i najjači, ne samo na prostoru bivše države, kako bi se i na taj način manifestovala snaga novog poretka.

Za ostvarenje tog cilja ništa nije bilo sveto, ništa nemoralno. Nisu se birala sredstva, pa su takoreći direktno iz ustaškog dresa reprezentacije Nezavisne države Hrvatske (NDH) u Partizan prekomandovani više nego talentovani igrači Franjo Glazer, Miroslav Brozović, Florijan Matekalo, Zlatko Čajkovski i Stjepan Bobek. To njihovo fudbalsko poreklo (pogledajte zvanični sajt NSH) novim komunističkim vlastima u Beogradu nije smetalo, ali im je smetala Crvena zvezda jer je, po njihovom mišljenju, bila simbol reakcije u Srbiji. Izdata je direktiva za opštu i neprestanu borbu protiv te i takve reakcionarne Srbije. I zbog toga, ali više zato što je Jugoslavija, i kao kraljevina i kao komunistička, bila višenacionalna država, pa se jugoslovenstvo nije moglo primiti u narodu. Partizanova obaveza bila je praktično nemoguća misija, i on je ostao strano telo u srpskom fudbalu.

Za 45 godina postojanja komunističke Jugoslavije, C. zvezda je osvojila 19 titula prvaka, Partizan 11, Hajduk (Split) 7, Dinamo (Zagreb) 4, Vojvodina dve a Sarajevo i Željezničar po jednu. To je, međutim, lažna statistika. Jer Partizan je na "partizanski" način osvojio tri titule, "otevši" po jednu splitskom Hajduku, C. zvezdi i skopskom Vardaru. Kako?

U sezoni 1982/83. splitski Hajduk i Partizan su do poslednjeg kola vodili "mrtvu" trku za naziv prvaka.

U poslednjem kolu Hajduk je na Karaburmi igrao sa OFK Beogradom nerešeno -1:1. U Ljubljani su u isto vreme igrali Olimpija i Partizan, s tim što je sudija, kad se saznao rezultat iz Beograda, produžio utakmicu za desetak minuta (tada nije bilo sudijske nadoknade), da bi Partizan pobedio i bio prvi. A u sezoni 1985/86. zbog snažnog pritiska javnosti, zbog sumnje u regularnost, Predsedništvo FSJ poništava celo poslednje kolo prvenstva, nalaže odigravanje novih utakmica i kažnjava 12 klubova oduzimanjem po šest bodova u narednom prvenstvu. Usprotivio se jedino Partizan. Nije odigrao novu utakmicu pa je ona registrovana sa službenim rezultatom 3:0 za protivnika (Željezničar). Šampion je postala C. zvezda. Pošto propisi FIFE jasno kažu da se o fudbalskim sporovima ne može odlučivati na redovnim sudovima, Partizan je do titule došao na partizanski način. Nije tužio FSJ redovnom sudu nego sudu Udruženog rada, instituciji koja nije postojala niti će postojati, ni u jednom pravnom poretku na planeti. U međuvremenu je završeno i prvenstvo u sezoni 1986/87. Zahvaljujući oduzetim bodovima Partizanu, prvak je postao skopski Vardar, ali ne zadugo. "Izmišljeni" sud Udruženog rada Srbije, 29. jula 1987, poništava odluku Predsedništva FSJ iz predhodne sezone i nalaže da se Partizanu dodele dve titule prvaka. Tako su "Jugosloveni" postali i ostali jedini klub na svetu koji je sudskim putem promovisan u šampiona!

