DUŠA RUSIJE PRENETA NA PLATNO: Nikome to nije pošlo za kičicom kao Borisu Kustodijevu (FOTO)

Rusija! Postoji neki slatki osećaj koji se budi u duši kada čuje tu reč. Postoji nešto posebno i živopisno u vezi sa Rusijom, nešto što je teško izraziti rečima, a možda još teže slikama. Ali, to ne važi za Borisa Kustodijeva. Gledajući njegova dela, čovek ima osećaj da je duša Rusija govorila kroz njegovu ruku

Boris Mihailovič Kustodijev se rodio 7. marta 1878. godine u Astrahanu, nedaleko od ušća Volge u Kaspijsko more. Otac mu je bio profesor filozofije, istorije književnosti i logike na mesnoj bogoslovskoj školi, ali je umro dok je Boris još uvek bio dečak pa ga je odgajila majka.

Živeo je sa njom u malom iznajmljenom krilu kuće jednog bogatog astrahanskog trgovca; opulentni način života ove provincijske klase je imao veliki uticaj na njega, pa će Boris u kasnijim godinama pokušavati da oživi ta sećanja na svojim slikama.

Još uvek je bio u Astrahanu kada je počeo da uzima prve časove slikanja, da bi u periodu 1896-1903. bio u studiju slavnog Ilje Repina na Imperijalnoj akademiji umetnosti u prestonom Sankt Peterburgu. U istom periodu je uzimao i časove vajanja kod Dmitrija Steleckog i crtanja kod Vasilija Matea, a u godini u kojoj je stigao u glavni grad, prvi put je javnosti izložio svoje slike.

Poslednje godine boravka kod Repina — koji je imao samo reči hvale za svog učenika i velika očekivanja od njega — ovaj je dobio nalog za izradu slike u čast stote godišnjice Državnog saveta (rus. Государственный совет Российской империи); Kustodijev mu je mnogo pomagao na ovom neverovatno složenom delu. Takođe je tih prvih godina XX stoleća izradio i portrete nekolicine svojih kolega za koje je verovao da su od velikog značaja za rusku umetnost, među kojima je i Ivan Bilibin, slikar kojim smo se već ranije podrobnije bavili.

1903. je oženio 23-godišnju Juliju Prošinskaju i uz finansijsku pomoć akademije naredne godine posetio Španiju i Francusku, gde je u Parizu posećivao studio Renea Menara. 1907. godine bio je u Italiji, dve godine docnije u Austriji i Nemačkoj. Ali gde god bio, osećao je zov svoje "rodine"; jednom je, kada se vratio kući, pisao svom prijatelju i bivšem učitelju crtanja Mateu da se napokon vratio u "našu blagoslovenu rusku zemlju".

Ruska revolucije 1905. ostavila je veliki utisak na osetljivu dušu Borisa Kustodijeva; tih se godina prvi put susreo sa grupom inovativnih umetnika okupljenih oko časopisa "Svet umetnosti" (rus. Мир иску́сства), a 1910. (godinu dana nakon izbora za člana Imperijalne akademije umetnosti) postaće i njihov član i izlagati na njihovim izložbama.

U godini te neuspele ruske revolucije Kustodijev se okrenuo i ilustraciji kojoj će se vraćati do kraja života, pa je ilustrovao mnoga velika i klasična dela ruske književnosti kao što su Gogoljeve "Mrtve duše", "Kočije" i "Šinjel" te Ljermontova "Pesma o caru Ivanu Vasiljeviču, mladom opričniku i strelovitom trgovcu Kalašnjikovu".

Međutim, razboleo se od tuberkuloze kičme pa je na savet svog lekara morao da se leči godinu dana u Švajcarskoj. Čak i tamo je slikao Rusiju, a 1915. godine je izradio možda najčuveniji portret ruskog imperatora Nikolaja II (priložen odmah ispod). 1916. postaje paraplegičar; "Sada je moj čitav svet moja soba" govorio je.

Ipak, na zaprepašćenje svoje okoline ostao je veseo i razgragan kao da se ništa nije desilo, te sve njegove slike od tada pa do smrti stvaraju utisak bezbrižnog i radosnog života: drugim rečima, Kustodijev nije dozvolio da se njegova fizička patnja prenese na psihičku i tim putem na platno. Recimo, živopisne slike kao što su "Maslenica" i "Fontanka" izradio je po sećanju.

Tokom revolucionarne 1917. godine slikao je, crtao, ilustrovao, izrađivao portrete, uglavnom zaokupljen onim što se dešava u svetu izvan njegove sobe. 1918. oslikao je "Trgovčevu ženu", koja će mu postati možda najpoznatija slika (prva ispod). Bavio se takođe i scenografijom.

1923. postao je član Asocijacije umetnika revolucionarne Rusije i slikao je do smrti koja je nastupila dana 26. maja 1927. u njegovoj 49. godini, u Lenjingradu.

(O. Š.)