Vrhunac fudbalskog beščašća počinje, međutim, devedesetih godina prošlog veka, kada se u vihoru rata raspada komunistička Jugoslavija i kada C. zvezda u Bariju i Tokiju ostvaruje neponovljiv uspeh. Kažu da je jedan od tvoraca Zvezdinih titula prvaka Evrope i sveta tada rekao: "Ovo nam "Jugosloveni" nikad neće oprostiti." I zaista, 1992. raspada se Jugoslavija, ali jugoslovenski Partizan u tzv. skarćenoj Jugoslaviji kreće svim institucionalnim i vaninstitucionalnim sredstvima da ostvari ono zbog čega je i osnovan - da bude najbolji i najjači. Sve okolnosti mu idu naruku. Na čelo Vlade Srbije dolazi Mirko Marjanović, do tada predsednik Partizana, poznat kao jedini stanovnik Knina koji je navijao za "crno-bele". Na volšeban način klub dobija prostor u srcu Zemuna i gradi velelepni fudbalski centar.

Osniva se štab, na čijem čelu je glavni urednik TV Srbije Slobodan Novaković, čovek koji je voleo Partizan više nego oči svoje. Štab ima dva osnovna zadatka: "okupirati" sve beogradske redakcije štampe, radija i TV-a, kako bi se marginalizovali svi Zvezdini dotadašnji uspesi i dobila adekvatna medijska pratnja za ostvarenje drugog cilja, a to je zauzimanje ključnih rukovodećih pozicija u fudbalskom sportu radi obezbeđivanja potpune dominacije u osvajanju titula. Do pada Miloševićevog režima, Partizan uzima šest, a Zvezda jednu titulu. Ako bi neka neutralna komisija pogledala snimke "šampionovih" utakmica iz tog perioda, ustanovila bi da je u svakoj drugoj imao igrača više a u svakoj trećoj pobeđivao iz penala. Štab funkcioniše besprekorno. Nacionalna TV ignoriše Zvezdine istorijske uspehe i stavlja se u službu "Jugoslovena", tako što sa njima i za njih stvara pool "Sponzori šampiona" čiji su članovi najjača javna preduzeća Srbije. Pogledajte naslovnu stranu zvaničnog godišnjaka Saveza za sezonu 1991/92. Na njoj su potpuno ravnopravno predstavljeni pobednik Kupa SRJ i prvak Evrope. Međutim, tada su još bili milosrdni.

"JUGOSLOVENI" KRADU TITULE ZVEZDI

"Partizanska" fudbalska ofanziva zaustavljena je samo za trenutak padom Miloševića 2000. Vrlo brzo, međutim, kako su se stabilizovale i vratile na političku scenu tada poražene snage, tako se vraća i dominacija "Jugoslovena" u srpskom fudbalu. Zapravo postaje još izrazitija. Pod rukovodstvom današnjeg prvog čoveka srpskog fudbala, aprila 2008, u samo dve utakmice, Partizan bukvalno krade Zvezdi i Kup i Prvenstvo. Pogledajte snimak i uverite se. Nasred "Marakane", u polufinalu Kupa, sudija poništava potpuno regularni pobedonosni gol Zvezde, da bi, bajagi, zbog griže savesti prestao da sudi, a u stvari do starosne granice delilo ga je smo dva meseca. Nekoliko nedelja kasnije, na stadionu "JNA", u odlučujućoj utakmici za titulu prvaka sudija pokazuje penal za Zvezdu, ali pod pritiskom "Jugoslovena" menja odluku.

I tako pet godina uzastopce. U Srbiji "Jugosloveni" gube samo one utakmice koje, kako se to u

žargonu kaže, "ne pokrivaju". Naravno , i u Partizanu su u međuvremenu stasavale i časno i pošteno

osvajale titule neke generacije igrača ("Partizanove bebe", npr.), trenera i rukovodilaca. U celini uzevši, međutim, "Jugoslovene" nikada nije krasilo fudbalsko poštenje i sportska čast.

Posle toliko nečasno osvojenih titula, beščašće prirodno prelazi u beznađe, jer na evropskoj sceni nisu u stanju ni gol da daju, a kamoli da nekoga pobede. Evropa im zapravo svake godine jasno i glasno poručuje: "Vi ste lažni šampioni."